Povijest Italije je povijest naroda koji su naseljavali područja današnje Republike Italije i povijest naroda Talijana od prapovijesti do danas.
Prapovijest
mini|200px|<center>Dvoboj, crtež iz špilje Val Camonica, oko 8000. pr. Kr.<center> Urezani crteži u špilji Valcamonica djelo su Camunni civilizacije od neolitika do srednjeg vijeka.
Kultura Terramare (Brončano doba od 15. do 8. stoljeće pr. Kr.) dobila je ime po crnoj boji zemlje (terremare) nasipa njihovih naseobina koje su služile za poljoprivredu lokalnih zemljoradnika.
Vilanovska kultura (8. – 5. stoljeće pr. Kr.) je donijela obradu željeza na Apeninski poluotok, a narodi ove kulture su prakticirali kremaciju i sahranjivanje pepela pokojnika u zemljanim urnama koje su imale karakterističan oblik dvostrukog stošca.
Područje današnje Italije je od željeznog doba bilo naseljeno ligurskim i ilirskim plemenima. Latini i drugi Italici naseljavaju se u središnjem dijelu Apeninskog poluotoka i Sicilije koncem 2. i početkom 1. tisućljeća prije Krista.
Prapovijesna nalazišta se mogu naći na više mjesta, posebno u regijama Lazio, Toskana, Umbria i Basilicata.
Predrimski narodi mini|180px|Predrimski narodi u Italiji:
Negdje u 8. stoljeću pr. Kr., između rijeke Arno i Tiber nastanili su se i Etruščani, koji su se u 7. st. pr. Kr. proširili sve do rijeke Po i Korzike. U tim krajevima bili su nastanjeni još mnogi narodi: u područjima oko današnje Venecije živjeli Veneti, a niže na poluotoku Mesapi (Messapii) i Japigi (Iapyges) u Apuliji; na Siciliji su živjeli Siculi, Sicani i Elimi; Sabinjani (Sabini) i Latini živjeli su u Laciju zajedno s Faliscima, Ekvima (Aequi), Hernicima i Ausonima; u Abruzzima bijahu Vestini, Paeligni i Marsi; Frentani, Picenti i Marrucini naseljavali su središnju obalu Jadrana. Samniti i Lucani življaše u Moliseu i Basilicati.
Sva su ova plemena utjecala na stvaranje kasnijih Talijana. Jezgru nove nacije svakako su dali oni narodi i plemena po kojima su Talijani dobili ime, zvali su se Italici ili Itali. Italici nisu bili jedno pleme, bili su podijeljeni na 4 glavna plemena, to su: Latini, Falisci, Osci i Umbri ili Umbrijci. Oni su bili vrijedni ljudi koji su živjeli od poljodjelstva i uzgoja stoke.
Etruščani
Ipak, od 1. tisućljeća, u središnjoj Italiji, vodeće mjesto ima kultura Etruščana. Od 6. do 2. st. pr. Kr., južna Italija i Sicilija, posredstvom grčkih naseobina (Magna Graecia, Velika Grčka), postaju razvijena žarišta grčke kulture. Istodobno traju stalni sukobi Etruščana i grčkih kolonija, postupno slabeći moć Etruščana u južnoj Italiji.
Širenjem moći Rima (Roma) negdje od 5. stoljeća pr. Kr. italska plemena ušla su u sklop Rimske Republike i postali mu saveznici. Dobili su rimsko građansko pravo nakon savezničkog rata koji se vodio od 90. do 89. pr. Kr.
Stari Rim mini|200px|lijevo|<center>Razvoj Rimske države<center>
Sredinom 5. st. pr. Kr. u središnjoj Italiji nastaje nova država sa središtem u Rimu, koja će nakon dugotrajnih i teških ratova postupno ovladati cijelom Italijom. Rim je postao centar Rimskog Carstva, koje je do 5. stoljeća vladalo najvećim dijelom Europe (od Hispanije i Britanije do Mezopotamije, te od Sjevernog mora do Egipta i Mauretanije). Nakon podjele Rimskog Carstva (395.), Zapadno Rimsko Carstvo (od 402. prijestolnica je Ravenna) slabi, dok 476. nije palo u vojnom udaru zapovjednika germanskih plaćenićkih postrojbi Odoakara, kojega je koncem 5. st. svrgnuo ostrogotski vladar Teodorik.
Barbarska Italija Langobardska i Bizantska Italija
mini|200px|<center>Bitka Rimljana i Gota ispod VezuvaAlexander Zick (1845. – 1907.)<center> Sredinom 6. st. Italijom je vladao Bizant (Justinijan I.), ali je 568. veći dio Italije morao prepustiti Langobardima. Područje langobardskih stečevina raspalo se na više neovisnih kneževina (Benevento, Furlanija, Spoleto), dočim je Bizant zadržao vlast nad Ligurnijom, Ravenskim egzarhatom, Rimskim dukatom, južnom Italijom i Sicilijom; od tada pa sve do ujedinjenja u 19. st. područja Apeninskog poluotoka ostat će podijeljeno na niz zasebnih državno-političkih jedinica.
Franačka i Arapska Italija
God. 756. franački kralj Pipin Mali daruje papi svoje talijanske stečevine, utemeljujući tako Papinsku državu. God. 774. langobardsku prevlast u Italiji okončao je Karlo Veliki koji se 800. god. u Rimu okrunio za cara Svetog Rimskog Carstva. Do 875. god. središnja i sjeverna Italija nalazile su se pod franačkom vlašću; izumiranjem italskih Karolinga za kraljevski naslov otimaju se moćne velikaške obitelji (kneževi od Spoleta i Furlanije), dočim su u južnoj Italiji prevlast stekli Arapi.
Srednjovjekovna Italija
mini|lijevo|200px|<center>Normanski dvorac u Stilu, Sicilija<center> Njemački kralj Oton I. zauzima sjevernu Italiju i 962. god. kruni se carkom krunom u Rimu, čime Italija ulazi u interesno područje njemačkih vladara.Krunidba Otona I. u Rimu bila je simbol njegovih težnji i orijentacije njegove politike prema jugu i Italiji.
mini|200px|<center>Bitka kod Legnana 1176. god.Amos Cassioli (1832. – 1891.)<center> mini|200px|<center>Sicilijanska večernjaFrancesco Hayez (1846.)<center> U 11. st. južnu Italiju zauzimaju Normani i ondje uspostavljaju snažnu državu. Koncem 11. st. u sjevernoj i središnjoj Italiji izbija sukob između cara Henrika IV. i pape Grgura VII. (borba za investituru) tijekom koje Normani podržavaju papu.Papa Grgur VII. ekskomunicirao je cara Henrika IV. 1076. godine. Premda Grgur VII. nije ostvario svoje izravne ciljeve, pokretanje Prvog križarskog rata pape Urbana II. (1088. – 1099.) dokazalo je uspješnost zahtjeva za papinskom vlašću.Wormski konkordat 1122. god. je okončao borbu za investituru. Normanska Italija u prvoj polovici 12. st., za vladanja Rogera II., postiže svoj najveći uspon.
Godine 1162. car Fridrik I. Barbarossa (Hohenstaufovac) razara Milano, ali je nakon poraza kraj Legnana (1176.) prisiljen uzmaknuti pred savezom pape Aleksandra III. i italskih gradova (Lombardska liga). God. 1186. budući car, Fridrikov sin, Henrik VI. oženio se nasljednicom Normanskog kraljevstva Konstancom i na svom drugom pohodu u Italiju (1194.) okrunjen je i naslovom normanskog kralja. Rana smrt Henrika VI. 1097. god. i građanski rat u Njemačkoj omogućili su papi Inocentu III. privremenu nadmoć papinstva.
Spor oko papinske carske vlasti i bogatstvo općina sprečavali su ujedinjenje Italije. Nakon 1250. god. vlast naroda ostvarivala se preko republičkih oligarhija ili despota (Signori) koji su često dolazili na vlast kao alternativa nasilju među frakcijama u javnoj upravi.
Jačanje carske vlasti pridonosi obnovi sukoba između pape i cara Fridrika II. Poput njegova prethodnika Aleksandra III., papa Inocent IV. (1243. – 1254.) sklopio je savez s lombardskim gradovima i vladavina Hofenstaufovaca u Italiji je oborena. Ipak, Papinska država je uspjela smanjiti njemački utjecaj u Italiji tek kada je papa Klement IV. (1265. – 1268.) pozvao Karla Anžuvinca, brata francuskog kralja Luja IX., da zbaci Nijemce iz Italije.
Sicilija je u drugoj polovici 13. st. pripala Anžuvincima, te zatim (nakon „sicilijanske večernje“ 1282. – 1302.) Aragoncima (koji su 1323. god. stekli i Sardiniju, a u 15. st. i Napulj).
U Papinskoj državi u 14. st. za premoć se bore velikaške obitelji Orsini i Colonna. Sukobi pape sa sve više centraliziranijom francuskom monarhijom oko nametanja poreza svećenstvu i kraljevskog suvereniteta doveli su do otvorenog sukoba. Autoritet pape slabi, poglavito u doba tzv. "avignonskog sužanjstva" (1309. – 1377.).
Vrijeme talijanskih gradova
mini|200px|<center>Lorenzo de'Medici VeličanstveniDetalj slike "Poklonstvo kraljeva" (Benozzo Gozzoli, 1459. – 1461.)<center> Područje Italije je početkom 14. st. bilo razdvojeno među suparničkim gradovima, koji su sami bili rastrgani izmađu frakcija gvelfa i gibelina (velika uloga kondotjera). Istodobno jača gospodarski i kulturni razvoj gradskih komuna (trgovina, obrti). Nepostojanje snažne središnje vlasti pridonosi prosperitetu talijanskih komuna koje postaju kulturnim žarištima Europe. Nakon srednjeg vijeka, Italija je bila glavno središte humanizma i renesanse, koji su preporodili europsku filozofiju i umjetnost. U unutarnjim sukobima stalne su borbe između pojedinih plemićkih obitelji koje nastoje samostalno vladati pojedinim gradovima: u Milanu dominiraju Visconti i Sforze, u Firenci obitelj Medici, u Mantovi Gonzage, u Modeni i Ferari Este i dr.
Zaseban politički razvoj imali su obalni gradovi države, koji svoj gospodarski uspon temelje na razvijenom brodarstvu i trgovini (Amalfi do 13. st., Pisa do 1282. god., te Genova i Mleci). Dugotrajan sukob Genove i Mletaka za prevlast nad pomorskom trgovinom okončan je koncem 14. st. u prilog Mletačke Republike, koja kao gospodarica Jadrana prerasta u jednu od vodećih država europskog Zapada.
mini|200px|lijevo|<center>Italija 1494. godine<center> Među velikaškim obiteljima izdvajaju se i savojski grofovi, koji su oko polovice 11. st. stekli Pijemont.
Talijanski ratovi
Napad francuskog kralja Karla VIII. na Italiju 1494. god. potaknuo je šezdesetogodišnji rat Habsburgovaca i francuske dinastije Valois za kontrolu nad Italijom, koji je oslabio političku prevagu talijanskih gradova, baš kad je osmanska navala na istočno Sredozemlje ugrožavala njihovu ekonomsku premoć.
U ratu za napuljsku baštinu koncem 15. st., nakon kratkotrajnog osvajanja Napulja (1500.), istakla se Francuska, ali je 1506. god. bila prisiljena prepustiti ga Španjolskoj. Snažnije francusko uporište u Italiji ostaje samo Milano. Otpor francuskim presezanjima organizira 1511. god. i papa Julije II. (Sveta liga).
mini|200px|<center>Opsada Nice 1543. god.<center> Karlo V. je izabran za cara Svetog Rimskog Carstva 1519. god. i proširio je habsburške posjede u Nizozemskoj, Češkoj i Ugarskoj, a sam je osvojio Milano i Tunis 1535. god.
Francusko-španjolski rat za Italiju nastavlja se tijekom cijele prve polovice 16. st.; Nakon četiri neuspješne vojne, Francuzi su mirom u Câteau-Camrésisu 1559. god. izgubili sve svoje talijanske stečevine, a Španjolci se definitivno učvršćuju u Napulju, Siciliji, Sardiniji i Milanu sve do 1713. god.
Italija u 17. i 18. stoljeću
Južna Italija i Sardinija bile su pod španjolskom vlašću, Papinska država dominirala je središnjom Italijom, dok je sjever, osim Venecije, još uvijek bio dio Svetog Rimskog Carstva. Usto su postojale složene mreže carskih i papinskih posjeda te poluneovisnih područja: u 16. stoljeću oko 50-70 obitelji držalo je oko 250-300 carskih posjeda, a na 296 posjeda živjelo je oko 225.000 stanovnika.
mini|200px|<center>Predaja Napulja Don Giovanniju d'Austria 1648. god.Carlo Coppola<center> Premda se talijansko izaslanstvo posljednji put pojavilo u skupštini Gornjeg Rajnskog Kruga 1496. god., savojsko vojvodstvo i njegovi vojvode zadržale su teoretsko pravo govora i glasovanja u skupštini sve do 1806. godine. Mnoge važne talijanske obitelji, poput Doria i Spinola, bile su carski knezovi, a carski dvorski svajet je između 1555. i 1806. god. saslušao 1300 slučajeva vezanih uz Talijane (400 u 16. stoljeću, 490 u 17. stoljeću i 540 u 18. stoljeću). Sjeverna Italija je imala strateško značenje za Španjolsku za vrijeme nizozemske pobune i Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.). Milano je bio sakupljalište za španjolske kopnene trupe koje su španjolskim putem preko Valtellina, Alsacea i Rajnske oblasti stizale do Nizozemske. Talijanska suradnja u borbi protiv nizozemskih pobunjenika dovela je do obnove francusko-španjolskog rata u Italiji. U isto vrijeme trajao je rat za nasljedstvo Mantove (1629. – 1631.), koji je okončan pobjedom vojvode od Neversa, Charlesa Gonzaga, kojega su podržali Francuzi.
mini|200px|lijevo|<center>Italija 1796. godine<center>