150px|desno mini|200px|Albani, drevno pleme u antičkoj Iliriji, Klasični atlas antičke geografije, Alexander G. Findlay, New York, 1849. Povijest Albanije je povijest današnje Republike Albanije i Albanaca od prapovijesti do danas.
Prapovijest
mini|150px|Ruševine grčke kolonije Apollonije (Apolonija) u blizini Fierija. Na prostorima današnje Albanije, ljudska aktivnost je prisutna od početka čovjekove povijesti. Najranije stanovništvo je vjerojatno bilo predindo-europsko, koje je nastanjivalo veći dio sredozemne obale. Ipak, njihovi fizički ostaci su oskudni i koncentrirani samo na priobalno područje. Uskoro su ove prve stanovnike zamijenila proto-helenska plemena, koja su postupno zauzimala današnju Grčku, južnu Makedoniju i južni dio današnje Albanije. Ovi procesi su vršeni u 2. tisućljeću pr. Kr. i nisu utjecali na sjevernu ili središnju Albaniju, zonu koja je u to vrijeme predstavljala sliku političkog vakuma (što je u suštini povijesni paradoks).
Najstarije poznato stanovništvo Albanije bila su ilirima srodna plemena: Enhelejci, Taulanti, Dasareti, Pirusti, Albani, Molosi, Antinati i Haonci, dok su Iliri relativno kasno došli na Balkan. Iako se njihovo prisustvo može pratiti od 900. pr. Kr., njihova politička struktura je formulirana u 7. i 6. stoljeću pr. Kr. Vješti u obradi metala i žestoki ratnici, Iliri su osnovali ratnička kraljevstva koja su se međusobno borila kroz cijelu njihovu povijest. Zapravo, Iliri su uglavnom bili miroljubivi trgovci poljoprivrednih dobara i metalnih proizvoda. Na ilirsku kulturu je utjecala grčko-makedonska kultura, jer se na prostoru Albanije nalazilo i nekoliko antičkih grčkih kolonija, na obalnom području još od 900. pr. Kr.
Samo tijekom 6. stoljeća prije Krista Iliri su organizirali značajne napade na svoje prve susjede, grčko kraljevstvo Molosoi u sjevernom Epiru (danas južna Albanija), Makedonsko kraljevstvo i kraljevstvo Paeonia (danas u sjevernoj Makedoniji). Vjerojatno je njihov najveći uspjeh bilo ubojstvo Perdikasa III., kralja Makedonije. Na nesreću Ilira, Perdikasa je nasljedio Filip II. Makedonski, otac Aleksandra Velikog, koji je uspješno prekinuo ilirsku agresiju.
Antička Albanija
Od 4. stoljeća pr. Kr. Albanija se nalazi pod makedonskom vlašću, no nakon smrti Aleksandra Velikog (323. pr. Kr.) nastala su nova ilirska kraljevstva. Kralj Glaucius istjerao je Grke iz Drača, a do kraja 3. stoljeća pr. Kr., kralj Agron je ujedinio brojne neovisne gradove i proširio ilirski teritorij (plemenski savez Ardijejaca). Agron je uspostavio Shkodër (Skadar) kao prijestolnicu i dao je izraditi jaku mornaricu kako bi štitio ilirske gradove i luke. Njegovo kraljevstvo se rasprostiralo od Dalmacije na sjeveru, dijelova Crne Gore, Hercegovine i Albanije, do rijeke Vijosë na jugu. Nakon Agronove smrti 231. pr. Kr., prijestolje je naslijedila njegova udovica, kraljica Teuta. Kraljica je vodila nekoliko napada na susjedne države, ali je piratskim napadima na trgovačke brodove izazvala bijes Rima.Raymond Zickel i Walter R. Iwaskiw, "Drevni Iliri", 1994. Sve od 229. pr. Kr. do 168. pr. Kr. Ardijejci povremeno ratuju protiv Rimske Republike. U Ilirskim ratovima od 229. pr. Kr., Rimljani su osvojili ilirska naselja u dolini Neretve. Rimske postrojbe su porazile Teutinu vojsku i zauzele luku Epidamnos, koju će Rimljani preimenovati u Durrachium (Drač).
God. 168. pr. Kr. Rimljani su uspjeli osvojiti kralja Gentiusa u Skadru i odvesti ga u Rim 165. pr. Kr. Stoljeće kasnije, Julije Cezar i njegov rival za prijestolje Pompej Veliki borili su se u blizini Drača (Dyrrachium). Rim je napokon potpuno porazio i asimilirao Ilire za vladavine Cara Tiberija 9. god. Albanija je tada podijeljena između rimskih provincija: Ilirika, Makedonije i Epira.
Sljedeća četiri stoljeća rimska je uprava okončala do tada česte plemenske sukobe i dovela do ekonomskog i kulturnog napretka zemlje. Ilirski gorštaci su bili lojalni lokalnim gospodarima, ali su svake godine, na Cezarov blagdan, polagali zakletvu odanosti caru.Oblik ove tradicije zvan kuvend se očuvao u sjevernom dijelu Alabanije do današnjih dana.
liri su se istakli kao ratnici u rimskoj legiji i činili su značajan broj pripadnika Pretorijanske garde. Za nekoliko rimskih Careva, rođenih na Balkanu, pretpostavlja se da su imali ilirsko odrijetlo: Decije, Klaudije Gotski, Aurelijan, Prob, Dioklecijan i Konstantin Veliki.
Između Bizanta i Slavena
mini|200px|Bizantsko Carstvo 1025. god. mini|200px|Epirska despotija, Bugarska, Latinsko Carstvo i Nicejsko kraljevstvo 1204. god. Dugo vrijeme Ilirik je bio izvorom vojske za carsku vojsku, a širom Albanije nicale su malene obrambene utvrde od velikog značaja. Za vrijeme vladavine Rimskog i Bizantskog Carstva, u Albaniji kratkotrajno prodiru Huni i Vizigoti, da bi u 6. stoljeću došlo do prodora Slavena (Srbi i Hrvati)Raymond Zickel i Walter R. Iwaskiw, "Barbarske invazije u Albaniju", Kratka povijest Albanije, 1994., New York. koji potiskuju starosjedilačko stanovništvo u planinske krajeve.Konstantin Porfirogent ih zove Romanoi. Od 620. god., zbog povlačenja carske vojske za obranu provincija na Bliskom Istoku, Slaveni dominiraju centralnom Albanijom, dok su obalni gradovi ostali pod direktnom bizantskom kontrolom.
Početkom 9. stoljeća bizantske vlasti u Albaniji organiziraju temu sa središtem u Draču. Od 861. do 1018. god. (Bitka kod Drača (1018.)albanski teritorij se našao pod vlašću prvog slavenskog carstva i Samuilove države, da bi potom ponovo bila pod vlašću Bizanta (Bazilije II.). S vremenom bizantska vlast slabi i započinje asimilacija slavena s albanskim starosjediocima.
Potkraj 11. stoljeća Albanija je poprište sukoba Bizanta i južnotalijanskih Normana. Tada dolazi i do prvog pominjanja imena naroda Albanaca kada su 1081. god., u otporu bizantskom caru Aleksiju I. Komnenskom (Bitka kod Drača (1081.) podrprli normansku flotu koju je podržavao Vatikan (bizantski pisac Mihajlo Attaliates).
mini|200px|lijevo|Spomenik Skenderbegu u Tirani
Srednjovjekovna Albanija
Tijekom razvijenoga i kasnog srednjeg vijeka, dijelovima Albanije vladaju Mlečani, Bizantinci, napuljski i raški vladari, a postupno se razvijaju domaće velikaške obitelji kao: Balšići, Dukagjini, Topije, Kastrioti, Musaki, Arijaniti i dr.
mini|200px|Utvrda u Krujë, danas Skenderbegov muzej Od 1385. god. područje Albanije postupno osvajaju Osmanlije usprkos odlučnom otporu lokalnog stanovništva. Kao protuturski borac posebice se iskazao velikaš i albanski narodni heroj, Juraj Kastrioti poznatiji po nadimku Skenderbeg (1433. – 1468.). Iscrpljenost dugotrajnim ratovanjem, te gubitak vođe nakon Skenderbegove smrti doveli su do slabljenja otpora, te je Albanija je naposljetku izgubila većinu svog početnog stanovništva, i konačno postala dio Osmanskog Carstva 1479. godine. Samo je još nekoliko utvrda pružalo otpor okupatoru, no i posljednje kršćansko uporište Drač izgubljeno je 1501. god.
Albanija u Osmanskom Carstvu
Odmah početkom 16. stoljeća veliki dio stanovništva emigrirao je u južnu Italiju, Grčku i Egipat gdje su očuvali svoj Arbanaški identitet. Nad onima što su ostali započinje proces islamizacije.
mini|200px|Spomenik Ali-paši Janinskom u TiraniTijekom osmanskog razdoblja na području Albanije izbija više neuspjelih ustanaka s ciljem zbacivanja osmanske vlasti (1481., 1537., 1571., 1708. – 1711. i 1716.).
Slabljenje Osmanskog Carstva dovelo je do stvaranja gotovo nezavisnih državica pod vlašću domaćih poturčenih velikaša iz obitelji Bušatlije (sa sjedištem u Skadru) i Tepeleni (sa sjedištem u Janini). Nakon pogibija njihovih najistaknutijih predstavnika Ali-paše Janinskog (1822.) i Mehmed-paše Bušatlije (1831.), središnja vlast pokušala je neuspjelo provesti reforme i učvrstiti svoj utjecaj, ali je to bilo ometano mnogobrojnim i dugotrajnim bunama (1831. – 1837.,1840. – 1843., 1855. – 1869.). Usporedno je tekao i proces nacionalnog osvješćivanja Albanaca, te su udrugoj polovici 19. stoljeća prvi put istaknuti i zahtjevi za stvaranjem neovisne albanske države.
God 1878. osnovana je vojno-politička organizacija Prizrenska liga, nastala radi suprotstavljanja odlukama Berlinskog kongresa kojima je dio teritorija većinski naseljenog albanskim stanovništvom pripao Crnoj Gori i Grčkoj, te ujedinjenju teritorija naseljenog Albancima (Velika Albanija) i njena autonomija u sklopu Osmanskog Carstva. Prizrenska liga je uspjela nametnuti pitanje albanske nacije ispred Velikih sila i postavila je temelje kasnijoj Pećkoj lizi, koja je imala izvanjsku potporu Italije i Austo-Ugarskog Carstva, ali i osnivanje Druge Prizrenske lige (profašističke organizacije) 1943. god.
mini|200px|Princ Wilhelm i princeza Sofija prilikom dolaska u Albaniju 7. ožujka 1914. god.
Albanija kao protektorat
Opći ustanak protiv osmanske vlasti izbio je tijekom Prvog balkanskog rata, a vođa ustanka, Ismail Kemal Bey proglasio je nezavisnost Albanije. Neovisnost je priznata na konferenciji Velikih sila u Londonu 20. prosinca 1912. godine. Albanska kneževina je potvrđena Londonskim mirovnim ugovorom 30. svibnja 1913. god., ali je država stavljena pod protektorat. Velike sile su odredile i granice države, a za vladara postavile kneza Wilhelma I. Wieda (koji je formalno vladao od 7. ožujka 1914.). Njegova vladavina nije bila prihvaćena, te je izbio ustanak koji je Wieda 2. studenog 1914. primorao na bijeg iz zemlje.
Albanija u Prvom svjetskom ratu
Nakon pobune protiv njemačkog princa, Albanci su objavili neovisnost i ustanovili muslimanski režim kojim je vladao lokalni vojskovođa, Haji Qamil. Nakon kratkog vremena izbio je Prvi svjetski rat i Albanija je napala Crnu Goru, Srbiju, Austrougarku, Grčku, ali i Italiju i Francusku na moru. Albanija je u Prvom svjetskom ratu bila jedno od područja (uz hrvatsku obalu) kojima su sile Antante nastojale pridobiti Italiju na svoju stranu, te su joj tajnim Londonskim ugovorom od 26. svibnja 1915. god. Saveznici obećali Valonu s okolicom i otok Sazan (Saseno).
mini|150px|Ahmed-beg Zogu ili kralj Ahmed I. Zog (Skenderbeg III.)
Albanija između dva svjetska rata
mini|150px|Abanija za talijanske okupacije od 1939. god. Nakon 1. svjetskog rata Albanija je kratko vrijeme bila pod okupacijom talijanskih i srpskih snaga. Snažnom pobunom lokalnog stanovništva strane snage su odbačene iza granica priznate države Albanije. Uslijedila je kontrapobuna na sjeveru zemlje, poticana iz Kraljevine SHS. Iako je potonja poricala svoj uplet u tu pobunu, na pritiske velikih sila da se ne miješa u to, Kraljevina SHS je morala prekinuti potporu, i došlo je do gušenja pobune. S druge strane, Albanija je imala probleme s uspostavom vlasti oko grada Valone, kojeg su talijanske okupacijske vlasti odbile predati albanskim vlastima.Po odredbama tajnog Londonskog ugovora teritorij Albanije je trebao biti podijeljen, a u njegovu središnjem dijelu oformljena marionetska država pod talijanskim protektoratom. U lipnju 1920. god. izbio je opći sukob, koji je kasnije dobio ime Valonski rat. Na veleposlaničkoj konferenciji u Londonu (17. prosinca 1921.) potvrđena je neovisnost Albanije u granicama od 1913. god.
Albaniju su potresale borbe između političkih struja predvođenih A. Zoguom i F. Nolijem, metropolitom Albanske pravoslavne crkve i vođom građansko-demokratske struje. God 1925. Ahmed-beg Zogu je preuzeo vlast kao predsjednik republike. Oslanjajući se na Italiju (ugovori o zaštiti Albanije iz 1926. i 1928. god.), Zogu se 1928. god. proglasio kraljem (kao Ahmed I.) i vladao je zemljom do 1938. god. Kralj Zog (kako su ga zvali) ostao je konzervativan, ali je i poticao reforme. Tako je darovao zemlju stranim ulagačima koji su gradili škole i bolnice.
Unatoč odanosti Zogua, talijanske postrojbe su 7. travnja 1939. god. napale Albaniju i okupirale je, te silom proglasile personalnu uniju Albanije i Italije, a Mussolini je protjerao kralja.
Albanija u Drugom svjetskom ratu
150px|lijevo|