Bosansko Kraljevstvo ili Kraljevina Bosna bilo je srednjovjekovno kraljevstvo nastalo iz Bosanske Banovine (1154. – 1377.). Postojalo je od 1377. do 1463. godine.
Većina stanovništva bila je ruralna s malo gradskih središta. Bitniji gradovi bili su Doboj, Jajce, Srebrenik, Srebrenica, Tešanj i Podvisoki. Rudarstvo je bila osnovna gospodarska grana i izvor bogatstva za bosanske kraljeve, posebno srednjobosanskoga rudarskog bazena (Fojnica, Olovo, Kreševo) gdje su uvijek imali izravnu vlast. Dvorovi bosanskih vladara nalazili su se na Bobovcu, u Sutjesci (Kraljeva Sutjeska), Podvisokom, Moštrima kod Visokog, na Neretvi i Jajcu.
Povijest kraljevine nakon smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka I. obilježile su unutarnje borbe oko prijestolja uz stalno uplitanje Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva, te religijske kontroverze u svezi Crkve bosanske.
Na zamolbu kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića 1461. papa Pio II. prograslio je zaštitnikom Bosanskoga Kraljevstva svetog Grgura Čudotvorca.
Povijest
Pozadina Bosanska Banovina, iako nominalno pod suzerenstvom ugarsko-hrvatskih kraljeva, nakon bana Kulina imala je de facto neovisnost. Ona je postojala sve do 1377. kada je uzdignuta na razinu kraljevine nakon što se Tvrtko I okrunio, iskoristivši podijeljenost srpskih vladara i činjenicom da dinastija Nemanjića nakon 1371. nije imala nasljednika.
Uspon i vladavina Tvrtka I.
Nakon sloma moći Nikole Altomanovića, najmoćniji velikaš na prostoru nekadašnjega Srpskoga Carstva postao je Lazar Hrebeljanović, dok je Tvrtko nastavio jačati vlastitu državu.
U posljednjim mjesecima svoje vladavine Tvrtko se posvetio učvršćivanju položaja u Dalmaciji i planovima za zauzimanje Zadra, jedinoga većeg dalmatinskog grada koji mu je izmaknuo. Nudio je širok savez Mletačkoj Republici i istodobno njegovao odnose s Albertom III. Austrijskim, a sa Žigmundom je od 1390. vodio pregovore o miru, koji vjerojatno nisu dovršeni jer je Tvrtko umro 10. ožujka 1391. godine.
Smrt Tvrtka I. i opadanje kraljevstva Iako je Bosna neposredno nakon Tvrtkove smrti zadržala ugled među susjednim državama, za vladavine Stjepana Dabiše stanje u državi počelo se pogoršavati. Dabiša je u prvim godinama uspješno odolijevao pritiscima Ugarske, Napulja i Osmanlija, ali su u drugom dijelu njegove vladavine velikaši ojačali, a kraljevski autoritet počeo slabiti.
Nakon bitke kod Dobora 1394. godine, u kojoj je poražen i pogubljen Ivan Horvat, Dabiša se pokorio Žigmundu, prepustio mu Hrvatsku i Dalmaciju i, uz pristanak svojih vazala, priznao ga vrhovnim gospodarom i nasljednikom bosanske krune. Time je država postala ovisnija o Ugarskoj nego ikada prije, a njezin utjecaj na Balkanu oslabio je.
Nakon Dabišine smrti vlast je preuzela njegova udovica Jelena Gruba, ali su unutarnji sukobi dodatno oslabili kraljevstvo. Do 10. svibnja 1398. za novoga bosanskog kralja ustoličen je Stjepan Ostoja, čime je završena njezina vladavina.
Sukobi između Ostoje i Tvrtka II. Ostoju su na vlast doveli ljudi okupljeni oko Hrvoja Vukčića, ali se on 1403. svrstao uz napuljskog kralja Ladislava protiv Žigmunda i poveo rat protiv Dubrovnika. Zbog njegovih prougarskih stavova bosanski velikaši su ga 1404. zamijenili Tvrtkom II. Ostoja je uz ugarsku pomoć pokušao vratiti prijestolje, dok je Tvrtko uspijevao održati potporu većine važnih obitelji.
U Bosnu su potom uslijedili gotovo svake godine ugarski prodori, a kulminacija je došla 1408., kada je Žigmund porazio bosansko plemstvo i Tvrtka, a naredne godine vratio Ostoju na prijestolje. U Doboru je tada zarobljeno i ubijeno oko 170 nižih vlastelina, bačenih sa zidina grada. Ostoja je zatim priznao vrhovništvo ugarske krune i 1412. posjetio Budim, zajedno s drugim bosanskim i srpskim velikašima.
Druga vladavina Tvrtka II. i rast osmanskoga utjecaja
Prve osmanske čete napale su Bosnu u svibnju 1414. godine, a u kolovozu su sa sobom dovele i svrgnutoga Tvrtka, postavljajući ga kao protukralja. Njegov savez s Osmanlijama vjerojatno je bio posljedica zajedničkog neprijateljstva prema Žigmundu. Pavle Radenović odmah je stao uz Tvrtka, ali većina velikih vlastelina to nije učinila. Nakon bitke kod Doboja u kolovozu 1415., u kojoj je Žigmundova vojska teško poražena, osmanski utjecaj u Bosni osjetno je porastao.
Kada je Ostoja umro, umjesto da Tvrtko bez otpora preuzme vlast, kraljem je izabran njegov sin Stjepan Ostojić. Međutim, nakon novoga osmanskog prodora početkom 1420. Tvrtko se ponovno vratio i, uz potporu dijela bosanske vlastele, obnovio vlast. Njegova druga vladavina potvrđena je novom krunidbom na stanku u kolovozu 1421. godine.
Tvrtko II. nastojao je obnoviti kraljevski autoritet i centralizirati državu više nego ijedan vladar nakon Tvrtka I., ostavivši snažan trag u bosanskoj politici, gospodarstvu i kulturi. Uspio je sklopiti trgovački ugovor s Mletačkom Republikom 1422., ali su osmanski upadi 1424. prisilili Bosnu na oprezniju politiku. Nakon smrti Sandalja Hranića, novi izazov postao je njegov nasljednik Stjepan Vukčić Kosača.
Smrt Tvrtka II. i dolazak Stjepana Tomaša
Tvrtko II. umro je u rujnu 1443. bez djece, izrazivši želju da ga naslijedi njegov politički dotad slabo istaknuti rođak Stjepan Tomaš, mlađi brat Radivoja i izvanbračni Ostojev sin. Međutim, njegov dolazak na vlast nije priznao najmoćniji bosanski velikaš, Stjepan Vukčić Kosača, pa je izbio građanski rat.
Sukob je okončan kada je Tomaš odbacio prvu ženu Vojaču i oženio se Kosačinom kćeri Katarinom u svibnju 1446. godine. Katarina je napustila tradiciju Crkve bosanske i prešla na rimokatoličanstvo. Tomaš i njegova druga supruga pomagali su gradnju crkava i samostana diljem zemlje.
Tijekom cijele vladavine Tomaš je ratovao sa Srpskom despotovinom oko bogatoga rudarskog središta Srebrenice i okolnih krajeva.
Nakon Tomaševa izmirenja s Đurđem Brankovićem, Dubrovnik je 1451. predložio savez protiv Stjepana Vukčića, a Tomaš se obvezao na vojni napad na njega. Istodobno je Tomaš progonio pripadnike Crkve bosanske, zbog čega je u 1450. srušen franjevački samostan u Milima, iako je ubrzo obnovljen.
Stjepan Tomašević i osmansko osvajanje
Stjepan Tomašević naslijedio je oca na prijestolju nakon njegove smrti u srpnju 1461. godine i postao prvi bosanski kralj koji je krunu primio od Svete Stolice. Pod njegovom vlašću Bosna je ostala gotovo bez pomoći velikih europskih sila. Nakon što su Osmanlije opsjele Jajce, Tomašević je pobjegao u Ključ, gdje su ga sustigle trupe Mahmud-paše Anđelovića.
Iako mu je obećan život, obećanje nije održano: kralj je vraćen u blizinu Jajca i pogubljen iza gradske citadele, na mjestu koje je kasnije prozvano Carevo polje. Kraljevina je pala 1463. i postala najzapadnija pokrajina Osmanskoga Carstva.
Nakon pada Bosne kraljica-majka Katarina pobjegla je u Rim. U narodu i među suvremenicima osmansko osvajanje, usprkos planinskim utvrdama zemlje, bilo je doživljeno kao iznenađujuće brzo. Ipak, dio bosanskoga stanovništva smatrao je Ugarsku dugogodišnjim neprijateljem i radije je prihvatio osmansku vlast nego ugarsku vrhovnu vlast.
Nastanak Hercegovine Nakon pada Bosne 1463. herceg Stjepan Vukčić Kosača, gospodar južnoga dijela nekadašnjega kraljevstva, poživio je još tri godine, dovoljno da vidi potpuni raspad države, za koji je okrivljavao svog najstarijeg sina Vladislava. Veći dio sjeverne i zapadne Bosne tada je uključen u Bosanski sandžak, isprva u sastavu Rumelijskoga ejaleta, a od 1580. kao jezgra novoosnovanoga Bosanskoga ejaleta.
Kultura i religija
Područje Bosne i današnje Hercegovine ispunjeno je srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima poznatim kao stećci, koji se prvi put pojavljuju sredinom 12. stoljeća. Oni su bili zajednička tradicija pripadnika Crkve bosanske, katolika i pravoslavaca. Iako je Bosna imala mnogo arhitektonski dojmljivih kamenih tvrđava, njezine srednjovjekovne crkve bile su malene, osobito u usporedbi s katoličkim crkvama na obali i pravoslavnim manastirima u susjednoj Srbiji, vjerojatno zbog ravnodušnosti bosanskoga plemstva prema formalnoj religiji.
Srednjovjekovna Bosna i Hercegovina imala je tri kršćanske zajednice: katolike, pravoslavce i one koji su se jednostavno nazivali Bošnjanima, a pripadali su takozvanoj Crkvi bosanskoj. Većina podataka o toj crkvi potječe iz vanjskih izvora, a njezina točna priroda ostaje predmet rasprava, osobito u vezi s mogućim dualističkim učenjima.
Katolički izvori optuživali su krstjane za bogumilstvo, odnosno za dualističko i heretičko učenje. Plemstvo nije pokazivalo veliku vjersku postojanost: Sandalj Hranić Kosača bio je pravoslavac, Stjepan Vukčić Kosača smatrao se krstjaninom, a Tvrtko II. tijekom vladavine bio je katolik.
Kada je Stjepan Tomaš započeo progon pristalica Crkve bosanske, oni su odgovorili u svom tradicionalnom uporištu u Visokom i 1450. srušili franjevački samostan u Milama, koji je ubrzo obnovljen. Tomaš je zbog svojih postupaka stekao nadimak „prokleti kralj”, a takav razvoj događaja naveo je Stjepana Vukčića Kosaču da pristalicama Crkve bosanske pruži utočište i podupre Osmanlije protiv protukralja Radivoja.
Gospodarstvo Za vrijeme Tvrtka I. u suvremenim izvorima počinju se češće spominjati važna rudarska središta kao što su Fojnica, Kreševo, Olovo, Srebrenica, Dusina, Kamenica i Deževice. Bosna je bila važan izvoznik metala, osobito srebra, a rudarska proizvodnja bila je temelj kraljevskih prihoda i međunarodne trgovine.
Za vladavine Stjepana Tomaša Osmanlije su Bosni zabranile izvoz srebra, koje je Mehmed II. smatrao svojim pravom, što je ozbiljno pogodilo bosansko gospodarstvo. Njegov nasljednik Stjepan Tomašević pokušao je poboljšati stanje, pa je gospodarstvo u njegovo doba ojačalo više nego ikada ranije, donoseći veći prihod od razvijene metaloprerađivačke i rudarske djelatnosti.
Najvažnije carinske postaje nalazile su se u Drijevima, Vrabaču, Deževicama, Podvisokom, Trebinju, Foči, Goraždu, Boraču, Višegradu, Olovu i Srebrenici. Naplatu carina nadgledali su protovestijari, koji su često bili Dubrovčani.
Povijesni vizualni identitet Jedni od ranijih prikaza grbova koji se pripisuju Bosni nalaze se u Ohmućevićevu grbovniku i kasnijem Fojničkom grbovniku, sastavljenima u 16. i 17. stoljeću. Tijekom narednih stoljeća europski izvori Bosni su pripisivali grbove koji su bili bliski ili potpuno analogni tom prikazu.
Grb bosanskih kraljeva, koji su od 1377. do 1463. vladali prostorom današnje Bosne i Hercegovine i dijelovima Dalmacije, sastojao se od plavoga štita sa šest zlatnih ljiljana raspoređenih oko bijele kose grede, unutar zlatnoga obruba. Zlatni ljiljan povezuje se s vrstom Lilium bosniacum. Na kacigi se nalazio ukras od paunova perja iznad krune s ljiljanima.
Popis bosanskih kraljeva
Bosanski kraljevi Tvrtko I. Kotromanić (1377. – 1391.) Stjepan Dabiša (1391. – 1395.) Jelena Gruba (1395 – 1398.) Stjepan Ostoja (1398. – 1404.; 1409. – 1418.) Tvrtko II. Kotromanić (1404. – 1409.; 1421. – 1433.) Stjepan Ostojić (1418. – 1420.) Radivoj Ostojić (1421. – 1433.) Stjepan Tomaš (1435. – 1461.) Stjepan Tomašević (1461. – 1463.)
Bosanske kraljice Doroteja Bugarska (1377. – ?), supruga Tvrtka I., kćer bugarskog cara Ivana Sracimira Jelena Gruba (1391. – 1395.), supruga Stjepana Dabiše Vitača, prva supruga Stjepana Ostoje Kujava Radenović (1399. – 1415.), druga supruga Stjepana Ostoje Jelena Nelipčić (1416. – 1418.), treća supruga Stjepana Ostoje, prethodno supruga Hrvoja Vukčića Hrvatinića Doroteja Gorjanska, supruga Tvrtka II. Vojača (1443. – 1445.), supruga Stjepana Tomaša Katarina Kosača (1446. – 1461.), supruga Stjepana Tomaša Jelena Branković (1461. – 1463), supruga Stjepana Tomaševića
Vremenska crta (1377. – 1463.)
Izvori
Literatura
Kategorija:Povijest Bosne i Hercegovine (1102. – 1463.) Kategorija:Povijest Hrvatske (1102. – 1527.) Kategorija:Povijest Srbije Kategorija:Bivše europske monarhije