FC Internazionale Milano, često nazivan Internazionale ili jednostavno Inter, profesionalni je nogometni talijanski klub sa sjedištem u Milanu. Od svog osnutka i prvog nastupa 1909. to je jedini klub prve talijanske nogometne lige koji je konstantno nastupao u Serie A.
Do danas je Inter osvojio sveukupno 39 domaćih trofeja, šest više od svog gradskog rivala A.C. Milan, uključujući 21 naslova prvaka Serie A, 10 naslova talijanskog kupa i 8 naslova talijanskog superkupa. U razdoblju od 2006. do 2010. klub je osvojio pet naslova prvaka Serie A za redom čime je izjednačio dotadašnji rekord. Klub je tri puta osvojio prestižno klupsko nogometno natjecanje Liga prvaka: dva puta za redom (1964. i 1965.) te još jednom 2010.. Potonjom pobjedom postigao je do danas još uvijek nenadmašen rekord kada je talijanski nogomet u pitanju – osvajanje trostruke krune (pobjedu u Serie A, pobjedu u talijanskom kupu i pobjedu u Ligi prvaka iste sezone). Uz sve to, Inter je također i tri puta osvojio Kup UEFA, dva interkontinentalna kupa te jedno svjetsko klupsko prvenstvo.
Inter domaće utakmice odigrava na San Siro, također poznat kao i Stadio Giuseppe Meazza (kapaciteta 80.018 sjedala). Riječ je o najvećem nogometnom stadionu u Italiji kojeg Inter dijeli s gradskim suparnikom A.C. Milanom. Upravo se A.C. Milan smatra jednim od najvećih Interovih nogometnih rivala, a njihovi međusobni susreti dobili su nadimak Derby della Madonnina te se smatraju jednim od najvećih i najgledanijih nogometnih derbija u svijetu. Od 2010. Inter je drugi najpopularniji klub u Italiji te šesti najpopularniji nogometni klub u Europi. Riječ je o jednom od financijski najvrijednijih talijanskih i svjetskih nogometnih klubova. Inter je bio jedan od članova osnivača danas propale G-14 grupe vodećih europskih nogometnih klubova.
Povijest Rane godine (1908. – 1960.) mini|300px|Prvi tim Intera koji je osvojio Scudetto 1910. Klub je osnovan 9. ožujka 1908. pod nazivom Foot-Ball Club Internazionale Milano nakon raskola milanskog kriket i nogometnog kluba (u kojem se nalazilo 44 člana). Grupa Talijana i Švicaraca (Giorgio Muggiani, slikar koji je kreirao službeni logo kluba, Bossard, Lana, Bertoloni, De Olma, Enrico Hintermann, Arturo Hintermann, Carlo Hintermann, Pietro Dell'Oro, Hugo i Hans Rietmann, Voelkel, Maner, Wipf i Carlo Ardussi) bila je nesretna zbog dominacije samih Talijana u klubu AC Milan pa su se od njih odvojili i osnovali Internazionale. Od samog početka klub je bio otvoren prema stranim igračima te je na taj način opravdao svoje ime.
Svoj prvi naslov talijanskog nogometnog prvaka (Scudetto) klub je osvojio već 1910., a drugi deset godina kasnije – 1920. Kapetan i trener kluba koji je prvi put osvojio Scudetto bio je Virgilio Fossati (poginuo u Prvom svjetskom ratu). Tijekom fašističke ere, 1928., klub je bio primoran ujediniti se s Milanese Unione Sportiva te je promijenio ime u Ambrosiana SS Milano. U to vrijeme nosili su bijele dresove s crvenim križem. Dizajn dresa bio je inspiriran zastavom i kaputom kakve su nosili vojnici grada Milana, a koji proizlaze iz zastave zaštitnika Milana, Svetog Ambrozija i datira još iz četvrtog stoljeća. Novi Predsjednik Oreste Simonotti odlučio je 1929. promijeniti ime kluba u AS Ambrosiana. Međutim, navijači su nastavili klub zvati jednostavno Inter pa je 1931. predsjednik Pozzani bio prisiljen ponovno promijeniti ime kluba u AS Ambrosiana-Inter.
Prvi talijanski kup Inter je osvojio u sezoni 1938./39. pod vodstvom Giuseppe Meazze po kojem je stadion San Siro dobio službeno ime, a peti naslov prvaka uslijedio je 1940. unatoč tome što je tada Meazza bio ozlijeđen. Nakon završetka Drugog svjetskog rata klub je nanovo promijenio ime u Internazionale koje su zadržali do danas.
Grande Inter (1960. – 1968.) Nakon rata Internazionale je svoj šesti naslov prvaka osvojio 1953., a sedmi odmah sljedeće, 1954. Slijedom tih naslova, Inter je započeo s najuspješnijim godinama u svojoj klupskoj povijesti, poznatijim kao era Velikog Intera (Grande Inter). Tijekom tog perioda u kojem je trener bio Helenio Herrera, klub je osvojio tri naslova prvaka Italije (1963., 1965. i 1966.). Najpoznatiji trenuci iz tog razdoblja svakako uključuju dvostruko osvajanje Europskog kupa. Godine 1964. Inter je svoj prvi Europski kup osvojio porazivši u finalu slavni španjolski klub Real Madrid. Sljedeće sezone, igrajući na svom domaćem stadionu San Siro pobijedili su dvostruke prvake Benficu. U sezoni 1966./67. Inter je ponovno došao do finala Europskog kupa kojeg je izgubio rezultatom 2:1 od Celtica u Lisabonu.
Nakon zlatne ere tijekom 1960-ih, Inter je osvojio jedanaesti naslov talijanskog prvaka 1971., a dvanaesti 1980. Godine 1972. Inter je drugi puta poražen u finalu Europskog kupa, ovaj put od nizozemskog Ajaxa Johana Cruyffa rezultatom 2:0. Tijekom 1970-ih i 1980-ih Inter je osvojio i dva naslova talijanskog kupa (u sezonama 1977./78. i 1981./82.).
Pod vodstvom njemačkog dvojca Andreasa Brehmea i Lothara Matthäusa te argentinca Ramona Diaza Inter je 1989. osvojio još jedan naslov prvaka Italije. Tada je trener bio Giovanni Trapattoni. Sljedeće sezone kupljen je Jürgen Klinsmann i osvojen talijanski superkup, ali Inter nije uspio obraniti naslov prvaka.
Teška vremena (1990. – 2004.) 1990-e bile su doba velikih razočarenja za Inter. I dok su njihovi najveći rivali, Milan i Juventus, ostvarivali fantastične rezultate kako na domaćim, tako i na europskim travnjacima, Inter je stalno bio u zaostatku, često se nalazeći na sredini tablice, zabilježivši najgori rezultat u sezoni 1993./94. kada su bili samo na bod od ispadanja u drugu ligu. Unatoč tome, zabilježili su i nekoliko europskih uspjeha tijekom tog desetljeća osvojivši priznato nogometno natjecanje Kup UEFA čak tri puta – 1991., 1994. i 1998. mini|220px|Massimo Moratti, bivši predsjednik i vlasnik Intera Nakon što je predsjednik kluba postao Massimo Moratti 1995., Interu je obećano bolje razdoblje uz potpisivanje profiliranih igrača poput Ronalda, Christiana Vierija i Hernana Crespa. Inter je čak dva puta postigao rekord u visini transfera tijekom tog razdoblja: 19,5 milijuna eura za Ronalda iz Barcelone 1997. te 31 milijun eura za Christiana Vierija iz Lazija 1999. Međutim, 90-te su svejedno ostale godine velikih razočarenja i do danas su jedino desetljeće u Interovoj povijesti u kojem nisu uspjeli osvojiti niti jedno prvenstvo Italije. Za Interove navijače teško je bilo točno odrediti krivca za neuspjehe pa je sve to dovodilo do vrlo klimavih odnosa između predsjednika, menadžera i ponekih igrača.
Naposljetku su navijači odlučili usmjeriti svoj gnjev prema predsjedniku Massimu Morattiju, pogotovo zbog toga što je dao otkaz voljenom Luigiju Simoniju nakon tek nekoliko odigranih utakmica u sezoni 1998./99. (isti je dan prije otkaza osvojio nagradu talijanskog menadžera godine 1998.). U toj sezoni Inter se nije uspio kvalificirati niti za jedno Europsko nogometno natjecanje po prvi put u gotovo 10 godina, završivši sezonu na slabom osmom mjestu.
Za sezonu 1999./00. Massimo Moratti napravio je velike promjene ponovno kupivši skupocjene igrače. Genijalnim potezom smatralo se dovođenje bivšeg Juventusovog trenera Marcella Lippija pa je većina navijača i novinara vidjela u Interu novog prvaka. Za tu sezonu također su kupljeni Angelo Peruzzi i francuska legenda Laurent Blanc kao i Christian Vieri i Vladimir Jugović. Jedna od prednosti također je bila i ta što tu sezonu Inter nije uopće igrao u Europi pa se u potpunosti mogao posvetiti domaćem prvenstvu. Međutim, još jedanput nisu uspjeli, iako su bili vrlo blizu osvajanju prvog domaćeg pokala nakon 1989. – talijanskog kupa. U finalu su ih porazili igrači Lazija, omogućivši tako klubu iz Rima dvostruku krunu (prvenstvo i kup).
Sljedeće sezone uslijedilo je još veće razočarenje. Inter je impresivno krenuo u utakmici talijanskog superkupa protiv Lazija u kojoj je rano vodstvo donijela novo pridošlica u klub Robbie Keane – međutim, ipak je izgubio utakmicu rezultatom 4:3. Unatoč porazu, klub je očekivao dobru sezonu. Ipak, ispali su već u kvalifikacijskom ciklusu za Ligu prvaka od slabašnog švedskog kluba Helsingborga. Alvaro Recoba dobio je mogućnost da poravna rezultat iz jedanaesterca dosuđenog u posljednjim minutama utakmice kojeg je vratar Sven Andersson obranio pa se Inter ponovno našao u problemima. Marcello Lippi dobio je otkaz nakon tek jedne odigrane utakmice u Seriji A koju je Inter izgubio od Reggine (prvi puta u svojoj povijesti). Tijekom tog razdoblja navijači Milana ismijavali su Inter budući je Milan postizao velike uspjehe na domaćim, ali i europskim travnjacima. Također se činilo da Milanovim pobjedama nad Interom nema kraja, a najsramotniji poraz dogodio se u sezoni 2000./01. kada je Milan pobijedio s uvjerljivih 6:0 čime je označio i najveći domaći poraz u povijesti kluba. Marco Tardelli koji je na klupi zamijenio Lippija nije uspio poboljšati igru i od strane navijača je upamćen kao trener koji je od gradskog rivala izgubio ovim sramotnim visokim rezultatom. Christian Vieri i Fabio Cannavaro, koji su u to vrijeme igrali za Inter, bili su također vlasnici restorana u Milanu koji su nakon ovog poraza vandalizirani od strane gnjevnih navijača. Jedina pozitivna stvar koja se u toj sezoni dogodila je dovođenje Ivána Córdobea iz San Lorenza koji će postati stup obrane Intera u nadolazećim godinama.
Gnjev Interovih navijača u tom periodu kretao se od vandalizma do isticanja transparenata protiv nekih igrača na stadionu tijekom domaćih utakmica. U nekim slučajevima navijači su bojkotirali utakmice i ostavljali Curva Nord, dio stadiona na kojem su smješteni najžešći navijači, potpuno praznim. Usprkos svemu, iz sezone u sezonu Inter je slovio za jednog od favorita prvenstva. Sve to dovelo je do popularne "pjesme" Milana protiv Intera – "Luglio Agosto" (srpanj i kolovoz). Naime, tijekom ljetnih mjeseci novinari su se znali raspisivati o tome da je Inter već osvojio prvenstvo koje se tek treba održati, što igrači na terenu nikad nisu uspjeli potvrditi.
Godine 2002. Inter ne samo da je došao do polufinala Kupa UEFA, već ih je svega 45 minuta dijelilo od osvajanja Scudetta kada su trebali pobijediti Lazio na olimpijskom stadionu u Rimu u posljednjoj utakmici sezone. Situacija na tablici uoči posljednjeg kola bila je takva da su čak tri kluba – Inter, Juventus i Roma – mogli postati prvacima Italije. Interu je trebala pobjeda protiv Lazija pa su čak navijači rimskog kluba otvoreno u toj utakmici navijali za Inter samo zato da njihovi ljuti rivali (Roma) ne postanu prvaci. Ipak, Lazio je tu utakmicu dobio rezultatom 4:2 (Inter je nakon 24. minute vodio 1:2, ali nije uspio sačuvati prednost), a budući je Juventus pobijedio Udinese u gostima rezultatom 0:2 postao je prvakom Serie A. Još i danas datum te kobne utakmice – 5. svibnja 2002. – progoni navijače Intera.
Sljedeće sezone, 2002./03., Inter je zauzeo sigurno drugo mjesto u Seriji A te došao sve do polufinala Lige prvaka gdje su ispali od Milana, premda su obje utakmice završile neriješenim rezultatom (0:0 i 1:1). Ipak, zbog primljenog gola u gostima Milan je prošao dalje (ironije radi obje utakmice, naravno, igrane su na istom stadionu). Iako je to bilo samo još jedno u nizu razočarenja, svejedno su mnogi smatrali da se Inter napokon nalazi na pravom putu.