mini|300px|desno|Područja Finske koja je Sovjetski Savez osvojio u Zimskom ratu (1939.-1940.). Zimski rat ili Sovjetsko-finski rat (fin. talvisota, rus. Зимняя война, šved. vinterkriget) počeo je 30. studenoga 1939. napadom Sovjetskoga Saveza, pod Staljinovim vodstvom, na Finsku, tri mjeseca nakon što je Treći Reich napao Poljsku, što se smatra početkom Drugoga svjetskog rata. Kako se ovaj napad na Finsku smatrao nezakonitim i neopravdanim, 14. prosinca 1939. godine Sovjetski Savez izbačen je iz Lige naroda. Zimski rat završio je sklapanjem Moskovskoga mirovnog sporazuma 12. ožujka 1940. godine između Finske i Sovjetskog saveza, pri čemu su Sovjeti zadržali okupirani dio finskog teritorija.
Sažetak Sovjetske snage bile su 3-4 puta brojnije u ljudstvu, 200-tinjak puta brojnije u tenkovima i tridesetak puta brojnije u zrakoplovima. No, uoči rata 1937. godine Crvena armija pretrpila je veliku čistku što ju je bitno oslabilo te značajno smanjilo vojni moral i učinkovitost prije samog rata. Više od 50 % vojnih časnika je pogubljeno, uključujući tu većinu s najvišim vojnim činovima, nakon čega je Crvena armija ostala s neobrazovanim i neiskusnim visokim časničkim kadrom. Tako su se Finci, bez da su dobili ikakvu pomoć od drugih zemalja, uspjeli uspješno odupirati ruskoj invaziji na njihov teritorij znatno duže nego što su to Rusi očekivali.
Finci su odolijevali sve do ožujka 1940. godine kada je sklopljen Moskovski mirovni sporazum kojim su Finci morali Rusima prepustiti 9 % svojeg teritorija i 20 % svojih industrijskih kapaciteta. Sovjetski gubici u ovom ratu bili su nevjerojatno veliki zbog čega je opao i međunarodni vojni ugled Sovjetskog saveza. Postala je upitna vojna snaga Crvene armije što je samo potaknulo Hitlera na pokretanje Operacije Barbarossa. Na koncu, Rusi nisu uspjeli u svom osnovnom cilju osvajanja cijele Finske, ali su okupirali dio njenog teritorija oko jezera Ladoga i manja područja na sjeveru. Finci su zadržali suverenitet nad ostatkom zemlje i zadobili moralnu i političku naklonost cijelog svijeta.
Sklapanje primirja i Moskovski mirovni sporazum, potpisan 12. ožujka 1940. godine, omeli su združeni francusko-britanski plan slanja svojih postrojba pomoći preko Skandinavije (Norveške i Švedske) u Finsku. Jedan on najvažnijih ciljeva ove akcije trebao je biti preuzimanje nadzora nad švedskim rudnicima željezne rude i prekid njenog dopremanja u Njemačku.
Pozadina rata Prije Prvog svjetskog rata mini|300px|lijevo|Mannerheimova obrambena linija, jedno od mjesta nažešćih borba tijekom Drugog svjetskog rata.
Finska je dugo vremena bila istočni dio Švedskog Carstva kada ju je Rusko carstvo osvojilo 1809. godine tijekom Napoleonskih ratova stvarajući od nje autonomnu (tampon) državu Ruskog carstva s ciljem zaštite Sankt Peterburga, tadašnjeg glavnog grada Ruskog carstva.
Povijest zapadne Karelije razlikuje se od povijesti ostatka Finske. Većina ovog područja plaćala je danak ruskoj feudalnoj republici Novgorod i bila je područje na kojem su se vodili Švedsko-novgorodski ratovi. Jugozapadno područje, od rijeke Sestra do rijeke Vuoksi i jezera Saimaa (uključujući grad Viborg) pripojeno je Švedskoj u isto vrijeme kada je 1323. godine Sporazumom u Nöteborgu definiran ostatak Finske i granica između Švedske i Novgorodske Republike.
Godine 1617. (kada se Rusija još oporavljala od svog Problematičnog razdoblja) Švedska je okupirala ostatak zapadne Karelije. Tijekom švedskog vladanja ovo područje je ostalo bez većine stanovništva koje je pripadalo ruskom crkvenom staležu i buržoaziji te bez velikog broja ruske karelijske pravoslavne populacije koja se većinom preselila u područje Tver. Kao rezultat Velikog sjevernog rata iz 1721. godine između Švedske i Rusije, Švedska je izgubila Karelijsku prevlaku i dio oko jezera Ladoga. Godine 1743. Švedska je predala nadzor Rusima nad južnom Karelijom kao rezultat Rusko-švedskog rata (1741. – 1743.). Godine 1812. ruski car Aleksandar I. pripojio je to područje (nazivano u Finskoj i kao "Stara Finska" ili "Viipurska provincija") u Veliko vojvodstvo Finske.
Finci su u početku bili zadovoljni ovim stanjem, ali pokušaj Rusije da ojača centralnu vladavinu i Rusko carstvo napravi jedinstvenim rusificiranjem ostalog stanovništva, rezultirao je početkom 20-tog stoljeća otporom i davanjem podrške pokretima kojima je cilj bio finska samostalnost.
Razdoblje Prvog svjetskog rata mini|200px|desno|Finske Jäger postrojbe na mimohodu na gradskom trgu u gradu Vaasa 1918. godine
Tijekom Prvog svjetskog rata imperijalna Njemačka zdušno je potpomagala finske pokrete za neovisnost. Stoljećima duge religijske, ekonomske i kulturalne veze omoćavale su ovdje stvaranje i novih političkih veza s Njemačkom. Nakon Oktobarske revolucije, koja je na vlast u Rusiji dovela komuniste, Boljševici su pravo na samoopredjeljenje deklarirali kao jedno od osnovnih prava "novog poretka". Koristeći priliku ovog boljševičkog stajališta, 6. studenoga 1917. godine Finska je proglasila neovisnost.
U Finskom građanskom ratu koji je uslijedio ključnu ulogu odigrali su finsko pješaštvo Jäger (uvježbano u Njemačkoj u sklopu pomoći pokretima za neovisnost Finske) i redovne njemačke postrojbe. Samo to što je Njemačka izgubila u Prvom svjetskom ratu spriječilo je stvaranje pronjemački orijentirane monarhije kojom bi vladao Frederick Charles od Hessea kao kralj Finske.
Razdoblje između dva svjetska rata
Zahvaljujući njemačkoj ulozi u ostvarivanju finske neovisnosti, njemačko-finske veze ostale su i nakon Prvog svjetskog rata čvrste. Nakon što su na vlast došli nacionalsocijalisti, međusobni odnosi su zahladnjeli s obzirom na to da Finci nisu posebno simpatizirali nacionalsocijalizam. Čak je i tajna međusobna suradnja na izgradnji podmornica zamrla u tom razdoblju.
Umjesto toga, Finska se za suradnju okrenula Zapadnoj Europi i Skandinaviji. Više finskih časnika obučavano je u Francuskoj, nego u svim drugim zemljama zajedno. Kasnije, finski časnici bili su ključni u stvaranju Mannerheimove obrambene linije. Velika Britanija bila je Finskoj najveći trgovinski partner, a Švedska je bila lako dostupna zbog jezika jer je među političkom i kulturnom elitom Finske bilo puno onih kojima je švedski bio materinji jezik.
mini|200px|desno|Carl Gustav Emil Mannerheim razvija taktiku obrane.
Odnos između Finske i Sovjetskog saveza postajao je sve napetiji - dva razdoblja nasilne rusifikacije na prijelazu stoljećâ te zaostaci propale pobune koju je Rusije podupirala kao i dva finska vojna pohoda (Pohod Viena 1918. godine i Pohod Aunus 1919. godine kojima su finske dobrovoljačke postrojbe nastojale od Boljševika preuzeti područje istočne Karelije, koje nikada nije bilo dio Švedsko-finske države ili Velikog vojvodstva Finske), doveli su do velikog obostranog nepovjerenja. S druge strane Staljin se bojao da će nacistička Njemačka napasti Rusiju, a kako je Sovjetsko-finska granica ovdje na Karelijskom tjesnacu samo tridesetak kilometara udaljena od Lenjingrada, teritorij Finske bio bi bi vrlo podesan za takav napad. Godine 1932. Sovjetski savez sklopio je s Finskom Sporazum u Tartuu o međusobnom nenapadanju, a taj je sporazum 1934. godine obnovljen i produžen za narednih 10 godina. No Sovjetski savez je prekršio potpisani sporazum 1937. godine blokirajući finske trgovačke brodove na plovidbi između jezera Ladoga i Finskog zaljeva.
U travnju 1938. godine ili nešto ranije, Sovjetski savez je započeo diplomatske pregovore s Finskom s ciljem da se poveća zajednička obrana od Njemačke. Sovjetski savez je posebice bio zabrinut da bi Njemačka ili čak Francuska i Velika Britanija mogli iskoristiti Finsku kao mostobran za napad na Lenjingrad te je zahtijevao pomicanje granice u unutrašnjost finskog teritorija dalje od Lenjingrada. Prošlo je više od godine dana u pregovorima bez nekih značajnijih pomaka, a stanje u Europi se pogoršavalo.
Početak Drugog svjetskog rata
mini|200px|lijevo|Potpisivanje Pakta Molotov-Ribbentrop o nenapadanju između boljševičkog Sovjetskog saveza i nacističke Njemačke. Sovjetski savez i nacistička Njemačka sklopili su 23. kolovoza 1939. godine tajni tzv. Pakt Ribbentrop-Molotov o međusobnom nenapadanju. Ovaj sporazum je kao dodatak imao i odrednice o podjeli zemalja istočne Europe među potpisnicima. Finska je potpala pod sovjetsku interesnu sferu dok su Poljsku dogovorno podijelili. Nakon njemačkog napada 1. rujna 1939. godine na Poljsku, slijedio je i Sovjetski napad s druge strane nakon čega su Njemačka i Sovjetski savez među sobom podijelili Poljski teritorij.
U jesen 1939. godine Sovjetski savez je zahtijevao od Finske da pristane na pomicanje granice još 25 kilometara dalje od Lenjingrada. Također je zahtijevao od Finske ustupanje Hankö poluotoka na 30 godina kako bi Sovjetski savez tamo napravio mornaričku bazu kojom bi štitio Lenjingrad od mornaričkog napada iz Finskog zaljeva te otočje u Finskom zaljevu. Za uzvrat Sovjetski savez je Fincima nudio veliki dio Karelije (više nego dvostruko veći prostor no ekonomsko beznačajno područje) no ova ruska ponuda u Finskoj je nazivana "dva grumena blata za grumen zlata".
Inscenirani napad na selo Manilia mini|200px|desno|Finski vojnici na skijama na Karelijskom tjesnacu.
Finska vlada odbila je sovjetski zahtjev. Sovjetski stožer pod vodstvom Borisa Šapošnikova i Aleksandra Vasilevskog već je radio na razradi plana sovjetske ofenzive. Dne 26. studenoga 1939. godine Sovjeti su inscenirali Bombardiranje Mainile, incident u kojemu su sovjetske snage granatirale područje oko ruskog sela Mainile nakon čega su izvijestili da su finske snage napale ruske postrojbe i pri tome ubile određen broj sovjetskih vojnika. Sovjetske vlasti tražile su od Finske vlade da se javno ispriča za ovaj incident i da pomaknu svoje postrojbe 20-25 kilometara od granice u dubinu finskog teritorija. Finci su poricali bilo kakvu odgovornost za inscenirani incident te odbili ruski zahtjev za povlačenjem trupa što je Sovjetski savez upotrijebio kao izliku za povlačenje iz međusobnog sporazuma o nenapadanju. Dne 30. studenog 1939. godine sovjetske snage napale su na kopnu s više od 20 divizija (ukupno oko pola milijuna vojnika što je činilo četvrtinu sovjetske vojske u ono doba), iz zraka bombardirajući civilna područja Helsinkija i ostalih gradova. Sovjeti su ušli u finski teritorij i brzo došli do finske Mannerheimove obrambene linije na Karelijskom tjesnacu između jezera Ladoga i Finskog zaljeva. mini|200px|desno|Finski vojnici u trenutcima odmora. Kako se očekivalo brzo osvajanje Finske i dolazak u Helsinki, odmah po osvajanju određenog finskog teritorija stvorena je nova finska vlada u Terijokiju. Bila je to sovjetska marionetska vlada stvorena na okupiranom finskom teritoriju u gradu Terijoki (danas Zelenogorsk), koja je odmah 1. prosinca 1939. godine proglasila novu Finsku Demokratsku Republiku i koja se nadala vrlo skoro preuzeti vlast u Helsinkiju. Vodio ju je Otto Wille Kuusinen i služila je i u diplomatske svrhe (odmah ju je priznala Sovjetska vlada) i u vojnu svrhu (Sovjeti su se nadali da će ona ohrabriti socijaliste u finskoj vojsci na predaju). Ova republika trajala je do 12. ožujka 1940. godine (kad je sklopljeno primirje) te je na kraju 31. ožujka 1939. godine inkorporirana u sovjetski teritorij kao Karelijsko-finski dio Sovjetskog saveza.
Ratna djelovanja mini|200px|lijevo|Prikaz vojnog djelovanja Crvene armije prema finskom teritoriju. mini|200px|desno|Finske trupe na skijama i s bijelim kamuflažnim odorama.