Gamal Abdel Naser (arapski جمال عبد الناصر , Jamāl ‘Abd an-Nāṣir, Egipatski arapski جمال عبد الناصر, Gamāl ‘Abd el-Nāṣir, često trensliterirano kao i Jamal Abd al-Naser, Jamal Abd an-Nasser) (Aleksandrija, 15. siječnja 1918. – Kairo, 28. rujna 1970.), drugi predsjednik Egipta od 23. lipnja 1956. do smrti 1970. godine.
Interes za politiku i aktivizam stekao je još u školskoj dobi, a vrlo brzo se pridružio vojsci. Iako nije vidio previše borbe, bio je jedan od glavnih urotnika za ideju eliminiranja britanske vlasti u Egiptu uz pomoć Sila Osovine. Nakon rata je postao predavač na vojnoj akademiji, iako nije imao ni dana borbe.
Bio je vođa Egipatske revolucije 1952. godine kojom je svrgnut kralj Faruk I. i koja je nagovijestila novo razdoblje egipatske industrijalizacija, zajedno s napretkom arapskog nacionalizma. Uz Muhammada Nadžiba bio je jedan od idejnih vođa revolucije, a kasnije je iskoristio svoje govorničke i političke sposobnosti kako bi istog svrgnuo s vlasti i stavio u kućni pritvor. Zajedno s Titom i Nehruom odigrao je važnu ulogu u osnivanju Pokreta nesvrstanih 1955. godine (potpisivanjem Brijunske deklaracije), kao i Palestinske oslobodilačke organizacije 1964. godine. Uvelike je poboljšao unutarnje stanje u Egiptu, započeo industrijalizaciju, a i važan je zbog izgradnje Asuanske brane.
Naser se smatra jednom od ključnih osoba moderne arapske povijesti, kao i pokreta nesvrstanih. Poznat je po svojoj arapsko-nacionalističkoj i antikolonijalističkoj vanjskoj politici. Panarapska ideologija nazvana po njemu, naserizam, dobila je puno sljedbenika u Arapskome svijetu tijekom 1950-ih i 1960-ih godina. Nasera mnogi i dalje u arapskom svijetu gledaju kao simbol arapske slobode i digniteta.
Rani život thumb|left|Mladi Naser Gamal Abdel Naser rođen je 15. siječnja 1918. godine u egipatskom gradu Aleksandriji kao sin poštara,(Nutting, str. 3) s Asyutskim korijenima. Za politiku se prvi put interesirao s 11 godina kada je pohađao aleksandrijsku sekundarnu školu Ras el Tin. Na svoju prvu političku demontraciju išao je dok je još bio "školarac". Tijekom demontracije, Naser je "udaren policijskom palicom poslije lica". Nakon toga je uhićen i odveden u zatvor.(Stephens, str. 29-31)
Naserov politički angažman trajao je kroz njegovo cijelo školovanje, a tijekom njegove zadnje godine u srednjoj školi, Naser je "u školi ukupno proveo samo 45 dana".(Stephens, str. 32) U tom istom periodu, 1935. – 1936. godine, Naser je izabran za predsjednika Komiteta učenika Kaira zainteresiranih za političku reformu.(Stephens, str. 31-34) Tada je, u ožujku 1937. godine, Naser primljen na Egipatsku vojnu akademiju, te je privremeno odgodio svoj politički život kako bi postao vojni časnik.
Vojna karijera Godine 1939., nakon što je diplomirao na akademiji i regrutiran u vojsku, Naser je sa svojim prijateljem dobovoljno otišao u Siriju, te je tamo stigao malo prije početka Drugog svjetskog rata.(Nutting, str. 16) Naser i Anvar el-Sadat, još jedan prijatelj i politički saveznik, su kontaktirali agente Sila Osovine, naročito talijanske agente, kako bi paralelno s taljanskom ofenzivom na Egipat izveli puč u kojem bi protjerali britansku vlast iz Egipta, no taj plan nikad nije izveden.(Stephens, str. 50-54) Tijekom rata, Naser je počeo osnivati grupu mladih vojnika koji su dijelili isto mišljenje kao i on kako bi ga podržali u nekom obliku revolucije.(Nutting, str. 20)
mini|lijevo|180px|Naser nosi zastavu tijekom Drugog svjetskog rata
Po završetku Drugog svjetskog rata, Naser nije imao nikakvog borbenog iskustva, te nikad nije bio stacioniran na pravom bojištu. Naser je borbeno iskustvo dobio tijekom Prvog Arapsko-izraelskog rata 1948. godine, Fallujskog džepa i na drugim bojištima. Nakon Drugog svjetskog rata, osigurao je sebi poziciju instruktora na Vojnoj akademiji u Kairu.(Stephens, str. 63) U sljedećih nekoliko godina, Naser je okupljao vojnike željne političkih reformi i skupljao nove članove. Nakon 1949. godine, grupa je adaptirala ime "Slobodni časnici"(Stephens, str. 67) i "govorila je o... slobodi i restauraciji slobode i digniteta njihove države".(Heikal, str. 17)
Revolucija Prvobitni članovi Egipatskog revolucionarnog zapovjednog vijeća Muhammad Nadžib: Predsjednik. Gamal Abdel Naser : Potpredsjednik. Abdel Latif Boghdady Abdel Hakim Amer Gamal Salem Salah Salem Zakaria Mohieddin Khaled Mohieddin Anwar el-Sadat Hussein Al Shafei Hassan Ibrahim Kemal ed-Din Hussein Do 1952. godine "Egipat je bio spreman za revoluciju".(Heikal, str. 18) Naser i Slobodni časnici su iskoristili tu situaciju kako bi dana 23. lipnja 1952. godine izveli puč. Te noći, Slobodni časnici su preuzeli sve vladine zgrade, radio postaje, policijske stanice i vojna središta u Kairu pod svoju kontrolu. Puč je postavio generala Muhammada Nadžiba, heroja iz Arapsko-izraelskog rata 1948. godine, za predsjednika. U jednom jako dobrom potezu, novopostavljena vlada je osigurala Britaniji da će poštovati britanske državljane i posjede u Egiptu, time umanjivši prilike za intervenciju tijekom puča.(Nutting, str. 36-37) Naser i njegovi sljedbenici su se poklonili američkom pritisku te su svrgnutom kralju Faruku I. i njegovoj obitelji dopustili da "napuste Egipat neozlijeđeni i 'časno'"(Stephens, str. 108)
Nakon osvajanja moći, Naser i Slobodni časnici nisu bili zainteresirani za obavljanje dnevnih administrativnih poslova vlade. No, Slobodni časnici su svu moć dali Aliju Maheru, dugogodišnjem političkom špijunu, koga su postavili za premijera. Slobodni časnici su tada osnovali Egipatsko revolucionarno zapovjedno vijeće, koja je držalo pravu moć u Egiptu, a na čelu mu je bio Nadžib, dok je Naser bio potpredsjednik.(Nutting, str. 38-39) No, Revolucionarno vijeće ja zapravo imalo snažne ideološke ideje, te je Maher bio prisiljen dati ostavku 7. rujna 1952. godine jer nije želio prihvatiti zakone o agrarnoj reformi koje je predložilo Vijeće. U to vrijeme, Nadžib je preuzeo potpuno vodstvo kao novi premijer.(Stephens, str. 114)
Sukob s Nadžibom U lipnju 1953. godine, s reformom zemlje u punom tijeku, Muhammad Nadžib je proglasio službeno ukidanje monarhije te se proglasio prvim predsjednikom Republike Egipat. Nakon uspostavljanja republike, Naser i Nadžib su sve češće dolazili u sukobe. Ti sukobi su kulminirali Nadžibovom ostavkom 23. veljače 1954. godine i s mjesta predsjednika i mjesta premijera.(Stephens, str. 123-124) Revolucionarno vijeće je tada "s veseljem... postavilo Nasera za premijera",(Nutting, str. 60) no tada nisu postavili nikoga na mjesto predsjednika. Idući potez koje je vijeće napravilo bilo je stavljanje Nadžiba u kućni pritvor, kako bi se osigurali od njegova ponovna dolaska do moći.(Nutting, str. 60-61)
mini|220px|Naser s Abdelom Latifom, Abdelom Hakimom Amerom i Salahom Salemom, članovima Slobodnih časnika.
Revolucionarno vijeće nije napravilo dobar potez maknuvši Nadžiba s pozicije te su građani počeli demonstrirati da se on ponovo vrati na poziciju.(Stephens, str. 125) Kao rezultat tih demonstracija, jedna grupa unutar vijeća je zahtijevala da Naser postavi Nadžiba za predsjednika te da nakon toga održi slobodne izbore i za predsjednika i za premijera. Naser je bio prisiljen pristati te je Nadžiba vratio na poziciju predsjednika. Nekoliko dana kasnije, Naser je bio prisiljen dati ostavku na mjesto premijera u Nadžibovu korist, time skroz uništivši svoj put ka vodstvu.(Nutting, str. 61-63)
Vođa Egipta Iako mu to nije davalo nikakvu permanentnu poziciju, Naser je svoje kratko vrijeme kao premijer iskoristio kako bi "iskorijenio... pronaguibne elemente u vojci",(Stephens, str. 129) te je tijekom sljedećih 8 mjeseci postepenu skinuo Nadžiba s vlasti. Konačnu, u listopadu 1954. godine, Naser je formalno skinuo Nadžiba s moći i sebe postavio za efektivnog vođu Egipta. Naser je ostao na vlasti u Egiptu sljedećih 15 godina bez ikakvih većih protesta protiv njegove vlasti unutar Egipta.(Stephens, str. 128-129)
Naserovo mjesto na egipatskoj sceni je osigurano nakon neuspjelog pokušaja atentata na njega 26. listopada 1954. godine i njegovog odbijajućeg odgovora odmah nakon događaja. Tijekom govora na Trgu Manshia u Aleksandriji na Nasera je započeta paljba. Neozlijeđen, Naser je vičući počeo odbijati vrisku publike. Ovaj događaj označio je kraj Nadžibove ere jer je optužen za suradnju s Muslimanskim bratstvom koje je optuženo za neuspjeli pokušaj atentata. Ubrzo nakon toga, mnogi članovi bratstva su okupljeni, Mahmud Abdul Latif je proglašen krivim, a bratstvo je sasvim razbijeno. Kasnije je bilo špekulacija da su Naser i njegovi pomoćnici inscnenirali pokušaj atentata kako bi došli na vlast. Neki tvrde da je Naser držao Nadžiba u kućnom pritvoru godinama jer je sumnjao u njegovu lojalnost prema njemu i njegovim pomoćnicima. Zbog sumnji da bi se mogao ujediniti s Britancima, Nadžib je u kućnom pritvoru proboravio i tijekom Sadatovog režima, a pušten je tek na početku Mubarakovog režima.
Domaća politika
Nova konstitucija mini|200px|Naser daje posao jednom Egipćaninu
Priča o novoj egipatskoj konstituciji potvrdila je ovaj pogled. Nova povelja koja je najavljena 16. siječnja bio je vladin drugi pokušaj da zamjeni arbitarsku vladu s konstitucionalnom vladom. Prijašnja preliminarna konstitucija, koju su bili podržali iskusni pravnici i drugi stručnjaci, je bila odbila vlada. Zamjenska inačica tiskana u siječnju uvelike jača moć predsjednika države i cijenu legislature. Navodno, vrhovni izvršitelj birao se na razdoblje od 6 godina i mogao se ponovno izabrati. Nominiran bi bio jednostavno ako dobije većinu u Nacionalnoj skupštini, a izabran glasovanjem građana. Kao dio svoje izvršne moći, ima moć da raspusti Skupštinu, kao i da predlaže, prihvaća i stavlja veto na nove zakone. Njegov veto može biti pobijen samo dvotrećinskom većinom legislature.
Nova konstitucija predviđa slobodne demokratske izbore. No, stare političke stranke su raspuštene, a osnivanje novih je zabranjeno. Kandidati za prvi petogodišnji mandat u Nacionalnoj skupštini su birani ekskluzivno s liste jedine stranke, Liberacijskog skupa, danas znana kao Nacionalna unija, koju su kontrolirali Naserovi službenici. Konstitucija nominalno štiti građana od arbitarnog uhićenja, no 1956. godine, ministar unutarnjih poslova dobio je ovlasti da u desetogodišnjem periodu uhiti bilo koga tko je optužen za kontrarevolucionarne aktivnosti te da naredi njegovu zabranu na administrativnoj diskreciji. Sloboda govora i tiska je zagarantirana novom poveljom, a 19. lipnja Naser je objavio da je stanje ženidbenog zakona koje je postavljeno na početku revolucije završilo, te da je skinuta cenzura s novina. No, egipatske publikacije je i dalje bila strogo kontrolirala vlada. Novinske veze slane izvan države morale su proći kroz ured za cenzuru te su pregledavane za nepovoljne vijesti. Nova egipatska konstitucija je u svojim uvodnim objavama kao svoje ciljeve postavila "eradikaciju imperijalizma, izumiranje feudalizma, uništenje kapitalističkog utjecaja, osnivanje snažne državne vojske, društvene pravde, te čvrstog demokratskog društva". Ona deklarira Egipat kao neovisnu arapsku državu s islamom kao svojom vjerom i arapskim kao svojim jezikom.