Red Svetoga Groba u Jeruzalemu

300px|mini|Grb Viteškog Reda Svetoga Groba Jeruzalemskog

Viteški red Svetoga Groba Jeruzalemskog (lat. Ordo Equestris Sancti Sepulchri Hierosolymitani, OESSH; Sepulklarci) je rimokatolički papinski viteški red kojeg su izvorno osnovali augustinski Regularni kanonici Svetoga Groba u Bazilici svetoga groba u Jeruzalemu. Red je odobren 1113. godine bulom pape Paskala II. Red ima korijene oko 1099. godine, nakon ulaska kršćana u Jeruzalem, kada su bili su pod izravnom zapovijedi Godefroya de Bouillonskog, "Branitelja Svetoga Groba" (Advocatus Sancti Sepulchri) te vođe Prvog križarskog rata i ujedno prvog vladara Kraljevine Jeruzalem.

Nakon pada Jeruzalema 1187. i pada Kraljevine Jeruzalem, pravo na primitak novih vitezova je bilo isključivo u nadležnosti franjevačke Kustodije Svete Zemlje, najviše katoličke vlasti u Svetoj Zemlji tijekom srednjeg vijeka. Godine 1496., papa Aleksandar VI. stječe naslov Velikog meštra, koji ostaje među papama sve do 1847. godine. Te 1847., papa Pio IX. ponovno uspostavlja latinski Patrijarhat u Jeruzalemu, a Red je bio reorganiziran te dobio jedinstvenu organizaciju s Patrijarhom kao Velikim priorom. Od 1945. godine Viteški Red Svetoga Groba Jeruzalemskog ima status pravne osobe u kanonskom pravu, te stoji pod izravnom zaštitom pape koji osobno imenuje Velikog meštra. Veliki meštar Reda je kardinal Fernando Filoni, s Pierbattistom Pizzaballom, latinskim patrijarhom Jeruzalema, kao Velikim priorom.

Danas se procjenjuje da Red ima oko 23.000 članova u 52 namjesništva diljem svijeta, uključujući i vladare, prinčeve i njihove supruge, te šefove država iz zemalja kao što su Španjolska, Belgija, Monako, Luksemburg i Lihtenštajn.Stranica namjesništva u Norveškoj Sjedište Reda se nalazi u palači Della Rovere, a službena crkva je crkva sv. Onofrija. Obje građevine su smještene u Rimu, u blizini Vatikana.Službena stranica str. 1 Viteški Red Svetoga Groba u Jeruzalemu je uz Suvereni viteški malteški red i Teutonski viteški red danas jedini viteški red koji djeluje neprekinuto od svog osnutka.

Nakon što je Red imao velik broj varijacija imena tijekom stoljeća, uključujući "Sveti i vojni red Svetoga Groba", naziv Reda utvrđen je u kolovozu 1931. kao "Konjanički Red Svetog Groba u Jeruzalemu" uredbom Svete Kongregacije za ceremonije Svete Stolice.

Pojam "Konjanički" u tom kontekstu odnosi se na viteštvo i vitešku narav Reda. Riječ eques (equites je množina) je na latinskom jeziku označavala bilo kojeg jahača na konju (equs - konj), ali u kontekstu o kojem ovdje govorimo ova riječ je značila "vitez".

Povijest

Povijest Konjaničkog Reda Svetog Groba u Jeruzalemu nastaje paralelno s vjerskim redom Regularnih kanonika Svetog Groba, gdje je taj Red prestao postojati pred kraj 15. stoljeća (1489.). Ženski ogranak Reda nastavio je postojati sve do danas.

Istaknuti talijanski povjesničar Francesco Galeani Napione dovodi obitelj Turco iz Astija, u savezu sa stvaranjem Reda Svetog Groba, potvrđujući da je Gherardo Turco, bio jedan od osnivača Reda godine 1084. Sjedište Reda se nalazi u palači Della Rovere, a službena crkva je crkva sv. Onofrija. Obje građevine su smještene u Rimu, u blizini Vatikana.

Pozadina

Hodočašća u Svetu zemlju su bila uobičajena praksa, ali i opasna. Brojni detaljni zapisi opstali su kao dokazi ove ranokršćanske pobožnosti. Iako je bilo mnogo mjesta koja su se posjećivala tijekom putovanja, najviše je hodočasnika ipak išlo u Baziliku Svetog Groba.

Progon kršćana pojačan je za vrijeme islamske ekspanzije. Odnosi sa svjetskim kršćanskim vladarima dodatno su se zategnuli kada je Kalif al-Hakim bi-Amr Allah naredio uništenje Crkve Svetog groba 1009.Lev (1995.), pp. 203, 205.–208.

Križari

Križarski ratovi poklopili su se u vrijeme ponovne zabrinutost u Europi vezano za sveta mjesta u Svetoj Zemlji. Nakon zauzimanja Jeruzalema za vrijeme Prvog križarskog rata u bazilici Svetoga groba održana je misa zahvale. U njihovim rukama grad je ostao oko 100 godina.

Vođa Prvog križarskog rata i ujedno prvi vladar Kraljevine Jeruzalem Godefroy de Bouillon proglašen je "Braniteljem Svetoga Groba" (Advocatus Sancti Sepulchri).

Kraljevina Jeruzalem

Pet glavnih viteških redova nastali su u Kraljevini Jeruzalemu između kasnog 11. stoljeća i početkom 12. stoljeća: Ivanovci (Red svetog Ivana) (oko 1099.), Vitezovi Svetog groba (oko 1099.), Templari (oko 1118.), Teutonci (1190.) i Vitezovi sv. Lazara (1123.).

Nakon oslobođenja Jeruzalema na kraju Prvog križarskog rata 1099., Red Svetoga Groba je prvi put službeno konstituiran kao Red kanonika, koji su se razvili u današnji Konjanički Red Svetog groba u Jeruzalemu. Odobrenjem papinskom bulom Paskala II. 1113. godine Red se ubraja među najstarije viteške redove.Eohsjwa.org.au: Povijest reda sa stranica namjesništva Zapadne Australije Vatican.va: Povijest Reda Svetoga Groba u Jeruzalemu Khs.org.uk: Internet stranica namjesništva Reda u Engleskoj

Između 1119. i 1125., Gerard, prior Svetog Groba, uz Warmunda, patrijarh Jeruzalema, je napisao važno pismo Diegu Gelmírezu, nadbiskupu Santiago de Compostela navodeći kako su često napadani od neprijatelja te su zatražili hranu, novac i vojnu pomoć kako bi se kraljevstvo održalo.Malcolm Barber, A. K. Bate, Letters from the East: Crusaders, Pilgrims and Settlers in the 12th-13th Centuries (Farnham, Surrey, England; Burlington, VT: Ashgate, 2010), str. 43 Gerard je sudjelovao i na koncilu u Nablusu gdje je određeno kako se: svećenik ne smije smatrati krivim ako uzme oružje u samoobrani, ali ga ne smije koristiti iz bilo kojeg drugog razloga, niti može djelovati kao vitez.

Pactum Warmundijem iz 1123., Republika Venecija dobiva cijeli niz trgovačkih i pravnih povlastica u Kraljevini u zamjenu za nastavak pružanja vojne i druge pomoći križarima. Odredbe sporazuma su se dosljedno poštovale za sve vrijeme postojanja Jeruzalemskog Kraljevstva do 1291. godine. 15. srpnja 1149. u Svetoj zemlji je crkva Svetog groba u Jeruzalemu posvećena nakon rekonstrukcije. Službeni dolazak franjevačke Male braće u Siriju datira iz papinske bule pape Grgura IX. kleru u Svetoj zemlji iz 1230.

Franjevačka Kustodija Svete Zemlje

Franjevačka prisutnost u Svetoj zemlji ima tragove još od 1217. godine kada je na čelu zajednice bio Ilija od Cortone. Do 1229. godine, braća su imala malu kuću u blizini puta Via Dolorosa. Godine 1272., sultan Baibars dopušta franjevcima da se nasele u cenakul na gori Sion. Kustos se naknadno počeo oslovljavati kao "Gvardijan brda Sion u Jeruzalemu". Godine 1342. su službeno proglašeni čuvarima svetih mjesta u ime Katoličke Crkve papinskim bulama "Gratiam agimus" i "Nuper charissimae". Franjevci su zamijenjeni na tom položaju nakon ponovnog uspostavljanja Latinskog patrijarhata u Jeruzalemu 1847. godine.

Brojni europski vladari su u ovo vrijeme odlazili na hodočašća u Svetu Zemlju, a neki su i proglašeni Vitezovima Svetog groba; Valdemar IV. od Danske 1346. odlazi na hodočašće u Jeruzalem te je postao Vitezom Svetoga groba. Ovaj čin je povećao ugled kralja, koji je imao dosta teškoća u uspostavljanju učinkovite vladavine nad svojim kraljevstvom. Sveta Brigita Švedska, jedna od budućih svetaca zaštitnika Europe, hodočastila je u Svetu Zemlju, zajedno sa svojim sinovima. Kralj Erik od Pomorja odlazi na hodočašće i postaje vitezom Svetoga groba 1420-ih. Godine 1436. i car Svetog Rimskog Carstva Fridrik III. postaje vitezom nakon hodočašća.

Godine 1489., papa Inocent VIII. potiskuje Red Svetog groba i spaja ih s Ivanovcima. Godine 1496., papa Aleksandar VI. obnavlja red Svetoga groba sa samostalnim statusom, ali je kustos bio glavni u Redu. Kustos ja također nastavio djelovati kao Latinski patrijarh Jeruzalema po službenoj dužnosti sve do 1830., a kao Veliki meštar Reda Svetoga Groba u Jeruzalemu do 1907. godine.

Veliko meštrovstvo papa

Godine 1496., papa Aleksandar VI. je obnovio red Svetoga groba sa samostalnim statusom; on je odredio kako Redom više neće upravljati franjevački kustos, da će vodstvo u Redu biti uzdignuto na naslov Velikog meštra. Time je papa Aleksandar VI. sebi i svojim nasljednicima nadjenuo naslov Velikog meštra sve do 1847. godine.

Obnova Latinskog patrijarhata Jeruzalema

Pio IX. ponovno uspostavlja latinski Patrijarhat u Jeruzalemu 1847. godine, i ponovno organizira Red Svetoga groba, pri čemu je Veliki meštar Reda bio latinski patrijarh Jeruzalema. Papa Pio X. preuzeo je naslov Velikog meštra 1907. godine, ali ga je 1928. napustio papa Pio XI. u korist patrijarha Jeruzalema.

Zaštita pod Vatikanom

Godine 1945., papa Pio XII. stavlja Red pod zaštitom Svete Stolice, a 1949. godine, Pio XII. odobrava nove odredbe, koje su uključivale da Veliki meštar mora biti kardinal iz rimske kurije, te da je latinski patrijarh Jeruzalema ujedno i Veliki prior. Red ima status pravne osobe u kanonskom pravu, te stoji pod izravnom zaštitom pape koji osobno imenuje Velikog meštra. Prava Reda je 1996. dodatno povećao papa Ivan Pavao II. godine 1996.

Organizacija

Red je danas prvenstveno počasna, javna udruga vjernika konstituirana od Svete Stolice i uređena kanonskim pravom. Red ima oko 30 000 članova u 60 namjesništava i 10 magistralnih delegacija, uključujući i vladare, prinčeve i njihove supruge, te šefove država iz zemalja kao što su Španjolska, Belgija, Monako, Luksemburg i Lihtenštajn. Veliki broj namjesništava nalazi se u SAD, a Red je prisutan i u Ruskoj federaciji. Kardinal i Veliki meštar je Fernando Filoni, s Pierbattistom Pizzabalom, latinskim patrijarhom Jeruzalema, kao Velikim priorom. Veliki prior hrvatskog namjesništva je kardinal Josip Bozanić.

Pierbattista Pizzaballa (Nadbiskup, Latinski patrijarh Jeruzalema), Veliki Prior Antonio Franco (Nadbiskup), Pomoćnik Conte Giuseppe Dalla Torre del Tempio di Sanguinetto, Glavni namjesnik Conte Agostino Borromeo, Glavni upravitelj (rektor) Patrick D. Powers, Viceupravitelj (vicerektor) Giorgio Moroni Stampa, Viceupravitelj (vicerektor) Ivan Rebernik, Kancelar

Sjedište

Sjedište Reda nalazi se u palači Della Rovere, a službena crkva je crkva sv. Onofrija. Obje građevine su smještene u Rimu, u blizini Vatikana. Crkvu je Redu dodijelio papa Pio XII. Palača je također dar pape Pija XII. 1949. godine.

Oznake Grb

Po drevnoj tradiciji, Red koristi grb koji je koristila i Kraljevina Jeruzalem, a to je zlatni Jeruzalemski križ na srebrnoj/bijeloj pozadini. Također se koristi i crveni Jeruzalemski križ na srebrnoj ili bijeloj pozadini. Križ se nalazio na grbu normanskog vojskovođe Godefroya de Bouillona.

Veliki križ predstavlja Krista, a četiri mala križa koja se nalaze u okrilju Velikog križa, predstavljaju četiri Evanđelja. Pet križeva se sjedinjuju u jedan simbol koji simbolizira pet Kristovih rana. Uporaba ovog grba je dokumentirana 1573. godine u Ustavu Reda.

Na velikom grbu, iznad Jeruzalemskog križa, se nalazi zlatna kaciga okrunjena trnovom krunom. Sa strana grba se nalaze dva anđelaodjevena u crvene dalmatike. Lijevi anđeo nosi križarsku zastavu, dok drugi nosi hodočasnički štap. Time je prikazana dvostruka narav Reda, odnosno: vojna/križarska i hodočasnika. Ispod njih se nalazi natpis, geslo Reda, "Deus lo Vult" (hrv. Bog to želi).

Ruho

Red Svetoga Groba u Jeruzalemu

Źródło i licencja