Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj (NOP) bio je dio partizanskog pokreta na području Nezavisne Države Hrvatske, pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske, iako su ga pomagale i druge struje, među njima i dio članova i struktura Hrvatske seljačke stranke. U sklopu NOP-a djelovali su partizanski odredi, koji su do svršetka Drugoga svjetskoga rata svrgnuli dotadašnju ustašku vlast. Na temelju NOP-a nastala je Federalna Država Hrvatska, konstitutivna jedinica Demokratske Federativne Jugoslavije.
Pozadina mini|lijevo|250px|Ustaška skupina na Jelačićevom trgu, 10. travnja 1941. kada je uspostavljena NDH.
Travanjskim ratom Treći Reich porazio je dotadašnju Kraljevinu Jugoslaviju. Na području Banovine Hrvatske i istočnih dijelova BiH proglašena je 10. travnja 1941. Nezavisna Država Hrvatska Iako je Vladko Maček kao predsjednik HSS-a i član vlade generala Dušana Simovića imao politički legitimitet, odlučivši se za politiku čekanja napustio je političku scenu i prepustio ju ustašama i komunistima.
mini|Podjela NDH na velike župe i kotare
Granice NDH obuhvatile su Bosnu i Hercegovinu, ali su joj od strane Mađarske jednostrano otkinuti Međimurje i Baranja dok je dio hrvatskih dalmatinskih prostora predan Italiji Rimskim ugovorima. Rimski ugovori od 18. svibnja 1941. sveli su hrvatsku jadransku obalu na podvelebitsko i podbiokovsko primorje te dubrovačko područje, na otoke Pag, Hvar i Brač, te luke Gruž i Metković. Hrvatsko Jadransko more zauzela je talijanska mornarica i zadržala ga do sloma u rujnu 1943. Prilikom potpisivanja Rimskih ugovora, Nezavisna Država Hrvatska proglašena je kraljevinom, a kruna je ponuđena pripadniku talijanske vladajuće dinastije, vojvodi od Spoleta kao Tomislavu II..
mini|lijevo|200px|Srbi napuštaju svoje domove.
Razočaranje dijela hrvatskoga naroda ustaškom vlašću uslijedilo je gotovo neposredno s početcima progona političkih neistomišljenika, proglašavanjem rasnih odredbi i otvaranjem logora za “nepoćudne i pogibeljne osobe”.Hrvati Opća i nacionalna enciklopedija Otpor vlasti NDH-a pružalo je i srpsko stanovništvo od početka njezine uspostave.
NDH je imala ograničenu političku neovisnost kako u odnosu na njemačke i talijanske okupacijske vlasti, tako i s obzirom na velik dio teritorija koji nije nadzirala, a koji su nadzirali četnici (dijelovi Dalmatinske zagore, Like, Bosne i dr.), te sve jači partizanski pokret. Vanjska politika bila je ograničena obvezama prema fašističkoj Italiji i nacističkoj Njemačkoj. Neuspjelim pučem Vokić–Lorković u ljeto 1944. visoki ustaški dužnosnici pokušali su sačuvati državu prelaskom na savezničku stranu.
Povijest Komunistička je djelatnost bila usmjerena na očuvanje Jugoslavije. Zato je i osnovno političko stajalište KPJ (u čijem je sastavu, kao posebna organizacija, od 1937. djelovao KPH) bilo okupljanje svih političkih skupina i ljudi spremnih za pružanje otpora okupacijskim silama i svima onima koji s njima surađuju. Na hrvatskim prostorima to je ponajprije značilo pridobiti hrvatsko stanovništvo koje je do tada slijedilo HSS i zaustaviti jačanje četničkoga pokreta među srpskim stanovništvom te ih ujediniti u široki antifašistički pokret.
Počeci ustanka minijatura|200px|lijevo|Promidžbeni plakat partizana Drži se da je Prvi antifašistički partizanski odred osnovan u šumi Žabno pokraj Siska 22. lipnja 1941.Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., , str. 34.: pod vodstvom Vlade Janića-Cape. Partizani u Hrvatskoj nosili su troroge kape po uzoru na interbrigadiste u Španjolskom građanskom ratu.
Partizanski pokret već koncem 1941. brojio je oko 7000 boraca; početkom 1942. Glavni štab Hrvatske podijelio je bojište na 5 zona na kojima je djelovalo pet korpusa s po 2 do 4 divizije, te je do konca 1944. taj broj rastao tako da se u partizanskim redovima borilo oko boraca.
Partizanski način ratovanja izbjegavao je izravan sukob s brojnijom vojnom silom, rabeći taktiku gerilskoga ratovanja, sabotaža i promidžbe. Svojim iznenadnim napadima na prometnu infrastrukturu i zasjedama, partizani su ometali glavne opskrbne pravce njemačke i talijanske vojske, kao i funkcioniranje NDH.
Prekretnica mini|desno|250px|Prostor pod nadzorom NOVJ-a (šrafirano crveno) u rujnu 1944. Slabljenjem Njemačke i slomom Italije narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj jača i dobiva državotvorne atribute osnivanjem ZAVNOH-a. Partizani su prema svršetku rata razoružali veći broj talijanskih divizija te zauzeli velike dijelove Istre, Hrvatskoga primorja, Dalmacije, Bosne i Hercegovine.Drugi svjetski rat Hrvatska enciklopedija
U drugoj polovici 1943. partizanska vojska brojčano jača te stvara pokretnije borbene jedinice – brigade, te stavlja značajna područja pod svoju kontrolu. Padom Italije i povlačenjem ostataka talijanske vojske, partizani dobivaju mnogo vojne opreme i materijala. Osim što je u NOP tada masovnije pristupilo stanovništvo iz bivših okupiranih talijanskih područja, u partizanske redove ulaze i pojedini talijanski dobrovoljci. S većim brojem vojnika i opremom, partizanske brigade postupno jačaju u koordiniranu vojnu silu rabeći sve više izravne načine sukoba, tako da se vlast NDH stvarno svodila samo na veće gradove i komunikacijske linije.
Zahvaljujući vojnim uspjesima, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. studenog 1943. u Jajcu je bila uspostavljena nova Jugoslavija »kao državna zajednica ravnopravnih naroda«, koja će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine.
Na Teheranskoj konferenciji 1943. NOP u Jugoslaviji priznat je kao ratujuća saveznička sila, dok su Saveznici konačno povukli podršku četnicima Draže Mihailovića. Dio vojnika domobranske vojske počeo je od 1944. prelaziti u partizanske odrede.
Zločini
Na samim početcima ustanka 1941. su ustanici - koji još nisu bili pod čvrstom kontrolom Komunističke partije - počinili brojne zločine, primjerice u Boričevcu u Lici. U rujnu 1941. sudjeluju partizani iz Hrvatske u iznimno masovnom pokolju u Kulen Vakufu, a 1943. godine izvršavaju pokolj u Zrinu. Tijekom rata je partizansko vodstvo naređivalo sustavno likvidiranje civila za koje se znalo ili smatralo da "surađuju s okupatorom", te njihovo slanje na prisilni rad. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine ponavljaju komunisti likvidacije politički nepoćudnih civila, primjerice kod Kevine jame u središnjoj Dalmaciji, a kako zauzimaju veće gradove u Hrvatskoj čine brojne pokolje, od onoga na otočiću Daksi kod Dubrovnika, do pokolja u Gračanima kod Zagreba. Svršetak rata 1945. godine obilježavaju masovni pokolji zarobljenih vojnika i civila na Križnom putu i Bleiburški pokolj.
Na primjeru generala Đoke Jovanića, vidljivo je kako se unaprjeđenjima nagrađivalo uzastopno sudjelovanje u partizanskim zločinima.
Federalna Država Hrvatska
Završna faza ratovanja
Polovinom 1944., kada je započela završna etapa ratovanja, u Hrvatskoj je bilo oko 110.000 boraca svrstanih u 5 korpusa NOV-a. Vojne akcije vodio je Glavni štab Hrvatske, odnosno Vrhovni štab NOV-a i POJ-a pod zapovjedništvom Josipa Broza. KPJ/KPH nastojao je nametnuti i očuvati vodeći položaj te određivati političke i vojne ciljeve antifašističke borbe, a istisnuti sve druge političke čimbenike. Osnovno je pritom za KPJ/KPH bilo zadržavanje kontinuiteta međunarodnog postojanja jugoslavenske države, ali uz mijenjanje bitnih sadržajnih elemenata unutarnjeg ustroja.
Prihvaćao se međunarodni kontinuitet jugoslavenske države, a istodobno se afirmirao unutarnji diskontinuitet, poglavito s obzirom na socijalna i klasna određenja i njihovo oblikovanje sukladno komunističkim koncepcijama. Zbog toga je i sam rat bio višeslojan: oslobodilački, građanski i revolucionarni.
U operacijama na hrvatskom i slovenskom teritoriju u ožujku 1945. Jugoslavenska je armija probila njemačku frontu u Lici, a usporedno na Dunavu Srijemsku bojišnicu; do početka svibnja završila je uspješno Riječku bitku, oslobodila Istru i Slovensko primorje do Soče, gdje se sastala sa savezničkim snagama, koje su nakon proboja fronte kraj Bologne (19. travnja) prodrle kroz sjevernu Italiju do Austrije i rijeke Soče. Do 15. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije oslobodile su cijelo slovensko područje te prodrle na talijanski i austrijski teritorij, gdje im se kraj Bleiburga 15. svibnja 1945. predao veći dio oružanih snaga NDH (domobranske i ustaške postrojbe) zajedno s dijelom ustaškoga političkog vodstva.
Narodnooslobodilački odbori Narodnooslobodilački odbori, najprije kao privremeni, a zatim i stalni organi vlasti na prostorima koje su nadzirali partizani, bili su izraz novih okolnosti. Politička tijela i organi vlasti ubrzo su stvarani i na višim razinama. AVNOJ je bio ustrojen već u studenome 1942. Od tada je djelovao i Inicijativni odbor za stvaranje ZAVNOH-a, koji je u ljeto 1943. bio konstituiran kao političko predstavničko tijelo narodnooslobodilačkog pokreta i borbe naroda Hrvatske pod predsjedništvom Vladimira Nazora.
Na svoja tri zasjedanja ZAVNOH je donio temeljne odluke o federalnom uređenju buduće države, kao i ključnu odluku o sjedinjenju svih okupiranih područja Hrvatske s maticom zemljom, čime je u krilu antifašističkoga pokreta utrt put hrvatskoj državnosti i njezinoj teritorijalnoj cjelovitosti, sve do suvremenoga međunarodnog priznanja njezinih granica.
Ustroj Federalne Države Hrvatske razvijao se u Narodnooslobodilačkom pokretu, po modelu od dna do vrha, što znači da su se prvo razvijali niži oblici organiziranja, koji su svoj vrhunac dosegli stvaranjem Zavnoha. Tako je potkraj 1941. bilo 677 različitih narodnooslobodilačkih odbora,Tuđman, Franjo. Bespuća povijesne zbiljnosti : Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Biblioteka Hrvatske povjesnice, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990., 1942. ima već 1609 NOO-a, a krajem 1943. 4596 NOO-a.
Od navedenih 4596 NOO-a, na širem zagrebačkomu području djelovalo ih je 1147, 699 u Slavoniji, 703 u Dalmaciji, 491 u Istri, 178 u Pokuplju, 247 na Banovini, 278 u Lici, 318 na Kordunu, 183 u Gorskomu kotaru, 266 u Hrvatskom primorju i 86 u karlovačkomu okružju.
Od tog broja opstojalo je: oblasnih – 3, okružna – 23, gradskih NOO u stupnju okružnih – 1, kotarskih – 106, općinskih – 566 (gradskih u stupnju općinskih – 21, općinskih – 545), mjestnih – 3696 i 201 ostalih vrsta NOO-a (rajonskih – 18, uličnih – 71, NO odbora u poduzećima i ustanovama – 65, zavičajnih – 11, te akcijskih i drugih – 36).
Završna zasjedanja ZAVNOH-a
mini|lijevo|Treće zasjedanje ZAVNOH-a
Odluke Drugoga zasjedanja AVNOJ-a iz 1943. uvele su federalistički oblik državnog ustroja koji je u teritorijalnome, a napose u sadržajnome smislu, bio u diskontinuitetu s promjenama započetima u Kraljevini Jugoslaviji stvaranjem Banovine Hrvatske.
Ivan Šubašić, kao čelnik kraljevske vlade u inozemstvu, sklopio je u lipnju 1944. sporazum s Josipom Brozom, čelnikom NKOJ-a, kojim je priznao započeti avnojski preustroj jugoslavenske države. Hrvatsku partizansku državu, koja je u svibnju na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a dobivala završne oblike, Andrija Hebrang, sekretar CK KPH, 1944. nazvao je »slobodna Federalna Država Hrvatska« (FDH).