Nikola I. Petrović (crnogorski: Никола I Петровић Његош; Njeguši, Crna Gora, 19. listopada 1841. – Antibes, Francuska, 1. ožujka 1921.), sedmi i posljednji državni poglavar iz crnogorske dinastije Njegoš.
Na prijestolju je od 1860. do 1921. godine, kao knjaz a od 1910. i kao kralj, za Crnogorce neprikosnoveni Gospodar, također i književnik.
Pod njegovom je upravom crnogorska država 13. srpnja 1878. na Berlinskom kongresu dobila međunarodno priznanje i od onih država Europe koje je dotad nisu priznavale. Nakon višestoljetne izolacije, Crna Gora je oružanim i diplomatskim putem tada silno uvećala svoj teritorij i izbila na Jadransko more – Crnogorsko primorje.
Reformirao je Nikola I. državnu upravu, ustanovio Ministarski savjet, modernizirao Crnogorsku vojsku, Općim imovinskim zakonikom udario temelj pravnom sustavu, otvorio vrata inozemnim investiranjima.
Godine 1905. je Nikola I. oktroirao Ustav Knjaževine Crne Gore nakon čega je i sazvana Crnogorska narodna skupština. 200px|mini|lijevo| Dvorska crkva na Ćipuru (Cetinje) u kojoj je od 1989. g. sahranjen Nikola I. Petrović
Bio je uspješni vojskovođa tijekom balkanskih ratova 1912. i 1913. ali ne i u Prvom svjetskom ratu kada je Kraljevina Crna Gora pružila hrabar otpor austro-ugarskoj invaziji, no morala je siječnja 1916. kapitulirati.
Kralj Nikola se s Vladom i Dvorom sklonio u Francusku, u egzil iz kojeg se nikada nije vratio. Unatoč vojnim (Božićna pobuna i crnogorski komitskim pokretom koji je potrajao do 1929. godine) i pokušajima crnogorske diplomacije na Versajskoj konferenciji, Crna Gora nije uspjela povratiti svoj međunarodno-pravni suverenitet izgubljen krajem 1918. godine aneksijom koje je izvršila Kraljevina Srbija.
Nikola I. je umro izoliran u emigraciji, a pokopan je u ruskoj crkvi u San Remu (Italija).
Njegovi i posmtrni ostatci njegove supruge kraljice Milene Petrović će, uz najviše državne počasti, biti 1989. vraćeni i pokopani na Cetinju, u Dvorskoj crkvi na Ćipuru.
mini|Kralj Nikola u krugu velike obitelji, ispod njega je unuk Aleksandar I Karađorđević.
Nikola I. ogledao se i u književnosti a najuspjeliji mu je rad Balkanska carica. Pored ove drame, napisao je i druge kao što su: Husein-beg Gradaščević i Knjaz Arvanit.
Odlikovanja
Odlikovanja Nikole I. su, uglavnom prvostupanjska, izrađena od plemenitih metala, zlata i platine, a neka su čak ukrašena i brilijantima. Do 1910. već je bio nositelj gotovo svih najviših vladarskih odlikovanja.
Crnogorska odlikovanja
Red Petrovića Njegoša Red knjaza Danila I. 50px Red svetog Petra
Inozemna odlikovanja Bugarska Red Svetih Kirila i Metodija (28. kolovoza 1910.)
Ujedinjeno Kraljevstvo 50px Kraljevski red Viktorije
Francuska 50px Legija časti Red Akademske palme
Italija 50px Red najsvetijeg Navještenja (1893.) 50px Vojnički red Savoje Red talijanske krune (1873.)
Portugal Red dva reda
Rumunjska Red Karola I. (28. kolovoza 1910.)
Rusija 50px Vojnički red svetog Velemučenika i Pobjedonosnog Jurja 50px Red Aleksandra Nevskog sa zvijezdom u brilijantima Red Andrije Prvozvanog Jurjevski križ III. stupnja (1876.)
San Marino Vojni red San Marina
Srbija (Kneževina i Kraljevina) Red Takovskog križa (1879.) 50px Red bijelog orla I. stupnja (1893.) Red svetog Save (1896.) Red Karađorđeve zvijezde, prvi nositelj (1904.)
Turska Red Osmanlije I. stupnja (1883.)
Imao je još jedno japansko i perzijsko odlikovanje.
Izvori
Vanjske poveznice Jedno viđenje o tehnici vladanja Nikole I. Petrovića Ostali projekti
Kategorija:Crnogorski vladari 1696. – 1918. Kategorija:Političari u Prvom svjetskom ratu Kategorija:Crnogorski književnici Kategorija:Petrović Njegoš