mini|220px|desno|Povelja koju su stanovnicima trgovišta Čakovec za privilegij slobodne trgovine izdali braća Petar i Nikola Zrinski 1638. godine Grof Petar IV. Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja 1621. – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.) bio je hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik.
Životopis Petar Zrinski rodio se u Vrbovcu, mjestu istočno od Zagreba, a pogubljen je 30. travnja 1671. godine u Bečku Novom Mjestu. Otac mu je bio hrvatski ban Juraj (V.) Zrinski, a majka grofica Magdalena Széchy. Bio je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja (IV.) Zrinskog, koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju "Decretum tripartitum" u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine.
Kad je Petar imao samo pet i pol godina, njegov otac je preminuo u austrijskom vojnom taboru u Požunu (današnji glavni grad Slovačke Bratislava), sudjelujući u Tridesetogodišnjem ratu. Prema nekim povijesnim izvorima dao ga je, nakon verbalnog razmimoilaženja, otrovati habsburški general Wallenstein. Nakon smrti oca Jurja V., kao dijete je uz brata Nikolu VII. nominalno obnašao čast legradskoga (međimurskoga) kapetana. Po savjetu ugarskog primasa P. Pázmánya 1630. je zajedno s bratom započeo školovanje kod isusovaca u Grazu, a nastavio ga na isusovačkom učilištu u Trnavi. U pratnji kanonika Matije Szenkviczija poslije je s bratom otputovao u Italiju, gdje se bavio vojnim znanostima i topništvom. Nakon povratka u Hrvatsku 1637. sukobio se s Osmanlijama kraj Kanjiže (Nagykanizsa), a iduće godine s Nikolom je podijelio obiteljsko imanje.Petar IV. Zrinski, Hrvatska enciklopedija, LZMK, pristupljeno 31. prosinca 2015.
Školovao se Petar, zajedno s bratom Nikolom, najprije kod zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, zatim u Mađarskoj i Austriji, a neko vrijeme je boravio i u Italiji, gdje se je bavio vojnim znanostima i topništvom. Nakon toga je pretežno živio u dvorcu obitelji Zrinskih u Čakovcu (Međimurska županija), te u Ozlju. Kad se je vratio iz Hrvatske u Ugarsku, sukobio se je s Osmanlijama kod Velike Kaniže.
Godine 1643. vjenčao se s groficom Anom Katarinom Frankapan, polusestrom Frana Krste Frankopana. Imali su četvero djece, Jelenu (rođenu 1643., umrlu 1703.), Ivana Antuna (rođenog 1651., umrlog 1703.), Juditu Petronilu (rođenu 1655., umrlu 1699.) i Auroru (Zoru) Veroniku (rođenu 1658., umrlu 1735.).Zrinski, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 15. veljače 2025.
Još prije slavne urote imao je problema s vlastima koje su ga optužile za veleizdaju, a to je bilo zbog zauzimanja zemljišta kod Martinšćice kod Rijeke. Ipak, ubrzo je pomilovan.
Petar je također, poput starijeg brata, bio velik ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama.
Već 1647. godine postavljen je na dužnost kapetana žumberačkih uskoka s kojima je sudjelovao u zadnjim godiana Tridesetogodišnjeg rata. Zrinski se istaknuo u završnim bitkama 1647. i 1648. koje su bile na njemačkom i češkom bojištu.
Nakon toga, ratovao je s Osmanlijama. Osmanskim je snagama nanio poraz kod Slunja 1649. godine. Tijekom Kandijskog rata pomagao je mletačku stranu, nanijevši turskim snagama veliku štetu. Ratovao je na suhozemnom i pomorskom ratištu. Po povratku u Hrvatsku nastavlja vojevati protiv Turaka. Porazio ih je u Lici 1655. godine. Napredovao je u vojnoj hijerarhiji, pa je postavljen za ogulinskog i senjskog kapetana i kapetana cijelog Primorja. mini|220px|lijevo|Spjev "Sirena Jadranskoga mora" koji je Petar objavio 1660. godine Dok je trajao Erdeljski rat, Zrinski je pobjeđivao Turke po hrvatskim gorskim krajevima, a ističe se velika pobjeda u Gackoj kod Jurjevih Stijena 16. listopada 1663. godine. Tu je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1.400 vojnika, te kad je sa svojih 2.500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i njegovih 10.000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršćanstva i strašilom Turaka"Petar Zrinski. Moje drago srce: pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, pripremio Dražen Budiša, likovno i grafički oblikovao Frane Paro, 3. izd., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 31.Hrvoje Gračanin: Petar Zrinski s 2000 krajišnika potukao 8000 Turaka i - kažnjen, Večernji list, 4. srpnja 2010. Premda je Europa brujala o veličanstvenoj pobjedi, uskogrudnost, zavist i sitni sebeljubni interesi vrhovnog zapovjednika Vojne krajine generala Ivana Herberta Auersperga poništili su učinke pobjede: Zrinskog je tužio zbog neposluha, pa je Zrinski bio prisiljen predati ratni plijen i zatočenike. mini|220px|desno|Poprsje Petra Zrinskog u središtu Čakovca
Nakon smrti starijeg brata Nikole krajem 1664. godine, Petar Zrinski je, 1665. godine, imenovan hrvatskim banom, ali je službeno preuzeo dužnost tek u godini 1668. zbog raznoraznih političkih kalkulacija bečkog dvora.
Petar Zrinski bio je i pjesnik, a 1660. godine preveo je s mađarskog jezika i u Mletcima izdao poznati spjev svog brata Nikole Zrinskog Čakovečkog "Sirena Jadranskoga mora" (Adrianskoga mora sirena). Pritom je napisao stotinjak vlastitih strofa u kojima je iskazao neprijateljstvo prema Nijemcima, s kojima je bio u dugotrajnoj zavadi na vojnokrajiškom području, pa tako njegov hrvatski prepjev, za razliku od madžarskoga izvornika, u svojem sadržaju nosi izrazito hrvatsko obilježje. O utjecaju što ga je Petar imao na suvremenike svjedoči poema dubrovačkoga književnika Vladislava Menčetića Trublja slovinska (1665), koju je 1663. ispjevao Petru »v pohvalu«. Znameniti hrvatski povjesničar I. Lučić posvetio mu je kartu naslovljenu »Današnji Ilirik«, objavljenu u djelu O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (1666.).
Zrinsko-frankopanska urota
mini|220px|lijevo|Autografi Nikole i Petra Zrinskog
Zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom, Petar Zrinski je nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa se tako povezao s glavnim mađarskim vođama. Povod za nezadovoljstvo bio je sramotni Vašvarski mir, sklopljen 10. kolovoza 1664. godine, kojim su Turci, premda poraženi u Monošterskoj bitki, od Bečkog dvora dobili pravo da zadrže sve do tada osvojene teritorije. Nezadovoljnici su stvorili savez nazvan Zrinsko-frankopanska urota, kojim su željeli umanjiti sve veći centralizam i apsolutizam hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. Habsburgovca.
Kad je, međutim, 1666. godine umro ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a 1667. godine ugarski palatin Franjo Wesselényi, hrvatsko-ugarski savez oslabio je i na kraju se skoro potpuno raspao zbog različitih ideja i načina vođenja urote.
Ubrzo je i bečki dvor, koji je provodio centralizam i apsolutizam ne mareći za prava hrvatskog naroda i obveze potpisane Pactom Conventom iz 1102. godine, sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Dana 13. ožujka 1670. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlaze u Beč da bi se opravdali caru, odnosno kralju, očekujući njegovo razumijevanje za hrvatsko nezadovoljstvo. Međutim, Leopold I. ih odmah daje uhititi i zatočiti u Bečkom Novom Mjestu.
Osuda i smaknuće mini|220px|desno|Petar Zrinski
Nakon dugotrajne istrage Zrinski i Frankopan bili su osuđeni na smrt odsijecanjem glave i desne ruke. 11. travnja 1671. godine poseban sud optužio je Petra Zrinskoga da je htio postati vladar (što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca), a Frana Krstu Frankopana da je pozvao na ustanak. U presudi Petru Zrinskome stajalo je kako je: .Petar Zrinski. Moje drago srce: pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima, pripremio Dražen Budiša, likovno i grafički oblikovao Frane Paro, 3. izd., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., fusnota na str. 33.
Neposredno prije izvršenja presude Leopold I. djelomično je uvažio njihovu žalbu i nije im trebala biti odsječena ruka. U Bečkome Novom Mjestu (Wiener Neustadt), dana 30. travnja 1671. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su na opće zgražanje i zaprepaštenje hrvatske i ugarske javnosti, te čitave Europe. Osim njih smaknuti su i članovi urote Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach. Ovim tragičnim krajem okončala je pobuna hrvatskih i ugarskih velikaša protiv Habsburgovaca koja je ostala poznata pod nazivom urota Zrinsko-frankopanska. Pobuna je trajala od 1664. godine a nastala je zbog nastojanja bečkog dvora da Hrvatskoj i Ugarskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u Austrijskim nasljednim zemljama i Češkoj. Kako bi se efikasnije oduprli dvoru ugarski velikaši se udružuju s hrvatskim i traže oslobođenje dijelova teritorija od Osmanlija smatrajući da će ponovno ujedinjenje zemalja krune sv. Stjepana biti najbolja obrana od centralističkih težnji Habsburgovaca. Nakon niza preokreta te pokušavanja povezivanja s Francuskom i Venecijom, urotnici naposljetku čine očajnički pokušaj dogovora sa sultanom Mehmedom IV., ali izdajom iz vlastitih redova sve se doznaje na dvoru i urota je otkrivena. Nakon što su uvidjeli besmislenost daljnjeg djelovanja Zrinski i Frankopan traže pomirenje i milost cara te se u travnju 1670. godine dragovoljno predaju u Beču.
Kako se pokazalo milost nisu dobili. Obojica su pogubljena, a sva njihova imanja su konfiscirana. Neuspjeh urote označio je i kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana. Protuhabsburški pokret u Ugarskoj nastavio je unuk smaknutog Petra Zrinskog, Franjo Rákóczi, sin Petrove kćeri Jelene Zrinske.Dražen Krajcar, Smaknuti Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan – 1671., povijest.hr, pristupljeno 19. prosinca 2019.
Posljedice mini|desno|220px|Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan
Bečki dvor je ustrajno nastojao uništiti sve što je bilo u vezi s obiteljima knezova Zrinskih i Frankopana, i to mu je u sljedećih tridesetak godina i uspjelo.
Žena Petrova, (Katarina Zrinski), biva zatvorena, te umire umno poremećena, u samostanu u Grazu, 16. studenoga 1673. godine. Nakon pogubljenja, vlastodršci iz Beča (Wien) potpuno su opljačkali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Mletački poslanik povodom tih događaja zapisuje: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."
Petrova i Katarinina djeca podijelila su žalosnu sudbinu svojih roditelja. Sin i nasljednik Ivan Antun Zrinski umro je 11. studenoga 1703. godine u tamnici u Grazu i bio posljednji muški potomak slavne hrvatske velikaške obitelji. Kćeri Judita Petronila i Aurora (Zora) Veronika završile su život kao opatice u samostanu, prva kao klarisa u Zagrebu 1699. godine, a druga kao uršulinka u Celovcu (Klagenfurtu) u Austriji 1735. godine.
Jedino je treća, najstarija kći, Jelena imala nešto drukčiju sudbinu: bila je udata prvo za mađarskog velikaša Franju I. Rákóczija, a nakon njegove smrti za Imrea Thökölyja, i sa svojim muževima se u istočnim dijelovima Ugarske borila protiv tiranije s Habsburškog dvora. Umrla je 18. siječnja 1703. godine u Nikomediji, današnjem Izmitu, gradu istočno od Carigrada (Istanbula).
Tijelo Petra Zrinskoga je, zajedno s tijelom Frana Krste Frankopana, bilo najprije pokopano u Bečkom Novom Mjestu, a danas se nalazi u Zagrebačkoj katedrali.
Godine 1907. Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" pronašli su kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, a 28. travnja 1919. godine hrvatski rodoljubi njihove su ostatke prenijeli i 30. travnja 1919. godine pokopali u zagrebačkoj katedrali.Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!:, HKV, 27. studenoga 2011., pristupljeno 21. lipnja 2017.
Pismo Petra Zrinskoga supruzi mini|220px|lijevo|Pismo Petra Zrinskoga supruzi