Rimska kurija (lat. Curia Romana) ili Rimski dvor najviše je upravno tijelo u Katoličkoj Crkvi koje se bavi upravljanjem Crkvenih poslova i služi kao pomoć papi u upravljanju Crkvom. Kurija koordinira i osigurava potrebnu organizaciju za ispravno funkcioniranje Katoličke Crkve i postizanje njezinih ciljeva.
Svaka katolička biskupija u svojoj upravi ima kuriju. Za Rimsku biskupiju ove dužnosti ne provodi Rimska kurija u strogom smislu, već dva vikarijata: Rimski vikarijat, na čelu s generalnim vikarom, za župe na talijanskom području i Vikarijat Vatikanskog Grada, na čelu s drugim generalnim vikarom, za župe na području Grada Vatikana i u papinskim vilama Castel Gandolfa.
Etimologija Naziv kurija potječe iz latinskoga jezika, od riječi curia, što znači "sabornica" ili "dvor". U antičkome Rimu curia se odnosila na prostoriju u kojoj su se okupljali članovi Senata kako bi raspravljali o važnim političkim pitanjima. U srednjem vijeku termin kurija počeo se koristiti za označavanje najvišega upravnog tijela u Katoličkoj Crkvi koje je bilo odgovorno za upravljanje Crkvenim poslovima.
Povijest Povijest Rimske kurije općenito se može podijeliti na dva razdoblja: prije i poslije Sikstinske reforme. U prvih petnaest stoljeća, Rimska kurija se razvija od jednostavnih do složenijih institucija, a od Sikstinske reforme (1588.), koja je udarila temelj suvremenomu ustroju, uslijedile su još četiri reforme kurije u vrijeme pontifikata: Pia X. (1908.), Pavla VI. (1967.), Ivana Pavla II. (1988.) i Franje (2022.).
Razdoblje prvih 15 stoljeća
Od prvih stoljeća Crkve do početka 12. stoljeća Prvo sjedište Rimske kurije bila je Lateranska palača, zgrada koju je u četvrtom stoljeću car Konstantin darovao papi Miltijadu: bila je i papinska rezidencija i središnje sjedište uprave Crkve. U upravljanju rimskom Crkvom i upravljanju brojnim dobrima koja su joj pristizala kao donacije papi je pomagalo Kolegijalno tijelo kojeg su činili redovnici i laici.
Rimska kurija počela je poprimati značajnu težinu u bizantskom razdoblju (6.-8. stoljeće) s definiranjem ureda i institucionalnih osoba. Od toga vremena upravu Apostolske Stolice nadziralo je sedam palatinskih sudaca (lat. iudices), odnosno velikih službenika. To su bili redom:
Primicerius notariorum Secundarius notariorum Protoscriniarius Arcarius Sacellarius Primus defensor Nomenclator.
Ti su položaji bili rezervirani za pripadnike aristokracije.Veronica West-Harling, Rome, Ravenna, and Venice, 750-1000: Byzantine Heritage, Imperial Present, and the Construction of City Identity, Oxford: Oxford University Press, 2020., str. 116. Također su obnašali dužnosti nadzora nad hijerarhijski nižim funkcijama: Superista (upravitelj vojske za zaštitu Lateranske palače), Vestararius (zadužen za sveto ruho) i drugih. Glavni dikasteriji Laterana toga doba mogu se stoga grupirati u: kancelariju (notariie scriniarii), pravno upravljanje (defensores), financijsko upravljanje (arcarius i sacellarius), papinski dvor (vestariarius i nomenclator).Giuseppe Staffa, Le guerre dei papi, Newton Compton Editori. Ti su uredi ostali u funkciji do 12. stoljeća, kada su reformirani i pretvoreni u nove urede, od kojih su neki ostali u funkciji do 20. stoljeća.
Od polovice 12. stoljeća do Sikstinske reforme Rimska kurija rasla je paralelno s evolucijom Papinske države koja se, u početku prostirala na jednu regiju (Lazij), proširila se tijekom kasnog srednjeg vijeka da bi postala druga najveća država na talijanskom poluotoku i subjekt s međunarodnom težinom, uz stabilne diplomatske odnose sa svim kršćanskim državama. Od osmog stoljeća nadalje, sve do iza 1000. godine, dvije najvažnije figure bile su vestararius i superista. Ovlasti prvog su znatno proširene: od zaduženog za sveto ruho postao je upravitelj pontifikove osobne imovine (uključujući odjeću). Samo najugledniji ljudi iz obitelji gradske aristokracije mogli su obnašati dvije pozicije. Sve do 1000. godine svjetovni poslovi Svete Stolice uglavnom su se ticali regije Lacij. Od trinaestog stoljeća postojao je stalni porast. U to vrijeme glavno tijelo kurije bila je Apostolska kancelarija, koja je bila odgovorna za sastavljanje i slanje cjelokupne službene korespondencije Crkve. U četrnaestom stoljeću razvila se nova institucionalna figura, Secretarius.Luigi Londei, L'ordinamento della Segreteria di Stato tra Antico Regime ed età della Restaurazione, in: «Mélanges de l'Ecole française de Rome. Italie et Méditerranée», tomo 110, n°2. 1998, str. 461-473.
Početkom 15. stoljeća, nakon povratka Svete Stolice iz Avignona u Rim, nove potrebe vlasti dovele su do stvaranja novih tijela i smanjivanja starih. Papa Martin V. (1417.-1431.) utemeljio je Tajnu komoru za brigu o diplomatskim odnosima. Njegov nasljednik Eugen IV. stvorio je položaj guvernera Rima za političku i sudsku upravu grada. Postojeće organizacije su ojačane. Sljedeće osobe pojavile su se unutar Apostolske komore su: a) Glavni rizničar (ima financijski nadzor nad cjelokupnim prihodom koji stvara zemaljska imovina Crkve); b) Auditor Camerae (vrhovni sudac u pitanjima financijske uprave Kurije); c) Svećenički kolegij (zadužen za upravljanje imovinom i prihodima Svete Stolice).
Godine 1487. papa Inocent VIII osnovao je Apostolsko tajništvo, komisiju od 24 prelata s funkcijama apostolskih tajnika kojima predsjeda Secretarius domesticus s koordinirajućom ulogom.Adriano Caprioli, Antonio Rimoldi, Luciano Vaccaro, Chiesa e società: appunti per una storia delle diocesi lombarde, Editrice La Scuola, 1986, str. 385. Za vrijeme pontifikata Siksta IV., Aleksandra VI. i Julija II. pravosuđe je podijeljeno na nekoliko grana. Stvoreni su: Sacra Rota, vrhovni sud u stvarima kanonskog prava, Segnatura Gratiae, za slučajeve u upravnim stvarima, i Segnatura Iustitiae, nadležna za sudska pitanja. Segnatura Iustitiae postala je vrhovni sud Rimske kurije, s jurisdikcijom nad cijelom Papinskom državom, kako za crkvene tako i za građanske slučajeve.Segnatura Gratiae postupno je gubila svoje funkcije u korist Sacra Rote kao i Kardinalskih kongregacija. Pojavom nepotizma, funkcije Apostolskog tajništva prešle su na Kardinalovog nećaka kojemu je pomagao Secretarius intimus, koji je također bio zadužen za nadzor njegova formiranja. Njegova je uloga stalno rasla, sve dok 1566. godine Pio V. nije svom kardinalu-nećaku dodijelio položaj „generalnog nadzornika crkvene države“.Giampiero Brunelli, Le istituzioni temporali dello Stato della Chiesa, Università La Sapienza, a.a. 2007/2008. str. 38-39.
Krajem 16. stoljeća poslove Crkve vodio je mali broj sudova, i to:
Monokratska tijela (tijelo jedne osobe):
Kardinal kamerlengo – vrhovno odgovoran za politička i gospodarska pitanja koja se tiču vremenite uprave Crkve; Kardinal nećak (lat. cardinalis nepos) – odgovoran za vođenje političkih poslova i upravljanje odnosima s državama (za njega je bio rezerviran položaj „generalnog nadzornika crkvene države“); Kardinal kancelar ili vicekancelar – koadjutor prethodnog. Prelat s bogatim iskustvom u državnim poslovima, savjetovao je svojeg kardinala-nećaka u provedbi njegovih odluka (za njega je bilo rezervirano mjesto tajnika).
Kolegijalnih tijela (tijelo više osoba):
Apostolska kancelarija – institucionalno sjedište posvećeno izradi službene korespondencije Svete Stolice; Apostolska komora – struktura zadužena za gospodarsku upravu. Predvodi ga kardinal kamerlengo; Apostolsko tajništvo – papino privatno tajništvo koje osniva kancelarija. Vodi ga Secretarius domesticus.
Razdoblje poslije Sikstinske reforme
Sikstinska reforma godine 1588.
Papa Siksto V. – apostolska konstitucija "Immensa Aeterni Dei", 25. siječnja 1588.
Crkva je u 16. stoljeću osjetila potrebu za općom reformom koja se dogodila Tridentskim saborom, a samim time i reformom Rimske kurije. Tako su se pojedini uredi odvojili od Concistoriuma i postali autonomni, kao npr. Sacra congregatio Romanae et universalis inquisitionis seu Sancti officii, odnosno današnji Dikasterij za nauk vjere. To je bio prvi stalni dikasterij koji je osnovan 21. srpnja 1542. apostolskom konstitucijom Licet ab initio pape Pavla III. Osnivanjem kongregacija/dikasterija Rimska kurija dosegla je svoj današnji ustroj. Rođeni kao savjetodavna povjerenstva, osnovao ih je papa u svrhu primanja savjeta o određenim problemima.
Prije opće reforme Rimske kurije, papa Siksto V. proglasio je dvije apostolske konstitucije: Romanus Pontifex, 1585. i Postquam Verus, 1586. Prva se odnosila na jačanje prakse posjeta ad limina apostolorum i pravila za konklave, dok se druga odnosila na djelomičnu reformu Kardinalskog kolegija.
Apostolskom konstitucijom Immensa Aeterni Dei od 25. siječnja 1588. papa Siksto V. određuje 15 stalnih kongregacija, od kojih je devet bilo odgovorno za upravljanje Crkvom, a preostalih šest za upravljanje Papinskom državom. Posrednik između pape i kongregacija bio je kardinalov nećak, koji je nadzirao sva vijećanja ovih tijela i brinuo se za izvršenje odluka šest dikasterija zaduženih za vremenita dobra. Krajem 17. stoljeća reformom pape Inocenta XII. ukinuta je služba kardinala-nećaka i sve njegove ovlasti prenesene na tajnika, uzdižući ga u službu kardinala. Rimska kurija preživjela je kraj vremenite moći papinstva, koja je de facto prestala 1870. zauzimanjem Rima.
Ovom reformom postojale su sljedeće kongregacije u Rimskoj kuriji:
Kongregacija za nauk vjere (Sacra Congregatio pro Doctrina Fidei) Kongregacija za kauze svetaca (Sacra Congregatio pro Causis Sanctorum) Kongregacija za biskupe (Sacra Congregatio de Episcopis) Kongregacija za reviziju i objavu knjiga (Sacra Congregatio de Propaganda Fide) Kongregacija za širenje vjere za dijelove Indije (Sacra Congregatio de Propaganda Fide pro Partibus Indiarum) Kongregacija za univerzalnu inkviziciju (Suprema et Universa Inquisitionis Congregatio) Kongregacija za redovnike (Sacra Congregatio Regularium) Kongregacija za održavanje papskih palača i zgrada (Sacra Congregatio Fabricae Ecclesiae) Kongregacija za vjersku disciplinu (Sacra Congregatio super Disciplina Regularium et Saecularium) Kongregacija za vode i kanale (Sacra Congregatio Aquarum et Riparum) Kongregacija za puteve (Sacra Congregatio Viarum) Kongregacija za financije (Sacra Congregatio super Negotiis Ecclesiasticis) Kongregacija za zdravstvo (Sacra Congregatio super Sanitate) Kongregacija za građevine (Sacra Congregatio super Aedificiis) Kongregacija za poljoprivredu (Sacra Congregatio super Aquis et Montibus)
Ove su kongregacije imale su za zadaću postići veću mjerodavnost, veću brzina, veću uniformnost i veću ekonomičnost.
Tijekom vremena, djelokrug rada i sastav pojedinih kongregacija mijenjao se te su se neke od navedenih kongregacija nazivale drukčije ili su se spojile s drugim kongregacijama. No, sve kongregacije osnovane su na temelju potrebe za pronalaskom odgovora na izazove Crkve u to vrijeme.
Reforma pape Pia X. godine 1908. mini|Papa Pio X. Papa Pio X. – apostolska konstitucija Sapienti Consilio, 28. lipnja 1908.
Rimska kurija bila je podložna brojnim kritikama tijekom 19. stoljeća zbog svoje prevelike birokratske složenosti i nedostatka učinkovitosti u rješavanju crkvenih pitanja. U tome kontekstu, papa Pio X. je 1908. donio apostolsku konstituciju Sapienti Consilio s ciljem modernizacije i poboljšanja rada Rimske kurije. To je bila prva opća reforma Rimske kurije nakon više od 200 godina. Osim toga, reforma Rimske kurije koju je pokrenuo papa Pio X. bila je dio šireg procesa obnove i unaprjeđenja Katoličke Crkve u 20. stoljeću, u kojem su se mijenjali načini rada i pristupi u crkvenoj organizaciji i pastoralnoj službi.
Među novostima koje je uvela ova konstitucija su:
Smanjenje broja kongregacija u Rimskoj kuriji s 13 na 11; Uvođenje načela rotacije u radu kongregacija, s ciljem sprječavanja monopolizacije vlasti; Uvođenje novih oblika savjetovanja s biskupima, redovnicima i drugim crkvenim poglavarima; Stvaranje nove kongregacije za izvanredne crkvene poslove;