Jadransko more ogranak je Sredozemnoga mora koji odvaja Apeninski poluotok od Jugoistočne Europe te Apeninsko od Dinarskoga gorja. Jadran je najsjeverniji rukavac Sredozemlja koje se s njim spaja preko Otrantskih vrata (morski prolaz između Jadranskog i Jonskog mora). Države na obalama Jadranskog mora jesu: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Italija i Slovenija. U Jadranu se nalazi preko 1300 otoka, većinom smještenih na istočnoj strani, to jest na hrvatskoj obali. Dijeli se na dva bazena: sjeverni koji je plići i južni koji je dublji s najvećom dubinom od 1233 metra. Morske struje putuju u smjeru obrnutom od kazaljke na satu ulazeći kroz Otrantska vrata uz istočnu obalu mora i vraćajući se uz zapadnu (talijansku) obalu. Morske mijene nisu pretjerano izražene iako se povremeno mogu dogoditi veće razlike u njihovim amplitudama. Slanost Jadrana manja je od Sredozemnoga zato što tekućice u Jadranskom slivu čine trećinu pritoka Sredozemnog mora. Površinska temperatura mora varira od 24 °C ljeti do 7 °C zimi.
More leži na Jadranskoj mikroploči koja se u Mezozoiku odvojila od Afričke ploče. Kretanje ploče i sudar s Euroazijskom pločom znatno su utjecali na uzdizanje okolnih planinskih lanaca. U Jadranu su nađene sve vrste sedimenata koje je najvećim dijelom donijela rijeka Po, najveća rijeka u Jadranskom porječju. Zapadna je obala aluvijalna ili terasasta, a istočna je vrlo razvedena i krška. Na Jadranu je mnogo zaštićenih područja kako bi se zaštitila bioraznolikost u kršu. More obiluje florom i faunom, u njemu obitava više od 7000 vrsta od kojih su mnoge rijetke, endemske i ugrožene.
Jadransku obalu nastanjuje preko 3,5 milijuna ljudi. Najveći su gradovi Bari, Venecija, Trst, Rijeka i Split. Najstariji stanovnici jadranske obale bili su Etruščani i razna italska plemena, Iliri te Grci. Do 2. stoljeća pr. Kr. obala je bila pod kontrolom Rimske Republike. U Srednjem vijeku Jadransku su obalu i more kontrolirale razne države od kojih su najznačajnije bile Bizantsko Carstvo, Mletačka Republika, Habsburška Monarhija i Osmansko Carstvo. Nakon ujedinjenja Italije Kraljevina Italija imala je velike pretenzije na kontrolu istočne obale, a time i cijeloga Jadrana koje su trajale cijelo 20. stoljeće. Nakon Prvoga svjetskog rata te raspada Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva na istočnoj obali nastale su dvije nove države: Kraljevina Jugoslavija i Albanija. Nakon odvajanja jugoslavenskih saveznih republika pomorske i teritorijalne granice prenijele su se na novoosnovane države.
Glavne djelatnosti uz obalu su ribarstvo i turizam. Hrvatski i crnogorski turizam gospodarski su najbrže rastući u regiji. Pomorski prijevoz također je vrlo važna djelatnost, a na obali Jadranskog mora postoji 19 većih pomorskih luka kroz koje godišnje prođe preko milijun tona robe. Najveća jadranske pomorske luke za prijevoz tereta jesu Venecija, Trst, Kopar i Rijeka, a venecijanska i splitska luka najveće su putničke luke.
Hidrografija Jadransko je more poluzatvoreno moreMoranta et al. 2008., str. 3., omeđeno s jugozapada Apeninskim poluotokom, sa sjeverozapada talijanskim regijama Veneto i Furlanija-Julijska krajina, a na sjeveru i istoku sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Albanijom. Na jugu se spaja s Jonskim morem, a dijele ih 72 km široka Otrantska vrata.Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 1–2. Međunarodna hidrografska organizacija (eng. International Hydrographic Organization, IHO) određuje granicu između Jadranskog i Jonskog mora kao crtu koja spaja ušće rijeke Butrint u Albaniji s rtom Karagol na otoku Krfu, preko rta Kephali do rta Santa Maria di Leuca na Apeninskom poluotoku. More se proteže u duljini od oko 800 km od sjevera prema jugu, te na oko 200 km širine od istoka do zapada. Pokriva površinu od oko 138 600 četvornih kilometara i obujma je 35 000 kubičnih kilometara. Jadran se proteže prema sjeveru od 40° do 45° 47' predstavljajući najsjeverniju točku Sredozemnog mora. Geografski je podijeljeno na Sjeverni, Srednji i Južni Jadran.Lipej & Dulčić 2004., str. 291. Porječje Jadranskoga mora obuhvaća površinu od 235 000 četvornih kilometara, pri čemu je omjer kopna i mora 1:8. Prosječna nadmorska visina porječja je 782 metra, sa srednjim nagibom od 12,1°. Glavne rijeke koje se ulijevaju u Jadran su Po, Neretva, Soča, Krka, Drim, Bojana i Vjosa. Krajem 19. stoljeća, Austro-Ugarska Monarhija osnovala je geodetsku mrežu s mjerenjem nadmorske visine koristeći srednju razinu Jadranskog mora u luci Sartorio u Trstu. Mjerenja je zadržala Austrija, koje je kasnije prihvatila Jugoslavija i naposljetku su prenesena na države nastale njezinim raspadom.
mini|desno|Boka kotorska, rijas u Južnom Jadranu na obali Crne Gore.
Duljina Jadranske obale u kilometrimaBlake, Topalović & Schofield 1996., str. 1–5. Država Kopno Otoci Ukupno Zračna linijaa Hrvatska 1777,3 4058 5835,3 526 Italija 1249 23b 1272 926 Albanija 396 10 406 265 Crna Gora 249 11 260 92 Slovenija 46,6 0 46,6 17 Bosna i Hercegovina 21,2 0 21,2 10,5 Ukupno 3739,1 4102 7841,1 1836,5<small>Napomene: a Udaljenost između najudaljenijih točaka obale svake države, b Ne uključuje otoke u obalnim lagunama U Jadranskom moru leži više od 1300 otoka i otočića, od kojih se velika većina nalazi na istočnoj obali, osobito na hrvatskom dijelu obale s 1246 otoka, čime je ona jedna od najrazvedenijih obala na svijetu. Broj uključuje otoke, otočiće, stijene i hridi svih veličina, ubrajajući i one koji se vide samo u vrijeme trajanja oseke. Hrvatski otoci Krk i Cres najveći su u Jadranskom moru, oba pokrivaju područje od oko 405,78 četvornih kilometara. Najviši otok na Jadranu je Brač, čiji najviši vrh doseže 780 metara nadmorske visine. Otoci Cres i Lošinj odvojeni su samo uskim plovnim kanalom iskopanim u antičko doba. Originalni cijeli otok je kod Starih Grka bio znan kao "Apsyrtides". Od mnogo hrvatskih otoka, 48 je stalno naseljenih, a najviše stanovnika imaju Krk i Korčula. Za razliku od vrlo razvedene istočne, otoci uz zapadnu obalu su brojčano i veličinom manji. Najpoznatija je skupina od 117 otoka na kojima leži grad Venecija.Garwood 2009., str. 481. Sjeverna obala grčkog otoka Krfa prema IHO-u također leži u Jadranskom moru.Hughes et al. 2010., str. 58. IHO-ove su granice u Jadran smjestile i par manjih grčkih otoka koji se nalaze sjevernije od Krfa.
Batimetrija mini|desno|Dubina Jadranskog mora prikazana izobatama.
Prosječna dubina Jadrana je 252,5 metara, a njegova maksimalna dubina je 1233 metra. Međutim, Sjeverni Jadran rijetko je dublji od 100 metara. Sjeverni Jadran, koji se prostire između Venecije i Trsta do linije koja povezuje Anconu i Zadar, je na svojem najsjevernijem dijelu dubok samo 15 metara, dok se postupno ta dubina povećava prema jugu.Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 122. Srednji Jadran se prostire južnije od linije Ancona-Zadar, s 270 metara dubokom Srednjejadranskom jamom. Na jugu Srednjeg Jadrana nalazi se 170 metara duboki Palagruški prag, koji odvaja Srednji od 1200 metara duboke depresije u Južnom Jadranu. Dalje prema jugu, morsko se dno uzdiže do 780 metara dubokog Otrantskog praga na granici Jadranskoga i Jonskoga mora. Južni Jadran je po mnogočemu sličan sjevernom dijelu Jonskog mora.Bombace 1992., str. 379.-382. Poprečno, Jadransko more je asimetrično kao i Jonsko. Obala Apeninskog poluotoka relativno j e slabo razvedena s vrlo malo otoka. Kao kontrast, obala Balkanskog poluotoka vrlo je razvedena s mnogo otoka, osobito u Hrvatskoj. Na razvedenost obale utjecali su Dinaridi koji su vrlo blizu obale, dok su Apenini mnogo dalje od obalne crte.
Hidrologija mini|lijevo|250px|Shematski prikaz morskih struja u Jadranu. Crvena - površinske struje Plava - dubinske struje
Dinamiku priobalnih voda najviše određuje asimetrična obala i protok vode iz Mediterana kroz Otrantska vrata uz istočnu obalu. "Glatka" talijanska obala (s vrlo malo izbočenja i otoka) omogućava mirni protok Zapadnojadranske struje, koju čini površinska relativno svježa vodena masa i dublja hladna i gusta vodena masa.Del Negro 2001., str. 478. Obalne struje na suprotnoj obali mnogo su složenije zbog krševite obale, mnogo otoka i blizine Dinarida. Blizina Dinarida uzrok je značajnih temperaturnih promjena između mora i zaleđa, što dovodi do pojave bure. Razlike između morskih mijena su blage, najčešće manje od 30 centimetara.Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 218.
Normalne visine plime i oseke se mogu značajno povećati, što dovodi do plavljenja obale; ovaj je fenomen najpoznatiji u Italiji, osobito gradu Veneciji. Takve promjene mogu povećati normalne razine mora za više od 140 cmValiela 2006., str. 49–56., a najviša visina plime od 194 cm je izmjerena 4. studenoga 1966. godine.Gower 2010., str. 11. Takvo drastično povećanje amplitude plime uzrokuje kombinacija nekoliko čimbenika, poputi položaaj Sunca i Mjeseca, meteoroloških faktora kao olujni udari juga i geometrijski oblik uvale (koji smanjuje ili povećava astronomski faktor).Camuffo 2001., str. 107.–108. Nadalje, oblik Jadranskog mora koje je izduženo i usko uzrok je oscilacija u kretanju vode uz glavne osi bazena.Ferla 2005, str. 101. Na posljetku, Venecija je najugroženija takvim poplavama zbog slijeganja obalnog tla čime ona "tone" sve niže.Standish 2011., str. 5–6. Neobično visoke plime zabilježene su i drugdje na Jadranu, primjerice u Kopru, Zadru i Šibeniku.
mini|desno|Podvodni izvor (vrulja) kraj Omiša. Primjećuje se mreškanje vode.
Procjenjuje se da se cijeli volumen Jadrana izmjeni kroz Otrantska vrata za 3,4 ± 0,4 godine, što je vrlo kratko razdoblje (za usporedbu, oko 500 godina potrebno je da se izmjeni sva voda u Crnom moru). Ovako kratko razdoblje iznimno je važno zbog istjeka rijeka u Jadransko more koji iznosi do 5700 m3/s. Ova brzina istjeka iznosi 0,5 % ukupnog volumena Jadrana, ili sloj od 1,3 metra slatke vode svake godine. Najveći doprinos pritoka ima rijeka Po (28 %), s prosječnim istjekom od 1569 m3/s. Ako gledamo najveće pritoke u Mediteranu, rijeka Po je na drugom mjestu, a prate ju Neretva i Drin koje su na trećem i četvrtom. Značajne pritoke slatke vode čine i podzemne tekućice koje izviru pod vodom – vrulje. Procjenjuje se da se kroz podzemne vode slije više od 29 % ukupnog pritoka slatke vode u Jadranu. U podzemne izvore ubrajaju i termalni izvori, koji su otkriveni u blizini grada Izola. Termalna voda bogata je sumporovodikom, temperature od 22 od 29,6 °C i omogućava razvoj specifičnog ekosustava. Jadransko porječje čini trećinu ukupnog volumena dotoka slatke vode u Sredozemnom moru.Cushman-Roisin, Gačić & Poulain 2001., str. 145.
Temperatura i slanost Temperature na površini Jadrana ljeti su od 22 do 24 °C ili 12 do 14 °C zimi ako izuzmemo sjeverni dio Jadrana u kojem se temperatura zimi spušta do 9 °C. Sezonske temperaturne razlike javljaju se kao longitudinalni gradijent u Sjevernom Jadranu i transverzalni gradijent u Srednjem i Južnom Jadranu zbog geografskih karakteristika mora; pliće je i bliže obali (izduženog oblika).Zore-Armanda 1979., str. 43. Tijekom posebno hladnih zima, more se na nekim plićim mjestima može zalediti, osobito u Venecijanskoj laguni, ali bilo je takvih slučajeva i mnogo južnije kod grada Tisno.Loinello, Malanotte-Rizzoli & Boscolo 2006., str. 47–53. Južni Jadran zimi je topliji 8 °C do 10 °C od sjevernijih područja.Lipej & Dulčić 2004, str. 293. Razlike u slanosti mora također su prisutne i variraju između 38 i 39 promila. Južni Jadran nešto je slaniji zbog dotoka slanije vode iz istočnog Sredozemlja.
Klima