mini|Zastava Crne Gore Crnogorska povijest (na crnogor.: Crnogorska istorija) kronološki može se pratiti u razdoblju od tisućljeća.
Crna Gora na europsku pozornicu izlazi sredinom 11. stoljeća kada je nastalo Dukljansko kraljevstvo - prva povijesna država Crnogoraca. No, već krajem 12. stoljeća naći će se pod kontrolom srpske države da bi obnovila svoju neovisnost, najprije u drugoj polovici 14. stoljeća pod vladarima iz obitelji Balšića, te vladarima iz obitelji Crnojevića sredinom 15. stoljeća. Slijedi razdoblje dominacije Osmanlija. Nova jezgra slobodne države je oformljena tijekom 18. stoljeća na prostoru oko Cetnja, gdje je bilo sjedište vladika i državnih poglavara iz obitelji Petrović Njegoša. Od 1852. godine ustrojena je Kneževina Crna Gora koju su do 1878. godine priznale sve države svijeta. No, crnogorska neovisnost je nestala 1918. godine nelegalnim i nasilnim pripajanjem Kraljevini Srbiji, odnosno, Kraljevini SHS. Od 1945. godine Crna Gora je federalna jedinica ili republika u SFRJ, od 1992. godine u SRJ a od 2003. godine u SiCG. Crna Gora je svoju neovisnost obnovila mirnim putem, referendumom 2006. godine.
Prije doseljavanja Slavena mini|300px|Istorija crnogorskoga naroda, , kapitalno djelo crnogorskog povjesničara dr. Dragoja Živkovića
U 4. stoljeću pr. Kr. na području suvremene Crne Gore dolazi do formiranja prvih državnih zajednica ilirskih plemena. Iz toga razdoblja u povjesnici su poznata sljedeća ilirska plemena: Enhelejci, Labeati, Autarijati, Ardijejci, možda Pirusti, te Dokleati kao najznačajnija skupina koja je naseljavala suvremenu Crnu Goru.
Tijekom 9. godine to područje anektiralo je Rimsko Carstvo i u njegovu sastavu će ostati djelomično ili potpuno više od 500 godina. Rimska provincija na tlu Crne Gore nazvana je Prevalis a glavno središte bit će grad Duklja.
Doseljavanje Slavena
Od 620. Prevalis napadaju Slaveni koji su je vremenom osvojili i pretvorili je u svoje političko i gospodarsko središte, a oblast sve više dobiva naziv Duklja.
Ljetopis popa Dukljanina, koji je nastao krajem 12. stoljeća, donosi (u Glavi XI.) izvješće o razdiobi na Duvanjskom saboru 753. godine kojim je Duklja od druge polovice 8. stoljeća i kasnije bila dijelom Crvene Hrvatske. Prostirala se od Duvna do Drača u Albaniji.
Bizantski kroničar, car (945. – 959.) Konstantin Porfirogenet, u svome znamenitom djelu De administrando imperio - premda za sve okolne zemlje nabraja južnoslavenske narode što su ih naselili- za Duklju ne navodi da su je naselili ni Srbi ni Hrvati.Nedoumice srpskih povjesničara oko etnogeneze Duklje
Pleme Dokleati su, kako se vjeruje, poglavito asimilirani od slavenskih doseljenika koji su od njih prihvatili etnonim u slaveniziranoj formi - Dukljani.
Dukljanska država (od kraja 10. stoljeća do 1189.)
mini|Bodin, kralj dukljanski Duklja je najstarija povijesna crnogorska država, nastajala postupno od konca 10. stoljeća, kada je oblasni vladar bio Sveti Vladimir.Dr. Rajko Vujičić Sveti Vladimir Dukljanski
Vojislavljevići su prvotna dinastija u crnogorskoj povijesti, vladari Dukljom od sredine 11. do konca 12. stoljeća. Tijekom njihove vladavine Duklja se uzdigla od statusa pokrajine u primorju oko Skadarskog jezera na razinu kraljevstva.Crnogorski povjesničar prof.dr. Božidar Šekularac o Dukljanskoj kraljevini Preokret je nastupio nakon što je 1042. Vojislav, dotadašnji bizantski vazal, u Bici kod Bara do nogu potukao Bizantince.Bizantski kroničar Kekavmen o tome kako je knez Vojislav zarobio bizantskog stratega u Dubrovniku (poslije 1042. godine)
Prvi kralj dinastije Vojislavljevića je bio Mihailo kojemu je 1078. godine papa Grgur VII. poslao kraljevsku krunu.Pismo pape Grgura VII. Mihailu, 9.1.1078.g.
Moć dinastije Vojislavljevića je od polovice 11. stoljeća imala uzlaznu liniju. Na vrhuncu je bila u doba Bodina, kada se teritorij rasprostirao od Neretve na zapadu do rijeke Vojuše na istoku (Albanija), a na sjeveru je Dukljansko kraljevstvo obuhvaćalo velike dijelove Raške i Bosne.
Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije bilježi kako je u razdoblju od 1072. do 1075. godine Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od "Dukljana i Hrvata" i kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik".Nićifor Vrijenij: Opis njegove borbe protiv Dukljana i Hrvata
No, nakon Bodinove smrti, Dukljansko kraljevstvo će slabiti u međusobnim unutarnjim borbrama oko prijestolja. To je iskoristio srpski župan Nemanja. Napao je 1185. godine Duklju, razorio sve njezine gradove (izuzev Kotora) i zauzeo je.
Duklja je bila katolička zemlja. Od 1089. godine tadašnja biskupija iz Bara je, odlukom pape, uzdignuta na stupanj nadbiskupije koja se u Ljetopisu popa Dukljanina spominje kao Dukljanska crkva.(crnogorski) Ljetopis popa Dukljanina No, nakon srpskog osvajanja Duklje, tijekom narednih stoljeća, uz ne male otpore pravoslavlje će postati dominatnom vjerom.
Titule dukljanskih vladara mini|310px|Pismo pape. Grgura VII. u kojem je 1078. dukljanskom vladaru Mihailu priznao kraljevsku krunu, obrativši mu se kao Mihailu, kralju Slavena mini|110px|Bula protupape Klementa III. iz 1089. u kojoj se obraća Bodinu, veleslavnom kralju Dvojica najmoćnijih dukljanskih vladara, kraljevi Mihailo i Bodin, nosili su titule priznate i u Carigradu i u Rimu, općenito i u drugim zemljama i kod drugih naroda:
Michaeli Sclavorum RegiMihailo, kralj Slavena
Mihailo, protospatar
Regis Bodin gloriossimi Bodin, veleslavni kralj
καὶ ἐζουσιαστ(η) Διοκλίας (καὶ) Σερβ(ίας)Protosevast i eksusijast Duklje i Srbije
Цар на България Петър IIICar Bugarske Petar III.
Dukljanska kultura
Dok su tragovi latinske i grčke pismenosti dukljanskoga razdoblja djelomično očuvani, o pismenosti na slavenskome jeziku postoje samo posredna svjedočanstva.
Pretpostavka je kako se na teritoriju dukljanske države početkom 11. stoljeća glagoljska pismenost mogla razviti pod utjecajem snažnoga središta slavenske pismenosti u Ohridu. Središte te djelatnosti bio je dvor i crkveno središte Prečista Krajinska.
Važniji starocrnogorski književni spomenici iz toga razdoblja:
Andreacijeva povelja, iz početka 9. st.; Barski epitafi, 9. st., pisani u leoninskim heksametrima; Legenda o Vladimiru i Kosari, iz 11. st., hagiografski zapis nepoznatog Zećanina, djelomično objavljen u glavi XXXVI kronike Ljetopis popa Dukljanina; Povelje dukljanskih vladara, akti dukljanskih kraljeva i plemstva 11. i 12. st. Ljetopis popa Dukljanina, vjerojatno s konca 12. st. Miroslavljevo jevanđelje, kojeg je s konca 12. st. za crkvu u Bijelome Polju prepisao Varsameleons a manjim dijelom dopunio Grigorije Dijak.
Neka dukljanska središta i gradovi
Prečista Krajinska je bila grad, utvrda, dvor i crkveno središte na jugozapadnoj obali Skadarskoga jezera. Početkom 11. st. Prečista Krajinska je dvor Svetoga Vladimira. U njezinoj crkvi Sv. Marije, kojoj je ktitorka Vladimirova žena Kosara, prenijeto je njegovo tijelo iz Prespe 1019. godine.Ljetopis popa Dukljanina, na crnogorskom jeziku Prapratna je prijestolnica i župa za doba Dukljanskoga kraljevstva, između Bara i Ulcinja. Glava XXXVIII. Ljetopisa popa Dukljanina spominje da je za vrijeme kneza Vojislava, koji je i pokopan 1043. godine u dvorskoj kapeli Svetoga Andrije u Prapratni. Svač je srednjovjekovni grad i utvrda, nastao je u najranijem razdoblju povijesti dukljanske države. Najnovija istraživanja Svača su dovela do procjene kako je utvrda u jednom razdoblju moguće bila sjedište države Vojislavljevića. Kao sjedište episkopije, Dioecesis Suacinensis, spominje se 8. st. Svač je bio okružen zidovima s kulama. Platformu grada znanstvenici procjenjuju na oko 6 ha. Prema legendi, imao je crkava koliko u godini dana. Grad Duklja (lat Doclea) je najznačajnije urbano središte za rimskoga razdoblja na području suvremene Crne Gore, u okolici Podgorice, u okviru provincije Prevalis. Ljetopis popa Dukljanina, nastao krajem 12. st., izvješćuje da se u Duklji okrunjuju posljednji kraljevi iz prve povijesne crnogorske dinastije Vojislavljevića.O arheološkim istraživanjima na lokalitetu grada Duklje
Srpska okupacija 1189. – 1360. Srpsko osvajanje Dukljanskoga Kraljevstva završeno je najkasnije oko 1189.
Dukljansku je državu, desetljećima razdiranu unutarnjim sukobima, srpski župan Nemanja konačno 1186. – 1189. godine pokorio, porušivši - osim Kotora - sve druge dukljanske gradove.Stefan Prvovjenčani (sin Nemanjin), Žitje Sv. Simeona, na srpskom jeziku
Smrću bizantskoga cara Manuela I. Komnena (1180. godine), Mihailo III., dukljanski knez, izgubio je posljednju potporu obrane od naleta Srba.
Nemanjin sin, prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani, u spisu o svom ocu Žitje. Sv. Simeona, izvješćuje da Nemanja "povrati Dioklitiju i Dalmaciju", rušeći "Danj grad, Sardoniki grad, Drivast, Rosaf grad zvani Skadar, grad Svač, grad Ulcinj, grad slavni Bar".
Dukljanska kneginja Desislava, žena posljednjega kneza nezavisne dukljanske države Mihaila III.,Kneginja Desislava je, prema nepotvrđenim mišljenjima nekih povjesničara, možda posljednja vladarica nekoć slavne dukljanske države do 1189. godine je pred naletom Srba izbjegla u Dubrovnik.Kneginja Desislava je, našavši se u Dubrovniku ustupila je Dubrovačkoj opštini dva svoja broda, opširnije R. Rotković, Ugovor Desislave s Dubrovnikom, na crnogorskom
U pratnji Desislave izbjegli su i arhiepiskop Dukljanske crkve Grgur Barski, župan Černeh i Crenik, Grdomil i drugo dukljansko plemstvo.
Nemanja je povjerio vladanje Dukljom svom prvorođenom sinu Vukanu. No, on će se pridružiti ogorčenim dukljanskim plemićima i 1196. godine prijeći na katoličku vjeru. Obnovit će također Barsku nadbiskupiju.
Vukan će predvoditi Dukljane čak i u vojni pohod na Rašku koji je bio inspiriran sukobom oko srpskoga prijestolja. No, Vukanovom će se smrću Duklja vratiti pod čvršću srpsku kontrolu.
Tijekom srpske okupacije naziv Duklja postupno iščezava iz uporabe i sve se više rabi naziv Zeta ili pomorske zemlje. Oblasni vladari iz dinastije Nemanjića će u Zeti podizati pravoslavne hramove, poput Manastira Morača. Pravoslavna crkva u Zeti bila je pod mjerodavnosti srpske Pećke patrijarhije.
Zetska država 1360. – 1421.
Oko 1360. godine, dotadašnji zetski vazal Balša I. je, nedugo po smrti cara Dušana, faktički osamostalio Zetu. S ostatkom Srpskoga carstva Zeta je i dotad bila u sve labavijim vezama, a s pojedinim srpskim područnim vladarima i u čestim ratovima.O državi Zeti i Balšićima Od toga perioda obitelj Balšića će do 1421. godine vladati Zetom, kao druga povijesna crnogorska dinastija.
Balšići su uspjeli proširiti teritorij na gospodarski značajne primorske gradove, poput Ulcinja. Istodobno su stalno i bezuspješno opsjedali Kotor, koji je priznavao vrhovnu vlast srpskoga cara Uroša.
Balšići do 1369. godine bili su pravoslavni, no tada su konvertirali i pristupili Katoličkoj crkvi.
Papa Urban V. poslao je 26. lipnja 1369. godine pismo trojici sinova Balše I., utemeljitelja dinastije, u povodu njihovoga vraćanja u katoličku vjeru.Pismo pape Urbana V. trojici Balšića
Od 1371. do 1372. godine poduzeo je Đurađ I. Balšić osvajanja teritorija srpskih vladara. Zeti je pripojen dio Kosova, uključujući gradove Peć, Đakovica i Prizren.
Naredna su njegova osvajanja bila Konavli, Dračevica i Trebinje. U Balšića državi nalazili su se, izuzev Dubrovnika i Kotora, svi drugi gradovi na obali Jadranskoga mora u području, i to Ulcinj, Bar, Budva i Cavtat, te u zaleđu Skadar, Lješ, Drivast itd.
Đurađ I. Balšić rabio je i titulu Gospodar (latinski Dominus). Balšići su, po ugledu na Bizant, imali organiziranu dvorsku službu s logotetom na čelu. Državnim je financijama rukovodio visoki činovnik. Balšići su imali talenta za gospodarstvo, kovali su svoj novac - dinar.