Zvonimir Vučković (srpska ćirilica: Звонимир Вучковић; Bijeljina, 6. srpnja 1916. – Ojai, 21. prosinca 2004.) bio je časnik Kraljevske jugoslavenske vojske i pripadnik tzv. Jugoslavenske vojske u domovini tijekom Drugog svjetskog rata, jedan od najbližih suradnika Draže Mihailovića.
Vučković je rođen u Bijeljini u obitelji Prkić hrvatskog porijekla 1916. godine. Kada je imao četiri godine, otac mu je umro, a majka mu se udala za Aleksandra Vučkovića iz Vranja. Zvonimir je završio vojnu akademiju u Beogradu i postao poručnik Kraljevske jugoslavenske vojske, služeći prvo u Zagrebu, a zatim u Beogradu. Kad je čuo da je jugoslavenska vlada 25. ožujka 1941. potpisala Trojni pakt s nacističkom Njemačkom, Vučković je iz prosvjeda napustio zemlju kako bi se pridružio grčkoj vojsci, koja je vodila rat protiv fašističke Italije. Nakon što su Jugoslaviju napale snage Osovine, vratio se kući i u lipnju 1941. pridružio gerilskim jedinicama Jugoslavenske vojske u domovini, takozvanim četnicima.
U rujnu 1941. osnovao je Takovski četnički odred, a u jesen iste godine sudjelovao je u bitci za Gornji Milanovac zajedno s jedinicom partizana. Kasnije je postao zapovjednik 1. ravnogorskog korpusa. Jugoslaviju je napustio kao član četničke političke i vojne misije poslije Operacije Halyard, koju je također organizirao, a ostatak života proveo je u SAD-u.
Rani život Zvonimir Vučković rođen je u Bijeljini 6. srpnja 1916. u hrvatskoj obitelji, od oca Petra Prkića koji je bio rodom iz Vareša, i majke Anke iz Makarske. Nakon što je Zvonimirov otac umro 1920., njegova se majka udala za Aleksandra Vučkovića iz Vranja. Godine 1930. Zvonimirov očuh raspoređen je u Zagreb. Godine 1931. Zvonimir je, u dobi od 16 godina, primljen u Vojnu akademiju u Beogradu. Školovanje je završio u Zagrebu, gdje su mu živjeli roditelji, a služio je u 30. topničkoj diviziji Princ Tomislav. Zvonimirov očuh umro je u rujnu 1939., u vrijeme sklapanja pakta Ribbentrop–Molotov. Odmah nakon očuhova sprovoda, a na očuhov zahtjev, Zvonimir je raspoređen u Beograd u Konjičku topničku diviziju Kraljevske garde. Bio je vrlo dobar prijatelj s Momčilom Smiljanićem i Savom Konavlinkom.
Drugi svjetski rat Kada je jugoslavenska vlada potpisala trojni pakt s nacističkom Njemačkom 25. ožujka 1941., Vučković je u činu prosvjeda napustio zemlju zajedno s dvojicom suradnika kako bi se pridružio grčkoj vojsci, koja je tada vodila rat protiv fašističke Italije. Nakon što su sile Osovine napale Jugoslaviju, Vučković se vratio u okupiranu Srbiju, otišao u Ravnu Goru 27. lipnja 1941. te se pridružio Jugoslavenskoj vojsci u gerilskim snagama Domovine, poznatoj pod nazivom četnici. Slijedeći Mihailovićeve naredbe, Vučković je osnovao novi odred (Takovski četnički odred) na području okruga Takovo, koji je bio njegova zona djelovanja u rujnu 1941. Vučkovićevo kodno ime bilo je Felix. Dana 29. rujna 1941. poručnik Vučković i Takovski četnički odred, zajedno s jednom jedinicom partizana, napali su i zauzeli Gornji Milanovac.: "Their fears were justified when they were attacked by the Takovo Četniks under Lt. Zvonko Vučković, in cooperation with a Partisan unit from..." Godine 1942. odlikovan je Ordenom Karađorđeve zvijezde.
Vučković je bio zapovjednik 1. ravnogorskog korpusa. Službeno glasilo te postrojbe zvalo se Ravnogorac (Равногорац), a s objavom je počelo u listopadu 1943.: "Organ 1. ravnogorskog korpusa bio je 'Ravnogorac', čiji je prvi broj objavljen oktovra 1943. List je umnožavan na šapirografu, verovatno…" U tom svojstvu zapovijedao je s 2000 četnika koji su osiguravali Bakalarijski kongres u siječnju 1944.: "Oko 2000 vojnika kačerskog i takovskog sreza bilo je u njegovom obezbeđenju, čiji je šef bio kapetan Zvonimir Vučković."
Vučković je bio jedan od glavnih organizatora operacije Halyard, koja se provodila od 2. kolovoza do 27. prosinca 1944.: "Captain Zvonko Vuckovic, who organized evacuation of American Airmen from the airfield Pranjani, on Ravna Gora." Nakon što su posljednji saveznički piloti evakuirani, Mihailović je poslao Vučkovića s političko-vojnom četničkom misijom u savezničko zapovjedništvo u Bariju.: "They were accompanied by the Chetnik major, Zvonimir Vučković, one of the principal Chetnik commanders. Such a political-military mission had not been authorized by Allied authorities. a reaction of Marshal Tito American intelligence ..." Ostali članovi misije bili su Adam Pribićević, Vladimir Belajčić i Ivan Kovač.
Nakon Drugog svjetskog rata Nakon rata Vučković je otišao u Francusku, a zatim u Sjedinjene Države, gdje je radio kao strojar. Od 1952. do 1956. bio je član uredničkog tima Demokratske misli (Демократска мисао) na čelu s Adamom Pribićevićem. Objavljivao je svoje radove u časopisima Glas kanadskih Srba (Voice of Canadian Serbs) i Naša riječ (Our Word) Desimira Tošića. Njegova knjiga ratnih uspomena objavljena je 1977. godine i osvojila je nagradu Slobodan Jovanović od Udruženja srpskih pisaca i umjetnika (Association of Serbian Writers and Artists) iz Londona kao najbolja knjiga objavljena te godine. Umro je 21. prosinca 2004. u Kaliforniji, na dan kada je Narodna skupština Republike Srbije usvojila zakon kojim su izjednačena prava partizana i četnika.
Bibliografija Vučković je poslije rata objavio svoje ratne memoare koji su općenito prihvaćeni kao vjerodostojni.: "One Chetnik commander, Zvonimir Vuckovic, whose war memoirs are generally accepted as reliable, recalled the capture of Communist files in Gornji Milanovac in the winter of 1942, which ..."
Njegova bibliografija uključuje:
Izvori
Literatura
Daljnje čitanje
Kategorija:Životopisi, Bijeljina Kategorija:Hrvati u Bosni i Hercegovini Kategorija:Časnici Vojske Kraljevine Jugoslavije Kategorija:Stranice s nepregledanim prijevodima