Venera je drugi planet po udaljenosti od Sunca, bez satelita, nešto manji od Zemlje (promjer 12 104 kilometara). Na nebu je najsjajniji planet i pokazuje Venerine mijene. Od Sunca se najviše udalji 47° pa se vidi ili uvečer kao Večernja zvijezda ili ujutro kao Jutarnja zvijezda, odnosno Danica. Os vrtnje gotovo je okomita na ravninu staze. Okreće se retrogradno (smjer dnevnoga prividnog gibanja Sunca suprotan je onomu na Zemlji) i najsporije od svih planeta; siderički period vrtnje traje 243,0 dana i dulji je od godine, koja traje 224,7 dana, dok Sunčev dan na Veneri traje 116,7 dana, što je sumjerljivo s njezinom sinodičkom godinom (zvjezdana godina) od 583,9 dana.
Golom oku, Venera izgleda kao blještava bijela lopta s vizualno gotovo potpuno homogenom atmosferom.
Venerinu atmosferu otkrio je Mihail Vasiljevič Lomonosov 1761. prilikom njezina tranzita (Venerin prijelaz), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu. Teleskopskim motrenjima nije se na Veneri, zbog guste atmosfere, moglo vidjeti tlo. Većina spoznaja o Veneri postignuta je s pomoću svemirskih letjelica, pa tako i točna vrijednost njezine mase (0,815 Zemljine mase). Prva se na njezino tlo spustila 1970. sovjetska letjelica Venera 7. Američka letjelica Magellan od 1990. do 1992. iz orbite je snimila Venerin reljef s pomoću radara.
Venerina atmosfera 50 je puta gušća od Zemljine, sadrži 96,5% ugljikova dioksida i 3,5% dušika; manjinski su sastojci ugljikov monoksid, argon, voda, sumporov dioksid, kisik, klorovodik, fluorovodik. Tlak pri tlu iznosi 90 · 105 Pa, a temperatura 733 K (460 °C), što je posljedica stakleničkog učinka. Bez tog učinka, zbog velikoga faktora odraza (albeda) atmosfere (0,65), temperatura bi na površini bila oko –20 °C, iako je Suncu bliže nego Zemlja. Sloj oblaka od kapljica razrijeđene sumporne kiseline nalazi se na visini od 50 do 65 kilometara i neproziran je; oblaci naglo nestaju s donje strane, gdje temperatura dostiže vrijednost pri kojoj se kapljice isparavaju. Tlak i temperatura Venerine atmosfere tek na visini od približno 50 kilometara podudaraju se s uvjetima na površini Zemlje. Brzina je vjetra na tlu oko 1 m/s. Na vrhu oblaka brzina je vjetra do 300 km/h, pa oblačni sloj obiđe planet za približno 4 do 5 dana.
Venerin reljef sastoji se pretežno od blagih nizina, iz kojih se do visine od 3 do 4 kilometara uzdižu visoravni kontinentskih razmjera i mnogi vulkani, zasigurno ugasli. Velik je broj vulkana plitkih kratera. Posebni vulkanski oblici svojstveni Veneri krune su i arahnoidi, vulkani isprepleteni finom mrežom pukotina. Krune su brda s urušenim središtem i dubokim kružnim opkopom, promjera do 2500 kilometara. Eruptivnim stijenama pokriveno je 85% površine. Tokovi lave pružaju se stotinama i tisućama kilometara. Venera ima oko 800 udarnih kratera, u pravilu većih od 3 kilometra. Najveći je Meade, promjera 240 kilometara. Istaknute su visoravni Afroditina zemlja i Astartina zemlja, te vulkanski masivi Područje Alfa i Beta (lat. Alpha Regio i Beta Regio). Najviši je vrh u Maxwellovu gorju (lat. Maxwell Montes), s 10,8 kilometara visine nad srednjom razinom. Topografija se uglavnom služi ženskim imenima. Glavne sastojke tla, određene rendgenskim i gama spektrometrima, čini bazalt i granit. Mineralni sastav tla nije poznat. Erozija je vrlo izražena: gravitacijska erozija (urušavanje), kemijska (utjecaj jetkih sastavnica atmosfere), toplinska, eolska, te erozija geološkim procesima. Unutrašnjost Venere vjerojatno je slična Zemljinoj, s tom razlikom što nema tektonike ploča ni magnetskog polja. Venera, "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014. Venera je treće tijelo po sjajnosti na nebu, poslije Sunca i Mjeseca.
Venera je dobila ime prema Veneri, rimskoj božici ljepote. Stari Grci su je zvali Afrodita, te Eosphorus za jutarnju pojavu i Hesperus za večernju. U našim krajevima poznata je i pod imenom zvijezda Danica ili jutarnja zvijezda, jer je vidljiva prije izlaska Sunca na istočnom nebu i odmah nakon zalaska Sunca na zapadnom nebu, a kad je u najsjajnijoj mijeni može se vidjeti i preko dana.
Fizička svojstva
Atmosfera mini|300px|Oblaci u Venerinoj atmosferi. Snimka u ultraljubičastom zračenju obojana lažnom bojom. mini|300px|Mozaik radarskih slika površine Venere obojan lažnom bojom. mini|300px|Radarska snimka udarnog kratera na površini Venere, lažno obojana. mini|300px|Maat Mons je najveći vulkan na Veneri i visok je oko 8 kilometara (radarska snimka, lažno obojana). mini|300px|Usporedba veličina Merkura (lažno obojana topografska kafta), Venere (radarska snimka s lažnom bojom), Zemlje i Marsa Atmosfera Venere sastoji se najvećim dijelom od ugljikovog dioksida (96%) i dušika (3%). Ostalih 1% čine sumporov dioksid, vodena para, ugljikov monoksid, argon, helij, neon, ugljikov sulfid, klorovodik i fluorovodik. Blizu površine, ugljikov dioksid nalazi se u posebnom agregatnom stanju superkritičnog fluida. Oblaci se sastoje od aerosola sumporne kiseline koja na nižim visinama isparava, podiže se uzlaznim strujanjima i na nižoj temperaturi opet ukapljuje, te pada u obliku virge. Slobodnih molekula vode ima u tragovima zbog higroskopnosti sumporne kiseline. Ako je vode nekada bilo, njene molekule su se u višim slojevima atmosfere pod djelovanjem Sunčeve svjetlosti rastavljale na sastavne dijelove, a vodik se oslobađao u svemir.
Homosfera se diže do 150 km. Miješanje atmosfere podržavano je danju grijanjem odozdo, a noću hlađenjem odozgo. Najviši dijelovi atmosfere sastoje se gotovo isključivo od vodika; vodikov ovoj zapažen je oko planeta do visine od 20.000 km.
Atmosferski tlak na površini Venere iznosi 9,32 MPa, što je nešto više od 90 puta veći tlak od onog na površini Zemlje. Velika količina ugljikovog dioksida stvara staklenički učinak, zbog čega temperatura na površini dostiže i 500 °C, što je 400 °C više od očekivanog. Srednja vrijednost temperature na površini iznosi 464 °C. Tako je površina Venere toplija od površine Merkura, iako je u usporedbi s njim udaljena od Sunca otprilike dvostruko i prima četiri puta manje svjetlosti. Zahvaljujući učinku staklenika, Venerina atmosfera je velik toplinski spremnik. Gibanje atmosfere veoma učinkovito smanjuje temperaturne razlike nastale na jednakim razinama. Blizu tla, ekvatorska područja imaju svega nekoliko stupnjeva višu temperaturu nago polarna područja. U oblacima, razlike temperatura dostižu desetak stupnjeva. Dnevne promjene temperature iznose dvadesetak stupnjeva. Najvišu temperaturu ima točka bliža večernjoj sumračnici, a najnižu točka na noćnoj strani bliža jutarnjoj sumračnici. Godišnjih razlika, zbog malog priklona osi i gotovo kružne staze, uopće nema.
Venera se među planetima Zemljine skupine (terestrički planeti) odlikuje gustom i prostranom atmosferom. Sjajnije zvijezde gube se iz vida u vodoravnom promatranju na visini od 120 km. Ionosfera se prostire od 100 do 200 km. Niže od 100 km temperatura raste jednoliko, za nekih 8 - 10 °C/km, i pri tlu dostiže 480 °C. Tlak se pri tlu penje na velikih 9 MPa (na Zemlji oko 0,1 MPa). U takvim se fizičkim uvjetima život ne može održavati. Meteorološki uvjeti slični uvjetima na Zemlji, s temperaturom oko 0 °C i tlakom 0,1 MPa, vladaju na visinama od 50 km. Oblaci se prostiru od 50 do 65 km. Od 65 do 70 km uočava se sloj sumaglice. Gornji sloj oblaka dobro odbija ultraljubičasto zračenje ("ultraljubičasti oblaci"). Jedan se oblačni sloj prostire naniže do 15 km. Zbog izvanredne debljine i jednolikosti oblačnog vela, sa Zemlje se ne može ukazati pogled na Venerino tlo. Oblačni je sloj sredstvo sredstvo slično smogu na Zemlji, a nije sastavljen od pojedinih oblaka. Zato i govorimo o sloju. Unutar njega vidljivost seže do 3 km. Vrh oblačnog sloja odražava tri četvrtine upadne Sunčeve svjetlosti, a preostala se svjetlost mnogostruko raspršuje te do tla pristiže vrlo oslabljena, svega par postotaka. Intenzitet svjetla na površini tijekom sredine dana slična je onoj na Zemlji tijekom poptuno oblačnog dana, a boja je žuto-narančasta zbog Rayleighovog raspršenja i još nepoznate kemijske tvari koja apsorbira plavu komponentu svjetla. Pošto je gustoća 50 puta veća nego u našoj atmosferi, ili samo 15 puta manja nego što je voda, put svjetlosti primjetno se lomi. Stojeći na Venerinoj površini, činilo bi nam se da se uvijek nalazimo u kupastom udubljenju s uokolo podignutim obzorom.
Pošto nema razlikovanja mora i kopna kao u nas, zagrijavanje ovisi jedino o položaju na kugli relativno prema Suncu. Ekvatorski se krajevi zagrijavaju jače od polarnih, dnevni od noćnih, a najjače se zagrijava subsolarna točka. Cjelokupno kruženje odvija se spiralno od ekvatorskih krajeva prema polovima s uzdizanjem atmosferske mase u ekvatorskom pojasu i spuštanjem u području polova, da bi se od pola prema ekvatoru mase nastavile gibati uz tlo. Brzina vjetra raste s visinom od 100 do 150 m/s na vrhu oblaka, a smjer gibanja podudara se sa smjerom vrtnje planeta. Jedna mala komponenta brzine usmjerena je meridionalno.Vladis Vujnović : "Astronomija", Školska knjiga, 1989.
Reljef Srednji nivo Venere, a time i njegov polumjer od 6 051,4 km, određen je velikim nizinama koje zauzimaju gotovo 2/3 površine. Nizine se blago talasaju, s visinskim razlikama od 1 km. Ispod srednjeg nivoa, ne dublje od 3 km, leži 1/6 površine planeta. Preostala četvrtina površine leži iznad srednje razine. Prava brda dižu se samo na jednoj desetini površine. Zemljopisne pojave dobile su prvenstveno imena božica i heroina. Najveća su dva planinska masiva kontinentalnih razmjera, Zemlja Ištar (lat. Ishtar Terra) i Zemlja Afrodite (lat. Aphrodite Terra). Zemlja Afrodite velika je kao pola Afrike, a Zemlja Ištar nešto je manja, kao Australija. Dio Zemlje Ištar zauzima Visoran Lakšmi (lat. Lakshmi Planum), 3.3 km iznad srednje razine, a 2 km nad neposrednom okolinom. Visoravan je nalik Tibetu, a dva je puta veća. Na jugu je odrezana strminom. U Zemlji Ištar nalazi se najviši vrh planeta, a pripada Gorju Maxwella (lat. Maxwell Montes); izdiže se 10,8 km nad srednjom razinom. Zemlja Afrodita sastoji se od dva masiva. Smještena u ekvatorskom području, u smjeru istok - zapad, prostire se u dužini od 10 000 km. Njeni najviši vrhovi su 9 km. Zapadno od Zemlje nalaze se pukotine duboke 2 km, a duge na stotine kilometara.
Manja planinska područja nazvana su regijama. Među njima, Beta Regio je nalik štitastim (havajskim) vulkanima, a Alfa Regio je nalik starijoj, razrušenoj prstenastoj planini. Beta Regio pruža se u smjeru sjever - jug u dužini od 2 000 km. U blizini su se spustile svemirske letjelice Venera 9 i Venera 10, našavši tla sa svojstvima granita i bazalta. Sjeverni vrh zove se Theia Mons, a južni Rhea Mons; gore su visoke 4 km. Alfa Regio leži oko 1.8 km iznad Venerinih nizina. U reljefu Venere nema znakova globalnih gibanja kore. Kora na Veneri mora da je deblja nego na Zemlji. Površina sadrži dosta udarnih meteorskih kratera s promjerom većim od 75 km. Veliki krateri s promjerom od 400 do 600 km i s centralnim uzvišenjima duboki su samo od 200 do 700 m. Njihova pojava svjedoči o velikoj starosti površine. Neke velike kružne dubodoline nalikuju Mjesečevim morima. Manjak dubokih kratera i glatkoća reljefa svjedoče o učinkovitosti globalne erozije: erozija gravitacijom (urušavanjem), eolska erozija (erozija vjetrom), toplinska i kemijska, a možda i geološka. Dublji krateri nalaze se jedino u brdskim područjima, ali oni nisu veći od 160 km, što se oboje dade protumačiti time da su planinski masivi geološki relativno mladi. Manjak malih kratera svjedoči da je Veneru dobro štitila njezina gusta atmosfera, od davnih vremena.