Società Sportiva Calcio Napoli, kraće SSC Napoli, ili samo Napoli, talijanski je profesionalni nogometni klub sa sjedištem u Napulju, Campania, osnovan 1926. godine. Klub je najveći dio svoje povijesti proveo pri vrhu talijanskog nogometa, te i trenutno nastupa u Serie A.
Napoli, koji u pravilu igra u plavim majicama i bijelim gaćicama, osvajao je Serie A četiri puta: prvi puta sezone a potom , i . Osim toga, šest je puta osvajao talijanski kup, a na europskoj razini Kup UEFA u sezoni 1988./89. Godine 2008. osvaja i Intertoto kup, kao prvi trofej nakon bankrota 2004. i ponovnog ulaska u Serie A 2007. godine. Povijesno, Napoli je deveti najuspješniji klub u talijanskom nogometu i najuspješniji klub u južnoj Italiji.Vremenska- talijanska tablica Zadnjih 10-ak godina konstantno se nalazi u samom vrhu Serie A i stalni je sudionik euro-natjecanja.
Iako se klub prvi puta pojavljuje 1904. kao Naples Foot-ball & Cricket Club, današnji SSC Napoli za svoj definitivni datum osnivanja smatra 23. kolovoza 1926., od kada klub egzistira pod imenom Associazione Calcio Napoli.
Najnovija se promjena dogodila 2004., kada je nakon višegodišnjih financijskih problema, klub otišao u bankrot, a ponovo ga je osnovao i vratio u talijanski vrh filmski producent Aurelio De Laurentiis kao Napoli Soccer. Početkom 2006. godine uspio je otkupiti prava na povijest "starog" Napolija pa je klubu vraćeno i staro ime: Società Sportiva Calcio Napoli.
Povijest mini|lijevo|80px|Sir Thomas Lipton, je bio osnivač Lipton Kupa. Klub je osnovan kao Naples Foot-Ball & Cricket Club 1904 godine. Osnovali su ga engleski mornar William Poths i njegov suradnik M. Bayon. Napolitanci, kao što su Conforti, Catterina i Salsi Amedeo su također bili uključeni u stvaranje kluba. Izvorna se verzija dresa sastojala od nebesko plavih dresova s tamnomodrim prugama, te crnim gaćicama. Godine 1906. uprava kluba je smatrala da je njegovo ime predugačko pa su ga skratili u Naples Foot-Ball Club.
U ranim je godinama talijansko nogometno prvenstvo bilo ograničeno samo na klubove sa sjevera, tako da su se južni klubovi natjecali protiv mornara ili su igrali u kupovima kao što je Lipton Kup. U kupu su se natjecali Napoli i Palermo FBC, a Napoli je pobijedio u tri finala. Godine 1912., strani članovi kluba zbog nesuglasica s talijanskim suigračima i kolegama napuštaju klub te osnivaju novi, nazvan Internazionale Napoli. U to vrijeme oba kluba su ubilježili prve nastupe u talijanskom prvenstvu, sezone 1912./13. Godine 1922. zbog financijskih poteškoća oba kluba, ponovo se udružuju te novi klub nazivaju Foot-Ball Club Internazionale-Naples.
Associazione Calcio Napoli mini|desno|180px|Atilla Sallustro u sredini sa svojim momčadskim kolegama, 1927. Pod predsjedanjem mladog napolitanskog poduzetnika Giorgija Ascarellia, klub mijenja ime u Associazione Calcio Napoli, 1. kolovoza 1926. koje je ime zadržao sve do 1964. kada se ime mijenja u Società Sportiva Calcio Napoli
Nakon slabijeg početka, Napoli se počeo poboljšavati zahvaljujući Paragvajcu Atillu Sallustru koji je bio prvi pravi heroj obožavatelja. Bio je odličan golgeter i do kraja karijere postao je najbolji strijelac svih vremena za Napoli, rekord koji je izdržao sve do Maradonine ere.
Napoli je ušao u Serie A pod upravljanjem engleskog trenera Wiliama Garbutta, te tokom idućih šest godina klub će često završavati u vrhu tablice. U sezonama 1932./33. i 1933./34. završavao je među tri najbolja kluba, kada su doveli i nekoliko odličnih igrača kao što su Antonio Vojak (rođenjem Hrvat, koji je postao jedan od najboljih strijelaca Napolija svih vremena), Arnaldo Sentimenti i Carlo Buscaglia. S početkom Drugog svjetskog rata, započinje pad Napolija, međutim uspijeva izbjeći ispadanje iz lige 1939./40. zbog bolje gol-razlike ispred Ligurie. Godine 1942. Napoli ispada u Serie B a te se iste godine seli sa stadiona Giorgio Ascarelli na stadion Arturo Collana, na kojem ostaje u Serie B do kraja rata. Završetkom rata, Napoli je stekao pravo natjecanja u Serie A, ali ponovo ispada već nakon samo dvije sezone.Povijest Napolija- od (1904-1960)
Usprkos tomu što je u tom razdoblju dosta oscilirao rezultatima, izmjenjujući promocije u viši te ispadanja u niži rang, Napoli je imao i zapaženih uspjeha. U Kupu Italije pobijeđen je SPAL za osvajanje svog prvog trofeja - Coppa Italie 1962., pogodcima Corellia i Ronzona.Talijanska Coppa Italia- povijest
Napoli u uzdizanju; druga polovica 60-tih Dana 25. lipnja 1964. klub mijenja ime u Società Sportiva Calcio Napoli. U sezoni 1964./65. klub se počeo ponovo uzdizati i dobrim rezultatima osigurava promociju u Serie A. Pod vodstvom bivšeg igrača Brune Pesaole osvaja trofej Kup Alpa te su u povratničkoj sezoni završava pri vrhu Serie A, s osvojenim trećim mjestom. U sezoni 1967./68. Napoli je bio blizu osvajanja naslova prvaka, ali na kraju ipak završava na drugom mjestu iza AC Milana. Tada su u momčadi Napolija igrali neki od najpopularnijih igrača tog vremena, kasnije legende kao što su Dino Zoff, José Altafini, Omar Sivori i domaći igrač Antonio Juliano. Juliano je postavio rekord po broju nastupa za SSC Napoli, nadmašen tek mnogo godina kasnije od strane Mareka Hamšika.
Dobre igre Napolija nastavile su se i tijekom 1970-ih, što je dovelo do trećih mjesta u sezonama 1970./71. i 1973./74. Pod palicom bivšeg igrača, Luisa Vinicia, Napoli je osigurao ulazak u Kup UEFA; u sezoni 1974./75. stigao je do trećeg kola gdje je ispao od Porta rezultatom 2:0. Iste sezone, Napoli je osvojio drugo mjesto u Serie A, samo dva boda iza tadašnjeg prvaka Juventusa. Dobri rezultati u tom razdoblju obilježeni su solidnim igrama domaćih lokalnih igrača kao što su Giuseppe Bruscolotti, Antonio Juliano i Salvatore Esposito a posebno golovima Giuseppea Savoldija.
Nakon što su u finalu visoko porazili Southampton F.C. rezultatom 4:1 i osvojili Anglo-talijanski liga-kup,Pobjednici Anglo-talijanski liga-kupa Napoli je ušao u Kup pobjednika kupova u sezoni 1976./77., gdje je stigao do polufinala.
Klub je osvojio svoj drugi Coppa Italia u sezoni 1975./76. godine. Na putu do finala pobijeđeni su Milan i Fiorentina, a u finalu je lagano svladana Verona rezultatom 4:0.
U tim je godinama Napoli uvijek bio vrlo konstantna momčad koja je sezonu uvijek bila pri vrhu, točnije među prvih šest tijekom kasnih 1970-ih. Isti trend nastavio se i početkom 1980-ih, gdje je u sezoni 1980./81. predvođen legendarnim nizozemskim stoperom Ruud Kroolom Napoli završio na trećem mjestu. Međutim, u sezoni 1983./84. Napoli je ponovo bio uključen u borbu za ostanak. No tadašnji predsjednik Ferlaino tada je povukao povijesni potez - uz pomoć suradnika doveo je u Napoli već tada jednog od najboljih svjetskih nogometaša, Diega Armanda Maradonu.
Maradonina era mini|desno|200px|Momčad SSC Napolija 1986./87. Napoli je u ljeto 1984. za tada rekordnu transfernu odštetu od 6,9 milijuna £ doveo Diega Maradonu iz Barcelone. S vremenom je oko Diega izgrađena kvalitetna momčad s igračima poput Cire Ferrare, Salvatorea Bagnia, Fernanda de Napolija i Bruna Giordana. pa nakon ne previše uspješne sezone 1984./85., u sezoni 1985./86. Napoli ponovo osvaja treće mjesto u Serie A što je bio uvod u najslavnije dane Napolijeve povijesti.
Nakon što je Maradona u ljeto 1986. postao svjetski prvak s Argentinom, Napoli je u sezoni 1986./87. uz dodatna pojačanja poput Andree Carnevalea i Francesca Romana ostvario svoju najbolju sezonu u povijesti. Osvojena je dvostruka kruna - najprije je osvojena Serie A, a zatim je u finalu Coppa Italije poražena momčad Atalante s viskoih 4:0. Do tada nijedna momčad južne Italije nije osvojila Scudetto a Napolitanci su u Diegu Maradoni pronašli idola i ikonu koja je za njih postala i više od samog nogometa.
U sezoni nakon 'Scudetta' Napoli se dodatno pojačao s odličnim brazilskim centarforom Antoniom Carecom te je tako formiran čuveni trio MA-GI-CA (Maradona-Giordano-Careca). No usprkos tome te sezone klub nije bio ponovio uspjeh; u Kupu prvaka ispao je u ranoj fazi od Real Madrida a prvenstvo je na kraju završio na drugom mjestu iza AC Milana, makar je većinu vremena proveo na čelu Serie A i gotovo svi su ga vidjeli kao ponovnog osvajača 'Scudetta'.
Nakon tog neuspjeha i razočaranja, Napoli se donekle iskupio u sezoni 1988./89. osvojivši Kup UEFA, svoj prvi veliki europski naslov. Na putu do finala u epskim utakmicama nadmašeni su Juventus i Bayern München a u finalu je Napoli u dvije utakmice bio bolji od VfB Stuttgarta; 2:1 na San Paolu golovima Maradone i Carece te 3:3 u uzvratu golovima Alemãoa, Cire Ferrare i Antonia Carece. U Serie A Napoli je ponovo završio kao drugoplasirani, ovaj puta iza Intera.
Svoj drugi naslov prvaka u Serie A Napoli je osvojio u sezoni 1989./90., nakon što je u utrci za naslov pri samom kraju prvenstva prestigao AC Milan s dva boda prednosti i na taj mu se način na neki način revanširao za razočarenje iz sezone 1987./88. Prekretnica u tom prvenstvu bio je događaj u Bergamu, kada je Alemaõ, pogođen novčićem u glavu, morao napustiti teren a utakmica koja je završila 0:0 registrirana rezultatom 2:0 u korist Napolija. Od tog trenutka pa sve do kraja Napoli je ostvario sve pobjede dok je Milan neočekivano zakazao u predzadnjem kolu, izgubivši od tada već otpisane Verone rezultatom 2:1. U posljednjem kolu Napoli nije propustio pobijediti Lazio na prepunom San Paolu i tako proslaviti svoju drugu titulu prvaka Italije.
U ljeto nakon osvajanja drugog naslova prvaka, na Svjetskom prvenstvu 1990., na San Paolu je odigrana utakmica polufinala između Argentine i Italije. Maradona je uoči utakmice pozvao svoje Napolitance da budu uz njega i njegovu reprezentaciju no emocije napolitanskog puka bile su podijeljene. Utakmica je završila neodlučenim rezultatom pa se pristupilo jedanaestercima a pobjednički jedanaesterac za prolaz Argentine postigao je upravo Diego Maradona. Talijani mu to nikada nisu u potpunosti oprostili a zvižduci prilikom intoniranja himne u finalu na Stadio Olimpico u Rimu, posebno su zaboljeli Maradonu. Trzavice na relaciji između Maradone i predsjednika kluba Ferlaina također su bile sve vidljivije budući da je Maradona zahtijevao transfer još od prethodne sezone, osjećajući da je previše zapao u osobne probleme, no Ferlaino mu nije htio popustiti. Tijekom prvenstva 1990./91. Talijanski nogometni savez proveo je doping kontrolu na kojoj je Maradoni utvrđena prisutnost kokaina te je posljedično dobio zabranu igranja od 15 mjeseci.
Napoli je prije samog početka prvenstva uspio još osvojiti talijanski superkup, visokom pobjedom protiv Juventusa rezultatom 5:1, no bio je to posljednji trofej u eri Maradone.
Maradona je posljednju utakmicu prije suspenzije odigrao 24. ožujka 1991. protiv Sampdorije u kojoj je postigao i svoj posljednji gol. Odmah po izricanju presude Maradona je napustio Napulj a klub je opterećen događajima i aferama oko Maradone odigrao lošu sezonu te završio prvenstvo tek na osmom mjestu.
Maradona je usprkos problemima s drogom ostao upisan u povijest Napolija, a sa 115 postignutih golova vodio se kao najbolji strijelac Napolija svih vremena sve do 2020. kada ga je nadmašio Marek Hamšik (nešto kasnije i Dries Mertens).
Njegova 10-ka na dresu je naknadno "umirovljena" i više je niti jedan igrač Napolija ne nosi a po njemu je nakon iznenadne smrti 25. studenog 2020. ubrzo preimenovan i stadion, koji danas nosi njegovo ime - Stadion Diego Armando Maradona. Diegova ostavština Napoliju i napolitancima nema riječi za izraziti se, s obzirom na to da se i dan-danas u Napulju praktički smatra polubogom (D10S) a njegovi potezi i golovi prepričavaju se s emocijama te prenose na mlade generacije.
Propast i ponovno rođenje
Iako je klub u sezoni završio 1991./92. završio na vrlo dobrom četvrtom mjestu, Napoli opterećen financijskim problemima vlasnika Corrada Ferlaina postupno je počeo propadati.