mini|366x366px|Raspodjela turkijskih jezika u svijetu Turkijski jezici su skupina od četrdesetakEthnologue (16th) srodnih jezika kojima govore brojni narodi rasprostranjeni na širokome području od istočne Europe do Sibira i zapadne Kine. Po uglavnom odbačenim teorijama svrstavaju se u altajske jezike.
Turkijski jezik s najviše govornika jest turski jezik.
Turkijski jezici aglutinativni su jezici i pokazuju samoglasničku harmoniju.
Turkijci su bili stepski nomadi i tako su se raširili Euroazijom. Najstariji su zapisi na turkijskim jezicima Orhonski i Jenisejski natpisi uklesani na kamenja uz rijeke Orhon i Jenisej. U srednjem se vijeku razvilo nekoliko književnih jezika među kojima su najvažniji kipčački (Zlatna Horda), čagatajski (Timurova država) i osmanski (Osmansko Carstvo).
Pisali su se i pišu mnogim pismima poput ujgurskoga pisma, arapskoga pisma, latinice, ćirilice, hebrejskoga i grčkoga alfabeta.
Obilježja Turkijski jezici uglavnom pokazuju vokalnu harmoniju, to jest vokali u sufiksima slažu se s onima u osnovi po položaju jezika ili zaobljenosti usana. Uzbečki je izgubio harmoniju. Primjerice, u turskome će sufiks za lokativ glasiti -da nakon stražnjih vokala (insan-da, kuş-ta), ali -de nakon prednjih (göl-de, alev-de).
Turkijski jezici uglavnom razlikuju zaobljene i nezaobljene samoglasnike. PrednjiStražnjinezaobljenizaobljeninezaobljenizaobljeniiü (/y/)ï (/ɯ/)uä (/æ/)ö (/ø/)ao Naravno, različiti jezici mogu imati dodatne samoglasnike ili pak manje njih.
Suglasnici su raznolikiji, ali netipično je za turkijske jezike imati glasove poput afrikata /t͡s/ ili /d͡z/ te frikativa kao što su /f/, /θ/ ili /ʒ/. Riječi ne počinju skupovima suglasnika, ali mogu njima završavati. Također se preferira da riječi ne počinju likvidama (poput /m/, /n/ ili /r/).
Morfološki, turkijske jezike karakterizira iznimna aglutinacija, to jest sufiksi se nižu jedan za drugim u velikim nizovima. Naprimjer, u turskome gör-üş-eme-yecek-ler-miş 'navodno se neće moći vidjeti'. Rabe isključivo sufikse, a prefiksi su posuđeni i rijetki.
Red im je riječi subjekt – objekt – glagol i uglavnom članove sintagme nižu ulijevo. Osobitost im je nedostatak veznika (u turskome su svi veznici posuđeni iz arapskoga i perzijskoga).
Podjela turkijskih jezika mini|295x295px|Genealoško stablo turkijskih jezika Iako su se različita turkijska plemena i njihovi jezici miješali s drugima kroz stoljeća, što je znatno otežavalo razredbu, vrlo pojednostavljena razredba izgledala bi ovako:
jugozapadna ili oguska skupina: zapadni: turski, gagauski, azerbejdžanski, pečeneški (izumrli, moguće da je bio kipčački) istočni: horasanski, turkmenski južni: kaškajski salarski sjeverozapadna ili kipčačka skupina: aralo-kaspijska: kazahski, kirgiski, karakalpački, nogajski ponto-kaspijski: karačajsko-balkarski, kumički, karaimski, krimskotatarski, krimčački, urumski, pečeneški jezik (izumrli, moguće da je oguski), kumanski (izumrli) uralski: tatarski, baškirski, čulimski sjeveroistočna ili sibirska skupina: sjeverna sibirska skupina: jakutski, dolganski južna sibirska skupina: tuvanski, tofalarski, žutoujgurski, čulimski jugoistočna ili ujgursko-karlučka skupina: uzbečki, ujgurski, čagatajski (izumrli) ogurski (ili hunski) jezici (takozvani lir-turkijski) bolgarski jezik čuvaški, povolško-bugarski jezik (izumrli jezik, sporno) kazarski (izumrli, sporno) hunski (sporno) arguska skupina halački Osnovna je podjela na ogursku skupinu i ostale, općeturkijske jezike.
Razni elementi ušli su u turskijske jezike, posebno iz kineskog, perzijskog, ruskog i arapskog jezika, a razni elementi iz turkijskih jezika proširili su se do najsjevernijih krajeva Rusije.
Povezani članci Orhonski natpis Turkijski narodi Jezične porodice
Izvori
Vanjske poveznice Ethnologue (14th) Ethnologue (15th)
Kategorija:Altajski jezici Kategorija:Jezici po abecedi:T