13. SS oružana gorska divizija "Handschar"

13. oružana gorska divizija SS-a „Handschar” ili 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS „Handschar“ (skraćeno Handžar divizija, također i hrvatska br. 1) je bila vojna jedinica u sastavu Waffen SS-a tijekom Drugog svjetskog rata. Bila je sastavljena od Hrvata muslimana i katolikaMirko D. Grmek, Louise L. Lambrichs, Buntovnici iz Villefranchea: pobuna jednog bataljona u njemačkim SS-trupama u septembru 1943., prijevod Nermina Štraus, Armis Print, Sarajevo, 2005., , fusnota 5 na str. 471.: Bosne i Hercegovine, te pretežno Volksdeutschera, te kosovskih Albanaca.

Nastala je nakon pokolja koje su počinili četnici u istočnoj Bosni nad muslimanima, nakon čega su muslimani od njemačkih vlasti tražili oružje ili zaštitu, formirajući milicije kako bi se zaštitili od četničkih napada, što je kasnije preraslo u vojnu postrojbu. Osnovna namjena jedinice je prvobitno trebala biti zaštita domova i obitelji, ali taj dogovor nije ispoštovan.

Poznata je kao jedina jedinica SS-a koja je digla pobunu protiv Nijemaca i nacističkog režima nakon što je poslana u Francusku. Tom prigodom je ubijeno osam njemačkih časnika. Oni koji su pobjegli pokušali su se pridružiti francuskom Pokretu otpora, ali su ubrzo uhvaćeni i pogubljeni. Stephen Schwartz, The Jews, the Serbs, and the Truth

Džemaludin Ibrahimović, tadašnji imam u Handžar diviziji se prisjećaRolf Michaelis, Die Gebirgs-Divisionen der Waffen-SS, Erlangen, Njemačka, 1994., str. 108.:

Handžar divizija spada među najzanimljivije, najneobičnije, ali ujedno i najkontroverznije vojne postrojbe koje su djelovale na prostorima Bosne i Hercegovine tijekom Drugoga svjetskog rata. U proteklih pola stoljeća uz ovu vojnu jedinicu vezao se pridjev zloglasna, najčešće u srpskoj literaturi, te su joj na teret stavljani ratni zločini odnosno kršenja zakona i običaja rata.

Sastavljanje mini|200px|Desiderius Hampel i Amin Al-Husseini za vrijeme postrojavanja Handžar divizije

Vođa SS-a (Schutzstaffel) Heinrich Himmler bio je oduševljen s idejom da je hrvatski narod arijskog podrijetla čiji su predci bili Goti ili Perzijanci. Isto tako, Himmler je stvaranjem muslimanske divizije želio navesti muslimanske nacije u svijetu da se priklone nacionalsocijalizmu. „Kroz hrvatsku bosansku diviziju, naša je želja da pružimo ruke Muslimanima širom svijeta, čiji je broj trenutno 350 milijuna i koji su spremni da se oslobode Britanskog Kraljevstva.” Himmler je želio osnovati muslimansku diviziju čiji bi glavni cilj bila borba protiv Titovih partizana u Bosni da bi osigurali sigurniji život Njemačke manjine u Srijemu. Himmler je, želeći održati dobre odnose s Nezavisnom Državom Hrvatskom, poslao u Zagreb svoga pregovarača generala Edmunda Glaisea von Horstenaua i nakon kraćih pregovora dobio podršku za osnivanje divizije, ali s preduvjetom da divizija nosi hrvatski grb i da u imenu stoji da je divizija hrvatska. Divizija je ustrojena 1. ožujka 1943. godine. Stožer divizije bio je u Zagrebu, Savska cesta 77, a prihvatni logor za novake u jednoj od vojarni na Črnomercu. Prvo polaganje prisege je bilo 12. svibnja 1943. godine u Zagrebu.

Novačenje mini|desno|200px|Vojnici Handžar divizije čitaju brošuru o "Islamu i židovstvu", 1943. mini|200px|Amin Al-Husseini za vrijeme vježbe Handžar divizije

Već na samom početku Nijemci su znali da ne mogu računati na muslimane koji su bili dio vlasti u NDH jer im lokalno muslimansko stanovništvo nije vjerovalo. Himmler je osigurao jeruzalemskog muftiju Hadži Mohammeda Amina al-Husseinija da putuje na prostor Nezavisne Države Hrvatske. Husseini je bio veliki zagovarač nacionalsocijalističke ideologije, a i samog su ga Britanci protjerali s prostora tadašnje Palestine jer je vodio pobune protiv izraelskih doseljenika. Ovo je urodilo velikim plodom jer su muslimani pritisnuti četničkim genocidom počeli masovno novačenje u SS. Manji broj muslimana pridružio se tzv. Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP), ali je većina podržavala novačenje u SS jer su još uvijek nosili svježe uspomene na savezništvo partizana i četnika u nekim dijelovima Bosne.

Iako su lokalni imami podržavali odlazak mladih u SS-ovske jedinice, u nekim dijelovima NDH novačenje nije išlo po planu. U Travniku su Nijemci upali u lokalnu džamiju i poveli sa sobom sve džematlije koji su mogli poslužiti u Handžar diviziji. Veliki broj ovih novaka je pobjegao iz divizije u narednih nekoliko dana. Bio je i veliki broj onih koji su pripadali domobranskim i ustaškim jedinicama koji su prebjegli služiti u SS-ovim sastavima jer je plaća i odora bila bolja od one u ustaškoj vojsci. Unatoč tome, za formiranje divizije bilo je potrebno odvojiti dvije kompletne bojne Ustaške vojnice (XXIII. i XXVIII. bojna I. stajaćeg djelatnog zdruga).Skupina autora – Ustaška vojnica Prva knjiga, Despot infinitus d.o.o., Zagreb, 2013., str. 240.

I pokraj svega ovoga, Himmlerovi novaci su uspjeli okupiti i osnovati najveću Waffen SS diviziju. Handžar divizija je imala u prosincu 1943. godine 21.065 vojnika, u lipnju 1944. godine 19.136 vojnika i u prosincu 1944. godine 12.793 vojnika.

Sastav divizije SS-Waffen-Gebirgsjäger-Regiment der SS 27 (27. gorska lovačka pukovnija Waffen SS-a) SS-Waffen-Gebirgsjäger-Regiment der SS 28 (28. gorska lovačka pukovnija Waffen SS-a) SS-Waffen-Artillerie-Regiment der SS 13 (13. topnička pukovnija Waffen SS-a) SS-Panzerjäger-Abteilung 13 (13. SS odred lovaca na tenkove) SS-Aufklärungs-Abteilung (mot) 13 (13. SS izviđački odred (motorizirani)) Waffen-Gebirgs-Pionier-Abteilung der SS 13 (13. gorski pionirski SS odred) Waffen-Gebirgs-Nachrichten-Abteilung der SS 13 (13. obavještajni odred SS-a) Waffen-Flak-Abteilung der SS 13 (13. protuzrakoplovni odred) SS-Nachrichten-Abteilung 13 (13. SS obavještajni odred) Kroatische SS-Radfahr-Bataillon (Hrvatska SS biciklistička bojna) Kroatische SS-Kradschützen-Bataillon (Hrvatska SS motorizirano-pješačka bojna) SS-Divisionsnachschubtruppen 13 Versorgungs-Regiment Stab 13 (13. stožer opskrbničke pukovnije) SS-Verwaltungs-Bataillon 13 (13. SS administracijska bojna) SS-Sanitäts-Abteilung 13 (13. SS sanitetski odred) SS-Krankenkraftwagenzug (sanitetski prijevoz) SS-Freiwilligen-Gebirgs-Veterinär-Kompanie 13 (13. SS dobrovoljačka gorska veterinarska satnija) SS-Feldpostamt 13 (13. SS pošta) SS-Kriegsberichter-Zug 13 (13. SS vlak za ratno izvještavanje) SS-Feldgendarmerie-Trupp 13 (13. postrojba SS žandarmerije) SS-Feldersatz-Bataillon 13 (13. SS zamjenska bojna) SS-Kraftfahr-Lehr-Abteilung 13

Obuka mini|200px|Pripadnici Handžar divizije

Vojni vrh Njemačke odredio je da se vojnici Handžar divizije obučavaju u južnoj Francuskoj sa sjedištem divizije u gradu Le Puy. Prva skupina njemačkih novaka stigla je u Le Puy 3. srpnja 1943. godine. Odmah po dolasku jedinice, sjedište jedinice premješteno je u grad Mende. Prva skupina hrvatskih novaka stigla je u Mende 10. srpnja 1943. godine. Dne 15. srpnja počelo je tiskanje službenih novina divizije pod imenom Handžar. Ime i znak handžar su usvojeni kao oznaka divizije jer je ovaj znak bio vrlo prepoznatljiv vojnicima u diviziji i narodu u Bosni i Hercegovini.

Pukovnik Karl Gustav Sauberzweig je postavljen kao zapovjednik divizije 9. kolovoza 1943. godine. Ostali časnički kadar činili su većinom Nijemci s balkanskog prostora jer su poznavali materinski jezik vojnika divizije. Za dočasnike uglavnom su postavljani Hrvati koji su imali iskustva iz Prvoga svjetskog rata.

Obuka novih novaka nije išla lako. Velika skupina časnika i dočasnika nisu imali iskustvo potrebno za obučavanje jedne ogromne divizije. U tijeku ovog vremena 155 vojnika je pobjeglo iz divizije a od toga 13 muslimana i 121 katolik.

Njemački časnici su računali na hrvatske imame, koji su bili u diviziji da pripomognu pri mentalnom obučavanju muslimanskih vojnika divizije. Pa su tako provodili promidžbu o „obitelji, novom svjetskom poretku, Führeru i vjeri”. Vojnici su uvijek učili o tome kako bez ova četiri, nijedna od preostalih ideja ne može opstati sama. Imami su najviše govorili i učili novake o borbi protiv komunizma u domovini.

mini|392x392px|Tabor-imami (Truppenimamen) u "Handžar" diviziji tokom imamskog tečaja u Babelsbergu. Stoje od desno na lijevo: Husein Đozo, imam Ahmed Skaka, hafiz Mehmed Hajrović, Folksdojčer Zvonimir Bernwald, SS-Ostuf. Heinrich Gaese, divizijski imam Abdulah Muhasilović, neki Nijemac, Haris Korkut, Džemal Ibrahimović, Hasan Bajraktarević, Salih Šabanović, Fikret Mehmedagić, nepoznata osoba skrivena (moguće imam Fadil Sirćo) i Sulejman Alimajstorović. Donji red s lijeva na desno : Muhamed Mujakić, Mustafa Hadžimulić, Kasim Mašić, Hasim Torlić i Osman Delić. Na slici nedostaju imam Halim Malkoč i SS Uscha. Albert Bauer.

Pobuna u Villefranche-de-Rouergueu mini|200px|Spomenik u Villefranche-de-Rouergueu.

U tijeku novačenja bilo je i osoba koje su pripadale Komunističkoj partiji Jugoslavije i koje su se uspjele upisati kao novaci u jedinice Handžar divizije. Ferid Džanić, Božo Jelenek, Luftija Dizdarević i Nikola Vukelić su aktivno planirali pobunu protiv SS divizije i svoju prigodu su pronašli u rujnu 1943. godine. Plan je bio pobiti njemačke časnike i s ostatkom simpatizera se priključiti francuskom Pokretu otpora protiv Njemačke. Džanić kao vođa skupine imao je dva plana po kojima bi divizija pod njegovim zapovjedništvom ratovala u Sjevernoj Africi ili u Hrvatskoj ovisno o situaciji u Francuskoj u danima poslije pobune. Džanić je u izletima u grad Villefranche-de-Rouergue prije pobune došao u dodir s članovima francuske ilegale u hotelu Moderne, i kada je dobio potvrdu da će imati pomoć Britanaca i Francuza, odlučio se za djelovanje. Ta se pomoć ipak nikada nije pojavila, ali se ne zna je li to bilo točno ili ne jer je pobuna trajala samo nekoliko sati.

Pobunjenici su poslije ponoći upali u spavaće sobe časnika, uzeli im oružje i zarobili ih. Isti su uspjeli privoliti i mali broj vojnika, koje su kasnije po gradu postavili kao stražu. U 16.10 sati pobunjenici su počeli ubijati časnike i dočasnike.

Imam Halim Malkoč i dr. Schweiger saznali su za pobunu i smislili plan kako vratiti kontrolu nad bojnom nazad u njemačke ruke. Kada su došli do ostatka vojnika i rekli im za laži o dolasku engleskih i francuskih jedinica, vojnici su (neki i plačući) uzeli oružje i opet se zakleli Hitleru i krenuli gušiti pobunu. Oko 19.00 sati Dizdarević i Džanić su ubijeni, a Vukelić zarobljen. Tada su ostali pobunjenici, osim Jeleneka, prešli nazad na stranu SS-a, a on je prebjegao u Toulouse. Pobuna je ugušena nakon 7 sati trajanja (12.00 – 19.00).

Imam Malkoč, dr. Schweiger i pet drugih vojnika dobili su Željezni križ drugog stupnja.

Uhićeni pobunjenici koji na vrijeme nisu prešli na stranu SS-a osuđeni su na smrt, prisilni rad i zatvor. Ustanovljen je izvanredni vojni sud pod predsjedanjem Franza von Kocevara, divizijskoga sudca.Mirko D. Grmek, Louise L. Lambrichs, Buntovnici iz Villefranchea: pobuna jednog bataljona u njemačkim SS-trupama u septembru 1943., prijevod Nermina Štraus, Armis Print, Sarajevo, 2005., , str. 244. Osuđeni na smrt strijeljani su 17., 18. i 28. rujna 1943. godine. Njihova imena su: 17. rujna: Mujo Alispahić (SS-inženjerac) Karamanović (SS-vodnik) Jusup Vučjak (SS-kaplar) Zemko Banjić (SS-inženjerac) Ephraim Bašić (SS-inženjerac) Ismet Čefović (SS-inženjerac) Zeir Mehičić (SS-inženjerac) Meho Memišević (SS-inženjerac) Philipp Njimać (SS-inženjerac)

18. rujna: Nikola Vukelić (SS-narednik) Ivan Jurković (SS-vodnik), Alija Beganović (SS-kaplar) Mustafa Morić (SS-kaplar) Sulejman Silajdžić (SS-inženjerac)

28. rujna: Klaus Tilly Hasan Novkinić Sulja Sulčić neidentificirani vojnik

Osuđeni na prisilni rad i zatvor: Harnaga Delić (3 godine prisilnoga rada) Fejso Fejsagić (2 godine prisilnoga rada) Franjo Zagorac (3 godine zatvora) Hanko Brkić (1 i pol godinu zatvora) Husein Husić (1 godina zatvora) Fadil Kovačević (1 godina zatvora) Asim Tetarić (6 mjeseci zatvora) Salem Mahmutović (6 mjeseci zatvora)