Barbra Streisand (IPA /ˈstraɪsænd/), rođena Barbara Joan Streisand, Brooklyn, New York, Sjedinjene Države, 24. travnja 1942.) je američka pjevačica, glumica, redateljica i tekstopisac. Dobitnica je dva Oscara, osam Grammyja, četiri Emmyja, posebne nagrade Tony, nagrade Američkog filmskog instituta, i nagrade Peabody.
Jedna je od komercijalno i kritički najuspješnijih umjetnica iz svijeta show bussinesa, sa 100 milijuna albuma prodanih u Sjedinjenim Američkim Državama i 240 milijuna albuma širom svijeta. Komercijalno je najuspješnija izvođačica na popisu najkomercijalnijih umjetnika Američkog udruženja glazbene industrije (Recording Industry Association of America, RIAA), kao jedina izvođačica među prvih deset i jedina umjetnica izvan rock and roll žanra.Gold and Platinum Top Selling Artists . RIAA.com. Zajedno s Frankom Sinatrom, Cher, i Shirley Jones jedina je dobitnica Oscara čiji je singl bio na prvome mjestu američke top-liste Billboard Hot 100.
Po podatcima RIAA, Barbra Streisand među pjevačicama drži rekord s najviše albuma među prvih deset na top-listama: od 1963. ukupno 31. Njenu karijeru također karakterizira i među svim glazbenicama najveći vremenski raspon (46 godina) između prvog i posljednjeg albuma među prvih deset na top listama. S albumom Love Is the Answer iz 2009. postala je jedina glazbena umjetnica s albumom na prvome mjestu u pet uzastopnih desetljeća. Objavila je 51 zlatni, 30 platinastih, i 13 multiplatinastih albuma u Sjedinjenim Državama.
Mladost Rođena je u židovskoj obitelji, kao kći Emmanuela i Diane (rođene Rosen) Streisand, 24. travnja 1942., u Brooklynu, New York. Bila je drugo od troje djece. Petnaest mjeseci kasnije, Emmanuel je umro od moždanog udara i obitelj je skoro zapala u siromaštvo. Pohađala je Erasmus Hall High School u Brooklynu gdje se pridružila zboru Freshman Chorus and Choral Club.Biography contactmusic.com, retrieved January 24, 2010 Diana Rosen Streisand se preudala i kasnije rodila kćer koja će postati profesionalna pjevačica Roslyn Kind.
Kao tinejdžerica, postala je pjevačica u noćnim klubovima. Htjela je biti glumica te je nastupila u ljetnjem kazalištu (summer stock) i nekoliko Off-Off-Broadway produkcija, uključujući Driftwood (1959.), s tada nepoznatom Joan Rivers (U svojoj autobiografiji, Rivers je napisala da je igrala lezbijku zaljubljenu i lik Barbre Streisand, ali to je kasnije opovrgnuo autor drame.). Driftwood je bio na programu samo šest tjedana.Autobiography of Joan Rivers: Enter Talking (New York: Delacorte Press, 1986) p. 85-96, p. 182 Kada joj je njen dečko, Barry Dennen, pomogao krerirati klupski nastup, prvi puta izvedenom 1960. u The Lion-u, popularnom gay noćnom klubu u Greenwich Villageu, postigla je uspjeh kao pjevačica. Dok je nekoliko tjedana nastupala u klubu The Lion, svoje je ime promijenila u Barbra. Jedan od prvih nastupa izvan New Yorka bio je u noćnom klubu hungry i Enrica Banduccija u San Franciscu. 1961., pjevala je u noćnom klubu Town and Country u Winnipegu, Manitoba, Kanada, ali nastup je bio prekinut jer se vlasniku kluba nije svidio njen stil pjevanja.
desno|mini|180px|Portret 1962. Njen prvi televizijski nastup bio je 1961. na The Tonight Show, kojeg je tada vodio Jack Paar, pjevajući A Sleepin' Bee Harolda Allena. Orson Bean, te večeri na zamjeni umjesto Paara, vidio je njenu izvedbu u gay baru i angažirao ju za tv nastup (njen stariji brat Sheldon platio je NBC-u za kinescope film te ga je 1961. mogla koristiti za svoju promociju. Desetljećima kasnije, film je sačuvan digitalizacijom i može se vidjeti na websajtu.You Tube clip of Streisand on Tonight Show with Orson Bean and Phyllis Diller, 1961) Krajem 1961., bila je skoro redovna gošća u zabavnoj seriji PM East/PM West koju je vodio Mike Wallace. Westinghouse Broadcasting, koji je PM East/PM West emitirao u nekoliko odabranih gradova (Boston, New York, Baltimore, Washington, DC, Pittsburgh, Cleveland, Chicago i San Francisco), obrisao je sve videozapise radi tadašnje vrijednosti videovrpce. Audio segmenti nekih epizoda dio su CD kompilacije Just for the Record (platinasta 1991.). Pjevačica je 1991. na 60 Minutes izjavila da je trideset godina ranije u PM East/PM West Mike Wallace bio prema njoj "zao". On je uzvratio da je ona bila "zaljubljena u sebe." 60 Minutes je ukjučivao i zvučnu snimku u kojoj mu 1961. Streisand kaže: "Sviđa mi se što provociraš. Ali, ne provociraj mene".
Godine 1962., nakon nekoliko nastupa u PM East/PM West, prvi se puta pojavila na Broadwayu, u maloj ali istaknutoj ulozi Miss Marmelstein u mjuziklu I Can Get It for You Wholesale. Njen prvi album, The Barbra Streisand Album, osvojio je 1963. dva Grammyja. Nakon uspjeha u I Can Get It for You Wholesale, nekoliko je puta 1962. gostovala u The Tonight Show.Barbra Streisand Archives | Johnny Carson Tonight Show 1962–1963 barbra-archives.com Otprilike u to doba ušla je u dugi i uspješni profesionalni odnos s Lee Soltersom i Sheldonom Roskinom kao svojim medijskim agentima s tvrtkom Solters/Roskin (kasnije Solters/Roskin/Friedman).
Godine 1964. vratila se na Broadway s hvaljenom izvedbom zabavljačice Fanny Brice u mjuziklu Smiješna djevojka u Winter Garden Theatre. Predstava je uvela dvije njene istaknute pjesme, "People" i "Don't Rain on My Parade". Radi velikog uspjeha komada pojavila se na naslovnici magazina Time. 1966., ponovila je uspjeh sa Smješnom djevojkom u Londonskom West Endu u Prince of Wales Theatre. Od 1965. do 1967. nastupila je svoje prve četiri samostalne posebne tv emisije.
Glazbena karijera Do sada, objavila je 35 studijska albuma, skoro sve za Columbia Records. Njeni rani radovi 1960-ih, (debitantski The Barbra Streisand Album, The Second Barbra Streisand Album, The Third Album, My Name Is Barbra, itd.) smatraju se klasičnim izvedbama kazališnih i kabaretnih standarda, uključujući i polaganu verziju inače brže Happy Days Are Here Again. Pjevala ju je u duetu na The Judy Garland Show. Judy Garland joj se u emisiji obratila kao jednoj od posljednjih velikih "belter“ pjevačica. Zajedno s Ethel Merman pjevale su i There's No Business Like Show Business.
Počevši s My Name Is Barbra, njeni rani albumi bili su često izbori pjesama iz njenih tv emisija. Od 1969., započela je iskušavati više suvremenog materijala, ali kao i mnogi tadašnji talentirani pjevači, nije se snašla u rock glazbi. Njen vokalni talent je prevladao, te je 1971. postigla novi uspjeh albumom pop glazbe i balada Stoney End u produkciji Richarda Perryja. Naslovna pjesma, koju je napisala Laura Nyro, bila je veliki hit.
mini|180px|Barbra Streisand 1973. Tijekom 1970-ih, bila je također vrlo istaknuta na pop-ljestvicama, sa skladbama među prvih 10 kao The Way We Were (US No. 1), Evergreen (US No. 1), No More Tears (Enough Is Enough) (1979., s Donnom Summer) koji je 2010. još uvijek navodno najviše komercijalno uspješan duet, (US No. 1), You Don't Bring Me Flowers (s Neilom Diamondom) (US No. 1) i The Main Event (US No. 3), od kojih su neke sa soundtrackova iz njenih filmova.
Krajem 1970-ih, Barbra Streisand je imenovana najuspješnijom pjevačicom u SAD-u, samo su Elvis Presley i Beatlesi prodali više ploča.. RIAA.com. 1980., objavila je svoj do sada najuspješniji album, Guilty, u produkciji Barryja Gibba. Album sadrži hitove Woman In Love (koji je ujesen 1980. proveo nekoliko tjedana na prvom mjestu top lista), Guilty i What Kind of Fool.
Nakon što je godinama uglavnom ignorirala Broadway i tradicionalnu pop-glazbu u korist suvremenijih materijala, 1985. se vratila svojim glazbeno-kazališnim korijenima s neočekivano uspješnim The Broadway Album, koji je proveo tri tjedna na prestižnom prvom mjestu Billboarda, potvrđenim i s četiri platinaste ploče. Album je donio melodije Rodgersa i Hammersteina, Georgea Gershwina, Jeromea Kerna i Stephena Sondheima, koji je bio nagovoren da posebno za to snimanje preradi neke od svojih pjesama. Hvaljeni The Broadway Album bio je nominiran za album godine i Barbri Streisand donio osmi Grammy za najbolji ženski vokal. Nakon objavljivanja live albuma One Voice 1986., ponovo se 1988. posvetila broadwayskoj glazbi. Pod ravnanjem Ruperta Holmesa snimila je nekoliko komada uključujući On My Own (iz Les Misérables), potpuri od How Are Things in Glocca Morra? i Heather on the Hill (iz Finian's Rainbow i Brigadoon), All I Ask of You (iz Fantom iz opere), Warm All Over (iz The Most Happy Fella) i neobičnu solo verzija Make Our Garden Grow (iz Candide). Streisand nije bila zadovoljna ravnanjem projekta te je na kraju bio otkazan. Samo su Warm All Over i prerađena verzija prilagođena radiju All I Ask of You bile objavljene na albumu Till I Loved You.
Početkom 1990-ih, započela se koncentrirati na svoj redateljski rad i skoro u potpunosti zapostavila glazbenu karijeru. 1991. objavljen je box set s četiri diska Just for the Record, kompilacija koja je pokrivala cijelu dotadašnju karijeru, s više od 70 skladbi snimljenih uživo, najveće hitove, rijetkosti i prethodno neobjavljene materijale.
Sljedeće godine, njeni koncerti za prikupljanje sredstava pomogli su dovesti u središte pozornosti budućeg predsjednika Billa Clintona i kasnije njegovu pobjedu na izborima, te je 1993. nastupila i na Clintonovoj inauguraciji. Međutim, njena glazbena karijera bila je uglavnom na čekanju. 1992., nastup na APLA predstavi u dobrotvorne svrhe, kao i spomenuti inauguracijski nastup, dali su naslutiti da je Streisand sve više osjetljiva u vezi nastupa uživo. Bila je predložena turneja, ali nije se odmah obvezala na to radi svoje poznate treme od javnih nastupa i sigurnosnih razloga. U to doba, konačno se vratila u studio za snimanje i lipnja 1993. objavila Back to Broadway. Album nije bio univerzalno hvaljen kao prethodni, ali je debitirao na 1. mjestu na pop-listama (rijedak podvig za umjetnicu njene dobi, posebno s obzirom na to da je album Janet Janet Jackson bio na 2. mjestu). Jedan od vrhunaca albuma, bio je potpuri I Have A Love / One Hand, One Heart u duetu s čuvenim Johnnyjem Mathisom, za kojeg je Streisand rekla da je jedan od njenih omiljenih pjevača.
Godine 1993., glazbeni kritičar New York Timesa Stephen Holden napisao je da Barbra Streisand "uživa kulturni status kakvog je samo još jedan američki zabavljač, Frank Sinatra, postigao u posljednjih pola stoljeća."Barbra Streisand Mixes Star Power And High Concept by Stephen Holden, New York Times, June 27, 1993
Rujna 1993., najavila je svoj prvi javni koncertni nastup u 27 godina. Događaj je započeo kao dvovečernji novogodišnji nastup u MGM Grand Hotelu u Las Vegasu, ali potom se razvio u turneju kroz više gradova u ljeto 1994. Ulaznice su bile rasprodane u manje od sat vremena. Također, pojavila se i na naslovnicama velikih magazina u iščekivanju, prema magazinu Time, "glazbenog događaja stoljeća". Turneja je bila je jedan od najvećih komercijalnih medijskih uspjeha svih vremena. Cijene ulaznica kretale su se od 50 do 1500 USD, što je Barbru Streisand učinilo najviše plaćenim koncertnim izvođačem u povijesti. Barbra Streisand: The Concert bio je komercijalni uspjeh godine, dobitnik pet Emmyja i nagrade Peabody, te je snimka na HBO-u, do danas, najviše ocijenjena posebna koncertna emisija u 30 godina povijesti HBO-a.
Nakon dovršenja turneje, Streisand se ponovo rjeđe bavila glazbom i koncentrirala na glumu i režiju, kao i na romansu s glumcem Jamesom Brolinom. 1997., vratila se u studio za snimanje i objavila album Higher Ground, zbirku pjesama opuštenog inspirational stila koja također sadrži i duet s Céline Dion. Album je dobio uglavnom povoljne recenzije, i znakovito, još jednom debitirao na 1. mjestu na pop listama.
Nakon udaje za Brolina 1998., iduće je godine snimila album ljubavnih pjesama naslovljen A Love Like Ours. Kritike su bile podijeljene, s mnogim kritičarima koji su zamjerili donekle pekmezastim osjećajima i pretjerano bujnim aranžmanima, međutim, izbacio je umjereni hit country prizvuka If You Ever Leave Me, duet s Vinceom Gillom.