Ivan Ljubičić (Banja Luka, 19. ožujka 1979.) umirovljeni je hrvatski tenisač.
Ljubičić je počeo igrati na ATP turnirima 1995. godine. Najbolji ranking karijere mu je bio 3. mjesto u svibnju 2006. godine, i to je povijesno drugi najbolji rezultat jednog hrvatskog tenisača (nakon Gorana Ivaniševića koji je jednom bio broj 2).
Godine 2004. na Olimpijskom teniskom turniru u Ateni osvojio je brončanu medalju u igri parova zajedno s Mariom Ančićem. Godine 2005. je kao najbolji igrač hrvatske reprezentacije osvojio prvi hrvatski Davis Cup, skupa s Mariom Ančićem, Goranom Ivaniševićem, Ivom Karlovićem i izbornikom Nikolom Pilićem.
Na ATP Entry ljestvici je krajem rujna 2005. bio rankiran kao 15. igrač na svijetu, da bi 2005. godinu završio je među 10 najboljih tenisača svijeta. U 2006. je neko vrijeme bio 2. igrač na ATP Race listi (odmah iza Federera).
U paru s Mariom Ančićem dobitnik je Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" 2004.
Najveći uspjeh karijere je osvajanje turnira Masters serije 1000 u američkom Indian Wellsu gdje je 21. ožujka 2010. godine u finalu pobijedio Andyja Roddicka rezultatom 2:0 u setovima (7:6, 7:6).
Životopis
Ivan Ljubičić rođen je 19. ožujka 1979. u Banjoj Luci kao drugo dijete u obitelji oca Marka, majke Hazire i tri godine starijeg brata Vladana. Upravo u krugu obitelji donesena je odluka o bavljenju tenisom. U ljeto 1988. godine, za školskih praznika, otac Marko je smatrao da je vrijeme da se sinovi počnu baviti sportom. Stariji brat Vladan se odmah odlučio za nogomet, a Ivan za - tenis. Nimalo slučajno, na televiziji se prenosio Wimbledon. Ivan je tako počeo trenirati s devet godina, a jedan od velikih uzora i razloga za početak bio je Stefan Edberg. Prve teniske korake Ivan je načinio u klubu "Mladen Stojanović" u Banjoj Luci, pod paskom svojih prvih trenera Vojina Sukala i Fahret Bahtijarevića. Kao i svi početnici, Ivan je krenuo s radom u grupi. Brzo je učio i napredovao, pa je time pokrio relativno kasniji početak druženja s tenisom. Ubrzo su krenule prve privatne "štunde", a prvi naslov stiže upravo u rodnom gradu, gdje je Ivan osvojio turnir tenisača do 12 godina uz jednu zanimljivost. Zbog zanoktice morao je držati reket s četiri prsta. Prvi pehar osvojen je 1990. godine u Prijedoru, na prvenstvu BiH, gdje je igrao završnicu, u kojoj je izgubio od Mirka Pehara, ljutog protivnika u ranim danima karijere. Prvi rezultat međunarodnog karaktera ostvaren je u Beogradu, Ivan je postao pobjednik "Rucanor Cupa", zaradivši 1.500 DM. Bila je to prva Ivanova zarada na turnirima. Utrošena je na zlatni lančić, koji je za uspomenu zasjao oko njegovoga vrata.
Bijeg iz Banje Luke Ti uspjesi bili su dobar znak za oca Marka, koji je osjetio da bi Ivan u tenisu mogao nešto značajnije napraviti. Nije sina morao tjerati, Ivan je već onda bio "mini profesionalac". U to vrijeme već se počinju nazirati problemi u Bosni i Hercegovini, koji su nepunu godinu kasnije eskalirali u rat. U svibnju 1992. godine obitelj odlučuje da je najbolje rješenje napustiti Banju Luku. No, nisu mogli iz grada izaći svi, otac Marko Ljubičić morao je ostati. Ivan se s majkom i bratom našao u autobusu, koji je samo žene i djecu vozio u zračnu luku, gdje je čekao zrakoplov za let prema Beogradu. Majka Hazira je plakala, znajući da je to definitivan odlazak. Putovanje do zračne luke bilo je depresivno, s puno plača, s nekoliko zaustavljanja na barikadama. Zrakoplov je u Beogradu sletio oko deset sati ujutro, a nakon cijelog dana provedenog na autobusnom kolodvoru, gdje su Ivan i Vladan poslušali očev savjet da majku ne puštaju samu, u ponoć se preko Mađarske krenulo prema Sloveniji. Autobus je zastao na granici, zbog registarskih oznaka nije mogao ući u Sloveniju. Obitelj Ljubičić je granicu prešla pješice, ukrcala se u drugi autobus te krenula prema Ljubljani, gdje su ostali tjedan dana, dok se nije u Rijeci priredio smještaj za njih. Poslije mjesec dana u Rijeci, Ljubičići su završili u Opatiji, u hotelu "Astoria", zajedno s ostalim prognanicima. Ivan se nije žalio, nedostajao mu je jedino otac. Mogao je igrati tenis, parove s veteranima u opatijskome klubu, iskoristiti ljeto za kupanje. Tenis tada ipak nije bio prioritet, Ivan je trenirao samo povremeno, uz trenera Branka Picula.
Ponovno zajedno 200px|thumb|desno|Ivan Ljubičić na ATP-u u Umagu 2008
Nakon šest teških mjeseci razdvojenosti, za kojih su samo nekoliko puta uspjeli čuti vijesti o ocu, obitelj se u studenom 1992. konačno našla na okupu. Najteža vremena bila su prošlost... Obitelj se iz Opatije preselila opet u Rijeku, gdje se rodila i ljubav što i danas traje. Ali, obitelj nije dugo ostala zajedno. Naime, u travnju 1993. godine Ivan, zajedno s još nekolicinom izbjeglih bosanskih igrača, prihvaća poziv Carla Brucciera, predsjednika talijanskog kluba "Le Pleiadi" u Montcalieriju pored Torina. Tamo će provesti skoro tri godine za koje danas kaže da su bile ključne za njegovo odrastanje kao čovjeka i igrača. Kada je stigao u Torino, Ivan nije znao ni riječi talijanskog, nije dobio igračku karticu koja bi mu omogućila predstavljanje kluba na turnirima i jedino čemu se mogao okrenuti bio je trening. Šest igrača i dvije igračice bili su smješteni unutar kluba, iz kojeg Ivan prvih mjeseci gotovo i nije izlazio, većinu sati provodio je na terenu. Dva igrača ubrzo su otišli u SAD, jer klub, koji ih je dobro primio, brinuo se da svi imaju smještaj i hranu, imao je i finacijskih problema. Ivanu je trener bio Mirza Hrnjadović s kojim je zajedno i došao u Italiju, a s njim je radio i Andrea Taragni. U tim danima samoće Ivan je donio jednu važnu odluku. Igrat će za Hrvatsku. Ubrzo postaje prvak Hrvatske u konkurenciji do 16 godina (jedino koje je osvojio od 7-8 odigranih finala) i to upravo u Rijeci 1995. godine. Iste godine u "susjedstvu" osvaja prve ATP bodove na - Istarskoj Rivijeri. Kao prvi igrač juniorske reprezentacije Hrvatske osvaja Winter Cup (Europsko dvoransko prvenstvo do 16 godina), a zatim u paru sa Željkom Krajanom osvaja neslužbeno svjetsko prvenstvo do 16. godine - "Orange Bowl". U hrvatskom finalu porazili su par Kutanjac-Ančić.
- Nije bilo lako u svim tim godinama djetinjstva - kaže Ivan. - Cijelog života imat ću posljedice drugačijeg toka života u odnosu na druge. Nisam baš imao puno opcija kada se moralo odlučivati što ću raditi u životu. Ispalo je pozitivno, ne mogu se žaliti, ali toliko je tenisača koji nisu uspjeli.
Finale juniorskog Wimbledona
Obitelj je 1996. godine doživjela još jedno preseljenje, iz Rijeke u Zagreb, u koji dolazi i Ivan i postaje član "Mladosti", gdje mu je trener bio Neven Hodalić. Na juniorskim ITF turnirima sve je više uspjeha, Ivan osvaja naslov u Prattu, a potom postiže svoj najveći juniorski uspjeh, igra finale Wimbledona u kojem je poražen od Bjelorusa Volčkova. Titula na velikom juniorskom turniru "Eddie Harre" u Miamiju, u predvečerje "Orange Bowla", te polufinale Australian Opena 1997. godine, zajedno sa svim prijašnjim uspjesima, donose mu mjesto drugoga juniora svijeta. Nije samo HTS pomogao u financiranju juniorskih turnira, javio se i "Pro Serve", koji je Ivanu dao određenu svotu novca koju je kasnije trebalo vratiti. Nakon Rijeke - Italija, nakon Zagreba - Italija. U proljeće 1997. godine uspostavljeni su prvi kontakti s Riccardom Piattijem. Ivan je počeo raditi s talijanskim trenerom, čije je okruženje imalo veliki utjecaj na razvoj Ivanove igre. Naime, Piatti je trenirao nekoliko ponajboljih talijanskih tenisača poput Renza Furlana, Stefana Pescosolida, Christiana Carattija i Omara Camporesea. Ivan i još dva talijanska igrača u "momčadi", takav je bio prvi dogovor. Ivanu nije smetao, jer Piatti je jedan od najpriznatijih talijanskih teniskih stručnjaka, koji je trenirao gotovo sve najbolje talijanske igrače devedesetih. Od listopada 1997. Piatti se potpuno posvetio Ivanu. Imao je dovoljno razloga, recimo challenger u Zagrebu... Nakon predaje u četvrtfinalu juniorskog Roland Garrosa zbog bolesti, Ivan se vraća u Zagreb i na turniru nagradnoga fonda od sto tisuća dolara, dolazi do - finala. U završnici Ivan gubi od Alberta Berasateguija, koji je tada bio 15. igrač svijeta. Ivan tu godinu završava kao 289. igrač svijeta. Godina 1998. bila je teška za Ivana, igrao je satelite i manje challengere. Osvojio je svoj prvi i jedini satelit u životu, u Dalmaciji, godinu završio na 293. mjestu, ali nešto nije štimalo. - Nisam shvatio što Riccardo traži od mene. Do tada sam igrao na instinkt i bilo je dobro. No, Riccardo me počeo učiti neka teniska pravila za koje nisam znao - kaže Ivan. - Završio sam godinu niže nego prethodnu. Nije bilo panike, samo razočaranje. Znao sam da je problem samo u meni.
Prijelomna 1999. 200px|thumb|desno|Ivan Ljubičić u Melbourneu 2007.
Uslijedila je prijelomna sezona u Ivanovoj karijeri - 1999. godina. Serija odličnih rezultata počinje na dva futuresa u Zagrebu, na kojima ostvaruje deset pobjeda zaredom. Prije toga Ivan je odigrao dva futuresa u Engleskoj, na kojima nije bilo previše uspjeha, samopouzdanje je bilo na dnu. No, serija je krenula s Kunjicinom, s kojim je trenirao, jer Rus je bio također jedan od štićenika Piattija. Sve se posložilo, ne samo u Zagrebu, nakon kojega Ivan odlazi na challenger u Besancon. Zapamtit će Ivan Francusku, Besancon je značio prvi naslov na challengerima. Osvojio ga je iz - kvalifikacija. Dogurao je do 18 pobjeda u nizu, još je dvije dodao u kvalifikacijama ATP turnira u Casablanci. U trećem kolu stigao je kraj, jači je bio - Juan Carlos Ferrero. Španjolac koji je stigao sa satelita, gdje je osvojio sva četiri turnirira, a pet godina kasnije postat će pobjednik Roland Garrosa i prvi tenisač svijeta. - Nisam se tada uopće pripremio za zemlju, poslije prvoga susreta u Casablanci uhvatili su me grčevi - prisjeća se Ivan. Monte Carlo bila je sljedeća velika stanica. Zahvaljujući Francuzu Nicolasu Escudeu, koji se nije pojavio, Ivan je upao u kvalifikacije tadašnjeg Super 9 turnira (danas Masters Series) i pobijedio Argentinca Callerija i Rusa Čerkasova, probivši se u glavni turnir, gdje je skinuo prve "velike skalpove". U prvom kolu pobjeđuje Andrija Medvedeva, u drugom Jevgenija Kafeljnikova (6:1, 6:2), koji tjedan dana kasnije postaje prvi tenisač svijeta.
Veliki skok
- Kafeljnikov je tada bio drugi tenisač svijeta i nisam imao ništa za izgubiti. Tada su još postojali bonus bodovi, posije Monte Carla načinio sam veliki skok - kaže Ivan. - Najteže je od otprilike 150. mjesta ući među sto najboljih, a ja sam, nakon polufinala Umaga, u kojem sam izgubio od Magnusa Normana, godinu završio na 77. mjestu. U 2000. godini Ivan je odigrao dva polufinala (Sydney i Bastad), te tri četvrtfinala ATP turnira (Marseille, Kopenhagen i Brighton), ali za najveći uspjeh sezone smatra treće kolo olimpijskog turnira. Kao i za svakog drugog sportaša, tako i za Ivana to natjecanje ima posebnu draž i posebno značenje, te željno i očekuje nastup u Ateni 2004. godine. Opet Francuska. Nije Besancon, ali nije daleko. Lyon. U tom gradu Ivan osvaruje najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri, osvaja 800.000 dolara vrijedan ATP turnir. Na putu do naslova Ivan je pobijedio Gustava Kuertena, Gastona Gaudija, Marata Safina i na kraju Younesa El Aynaouija. Nakon Lyona Ivan je prvi put ušao među 30 najboljih tenisača svijeta, osvanuo je u ponedjeljak, dan kasnije, na 29. mjestu. Godinu je Ivan završio na 37. mjestu, nakon što je Lyonu dodao još sedam četvrtfinala (Adelaide, Rotterdam, Miami kao sretni gubitnik, St. Polten, Gstaad, Umag, Cincinnati). U 2002. godini, koju je okončao na 49. mjestu, drugom po broju asova (iza Australca Arthursa), Ivan upisuje dva polufinala (Rotterdam, Gstaad) i četiri četvrtfinala (Adelaide, Dubai, Umag, Tashkent) na ATP turnirima, te napokon uspijeva proći prvo kolo na jednom Grand Slam turniru. Stiže do trećeg kola Australian Opena, gdje gubi u pet setova od Waynea Ferreire u "dobivenom" meču.
Najteži porazi i najdraže pobjede