mini|desno|250px|Drvo života kako ga je prikazao Ernst Haeckel u djelu Evolucija čovjeka (1879.) ilustrira pogled iz 19. stoljeća na evoluciju kao progresivni proces koji je vodio čovjeku.
Evolucijska misao, koncept da se vrste mijenjaju kroz vrijeme, vuče korijene iz antike iz ideja Grka, Rimljana, Kineza i dr. Sve do 18. stoljeća prevladavajuće razmišljanje u biologiji na zapadu bilo je pod dominacijom esencijalizma, vjerovanja da svaka vrsta ima jedinstvena vlastita obilježja koja su nepromijenjiva. To se počelo mijenjati kada su se tijekom prosvjetiteljstva evolucijska kozmologija i mehanička filozofija proširile od prirodnih znanosti na prirodnu povijest. Naturalisti su se počeli fokusirati na raznolikosti vrsta; pojava paleontologije s konceptom izumiranja još je više potkopala statički pogled na prirodu. Tijekom ranog 19. stoljeća Jean-Baptiste Lamarck predložio je svoju teoriju transmutacije vrsta, prvu potpuno oblikovanu znanstvenu teoriju evolucije.
Godine 1858. Charles Darwin i Alfred Russel Wallace objavili su novu teoriju evolucije koja je u pojedinosti bila objašnjena u Darwinovom djelu O podrijetlu vrsta (1859.). Darwin je za razliku od Lamarcka predložio zajedničkog pretka i granajuće drvo života. Teorija se temeljila na ideji prirodnog odabira, te je sintetizirala široki raspon argumenata iz stočarstva, biogeografije, geologije, morfologije i embriologije.
Darwinovo djelo vodilo je širokom prihvaćanju općeg koncepta evolucije, no prirodna selekcija, specifičan mehanizam koji je Darwin predložio, nije bila široko prihvaćena sve do 1940-ih. Većina biologa tvrdila je kako su drugi čimbenici odgovorni za evoluciju poput nasljeđivanja stečenih karakteristika (neolamarkizam), urođenog nagona za promjenu (ortogeneza) ili iznenadnih velikih mutacija (saltacionizam). Sintezom prirodne selekcije i Mendelove genetike tijekom 1920-ih i 1930-ih osnovana je nova disciplina populacijske genetike. Tijekom 1930-ih i 1940-ih populacijska genetika integrirana je s ostalim poljima biologije što je rezultiralo širokim prihvaćanjem teorije evolucije koja je obuhvatila veliki dio biologije modernom evolucijskom sintezom.
Nakon osnutka evolucijske biologije, istraživanja mutacija i varijacija u prirodnim populacijama zajedno s biogeografijom i sistematikom vodila su do sofisticiranih matematičkih i kauzalnih modela evolucije. Paleontologija i komparativna anatomija omogućile su mnogo detaljniju rekonstrukciju povijesti života. Nakon uspona molekularne genetike u 1950-ima razvilo se polje molekularne evolucije utemeljeno na proteinskim sekvencijama i imunološkim testovima, kasnije obuhvativši istraživanja RNA i DNK. Tijekom 1960-ih istaknuo se genocentrični pogled evolucije nakon kojega je uslijedila neutralna teorija molekularne evolucije koja je potakla debatu o adaptacionizmu, jedinicama selekcije i relativnoj važnosti genetičkog pomaka nasuprot prirodnoj selekciji. Tijekom kasnog 20. stoljeća sekvenciranje DNA vodilo je molekularnoj filogenetici i preustroju drva života u sustav triju domena. Čimbenici poput simbiogeneze i vodoravnoga prijenosa gena uveli su još veću složenost u evolucijsku povijest.
Antika Grci Grčki filozofi raspravljali su o idejama koje su sadržavale oblike organske evolucije. Anaksimandar (o. 610. – 546. pr. Kr.) predložio je da se život izvorno razvio u moru, a tek je kasnije prešao na kopno, dok je Empedoklo (o. 490. – 430. pr. Kr.) pisao o nenadnaravnom podrijetlu živih bića. Empedoklo je predlagao da adaptacija ne zahtijeva organizatora ili tvorni uzrok. Aristotel je sažeo svoju ideju: "Gdjegod su se tada svi dijelovi zbili onakvima kakvima bi bili da su ostali biti do svršetka, takve su stvari preživjele, organizirajući se spontano na prikladan način; dok su oni koji su rasli drugačije nestajali ili nastavili nestajati…" Prvi grčki filozof koji je konstatirao da se sve oko nas mijenja bio je Heraklit (540. – 480. prije Krista). U njegovom 91. fragmentu Heraklit kaže da "čovjek ne može dva puta stupiti u istu rijeku, ni dva puta dotaknuti se po kakvoći svojoj iste prolazne supstancije nego se ona žestinom i brzinom promjene razasipa i opet skuplja... pridolazi i odlazi" što govori da se zapravo sve neprestano mijenja, dok je po njemu osnova građe svijeta vatra.
mini|upright|Platon (lijevo) i Aristotel (desno), detalj Atenske škole Platon (o. 428. – 348. pr. Kr.), prema riječima biologa i povjesničara Ernsta Mayra "veliki antiheroj evolucionizma", utemeljio je filozofiju esencijalizma koju je nazvao teorijom oblika. Ova teorija drži da su predmeti promatrani u realnom svijetu samo odrazi ograničenog broja esencija (eide). Varijacija je samo rezultat nesavršenog odraza tih konstantnih esencija. U Timeju je Platon iznio ideju da je Demiurg stvorio kozmos i sve u njemu jer, bivajući dobrim i stoga "… slobodnim od zavisti, On je želio da sve stvari budu nalik Njemu što je moguće više". Stvoritelj je stvorio sve razumljive oblike života, stoga "… svemir bi bez njih bio nepotpun, jer ne bi sadržavao svaku vrstu životinje koju bi trebao sadržavati ako bi htio biti savršen". Ova ideja da su svi mogući oblici života esencijalni za savršenu kreaciju naziva se principom potpunosti i jako je utjecala na kasniju kršćansku misao.
Aristotel (384. – 322. pr. Kr.), jedan od najutjecajnijih grčkih filozofa, najraniji je prirodni povjesničar čije je djelo očuvano gotovo u cijelosti. Njegovi zapisi o biologiji nastali su kao rezultat njegova istraživanja u prirodnoj povijesti na otoku Lezbosu i oko njega, te su opstali u obliku četiriju knjiga obično poznatih pod njihovim latinskim naslovima De anima (O duši), Historia animalium (Povijest životinja), De generatione animalium (O reprodukciji životinja) i De partibus animalium (O dijelovima životinja). Aristotelova djela sadrže neka izvanredna oštroumna promatranja i interpretacije, uz različite mitove i pogreške—reflektirajući nejednako stanje znanja tijekom njegova vremena. Ipak za Charlesa Singera "ništa nije značajnije od [Aristotelovih] napora oko [izlaganja] odnosa živih bića kao scala naturæ". Ova scala naturæ opisana u Historia animalium klasificirala je organizme u odnosu na hijerarhijske "ljestve života" ili "lanac bića", postavljajući ih prema složenosti strukture i funkcije, s organizmima koji su pokazivali veću vitalnost i sposobnost za kretanje opisujući ih kao "više organizme".
Kinezi
Ideje o evoluciji iskazivali su starokineski mislioci poput Zhuangzija (Chuang Tzu), taoističkog filozofa koji je živio oko 4. stoljeća pr. Kr. Prema Josephu Needhamu taoizam je eksplicitno negirao nepromjenjivost bioloških vrsta, a taoistički filozofi nagađali su da su vrste razvile različite atribute kao odgovor na različit okoliš. Ljudi, priroda i nebesa viđeni su kao da postoje u stanju "konstantne transformacije" poznate kao tao za razliku od statičnijeg pogleda na prirodu tipičnog za zapadnu misao.
Rimljani
Tit Lukrecije Kar (umro 50. pr. Kr.), rimski filozof i atomist, napisao je poemu O prirodi (De rerum natura), koja daje najbolje sačuvano objašnjenje ideja grčkih epikurejskih filozofa. Ona opisuje razvoj kozmosa, Zemlje, živih bića i ljudskog društva kroz čisto naturalističke mehanizme bez ikakvog spominjanja nadnaravnog uplitanja. O prirodi kasnije će utjecati na kozmološka i evolucijska nagađanja filozofa i znanstvenika tijekom i nakon renesanse.
Srednji vijek Islamska filozofija i borba za opstanak U Zlatnom dobu islama rane teorije o evoluciji podučavane su na islamskim školama. John William Draper, znanstvenik, filozof i povjesničar iz 19. stoljeća raspravljao je o al-Khazinijevim zapisima iz 12. stoljeća kao dijelu onoga što je nazivao "Muhamedovom teorijom evolucije". On je usporedio te rane ideje s kasnijim biološkim teorijama i tvrdio da su islamske razvijene "… mnogo dalje nego čime smo raspolagali, proširivši ih čak na anorganske ili mineralne tvari".
Prvi muslimanski biolog i filozof koji je detaljnije teoretizirao o evoluciji bio je afroarapski pisac al-Jahiz u 9. stoljeću. On je razmatrao učinke okoliša na vjerojatnost preživljenja životinja, te je opisao borbu za opstanak.Conway Zirkle (1941). Natural Selection before the "Origin of Species", Proceedings of the American Philosophical Society 84 (1), str. 71–123.Mehmet Bayrakdar (Third Quarter, 1983). "Al-Jahiz And the Rise of Biological Evolutionism", The Islamic Quarterly. London. Ibn Miskawayhov al-Fawz al-Asghar i Enciklopedija Braće čistoće (Poslanice Ikhwana al-Safe) istoimenog udruženja iskazivali su ideje o tome kako su se vrste razvijale: od materije do pare a zatim do vode, onda iz minerala u biljke, a zatim životinje, pa sve do majmuna i konačno ljudi.Muhammad Hamidullah and Afzal Iqbal (1993), The Emergence of Islam: Lectures on the Development of Islamic World-view, Intellectual Tradition and Polity, str. 143–144. Islamic Research Institute, Islamabad.Eloise Hart, Pages of Medieval Mideastern History. (cf. Isma'ili, Yezidi, Sufi, The Brethren Of Purity, Ismaili Heritage Society) Polihistor Ibn al-Haytham napisao je knjigu u kojoj je zagovarao evolucionizam (iako ne i prirodni odabir). Mnogi islamski učenjaci i znanstvenici poput Abūa Rayhāna al-Bīrūnīja, Nasira al-Dina Tusija, te Ibn Khalduna raspravljali su o tim idejama i razvijali ih. Nakon što su prevedene na latinski, ova su se djela pojavila na Zapadu nakon renesanse i možda su utjecala na zapadnu znanost.
Kršćanska filozofija i veliki lanac bića mini|lijevo|Crtež velikog lanca bića iz djela Rhetorica Christiana (1579.) Didacusa Valadesa Tijekom ranog srednjeg vijeka grčko klasično učenje prenosili su redovnici prepisivanjem antičkih rukopisa. Kontakt s islamskim svijetom gdje su grčki rukopisi ostali sačuvani i razrađeni pomogli su bujanju latinskih prijevoda u 12. stoljeću. Kršćanski mislioci iz skolastičke škole, posebice Abelard i Toma Akvinski, kombinirali su aristotelovsku klasifikaciju s Platonovim idejama o dobroti Božjoj i sve moguće životne oblike prisutne u savršenoj kreaciji kako bi organizirali sva neživa, živa i duhovna bića u ogroman međusobno povezani sustav nazvan scala naturæ ili veliki lanac bića.
Unutar tog sustava sve što je postojalo moglo se postaviti u red od "najnižeg" do "najvišeg" s paklom na dnu i Bogom na vrhu—ispod Boga nalazili su se hijerarhija anđela označena orbitama planeta, čovječanstvo u srednjem položaju, te crvi kao najniže životinje. Kako je svemir bio krajnje savršen, veliki je lanac također bio savršen. U lancu nisu postojale prazne veze, a nijedna veza nije predstavljala više od jedne vrste. Stoga se vrste nisu mogle pomicati s jednog položaja na drugi. U ovakvoj kristijaniziranoj verziji Platonova savršena svemira, vrste se nikad nisu mogle mijenjati, već su morale ostati zauvijek nepromijenjene u skladu s tekstom u Knjizi postanka. Ako bi ljudi zaboravili na svoj položaj, to se smatralo grijehom, ponašali se oni poput nižih životinja ili težili višim postajama od onih koje im je dao Stvoritelj.
Očekivalo se da stvorovi na susjednim položajima jako nalikuju jedni na druge, a ta se ideja iskazivala izrekom natura non facit saltum ('priroda ne čini skokove'). Ovaj osnovni koncept velikog lanca bića uvelike je utjecao na razmišljanje zapadne civilizacije tijekom sljedećih stoljeća (te čak i danas ima utjecaj). Ovaj koncept također je oblikovao dio argumenta iz dizajna koji je predočila prirodna teologija. Kao klasifikacijski sustav postao je glavni organizacijski princip i temelj izdizanja znanosti biologije u 17. i 18. stoljeću.
Renesansa i prosvjetiteljstvo
mini|Pierre Belon usporedio je kostur ptice i čovjeka u svojem djelu Knjiga o pticama (1555).