Norveško more (, isl. Noregshaf, far. Norskahavið) rubno je more Atlantskoga oceana. Proteže se sjeverozapadno od Norveške između Sjevernoga mora i Grenlandskoga mora, a na sjeveroistoku graniči s Barentsovim morem. Podvodni greben koji se proteže između Farskih otoka i Islanda odvaja ga od ostatka Atlantika, a greben Jan Mayen na sjeveru razdvaja ga od Grenlandskoga mora.
Za razliku od mnogih drugih mora najveći dio dna Norveškoga mora nije dio epikontinentalnoga pojasa i stoga je njegova prosječna dubina vrlo velika, otprilike dva kilometra. Ispod morskoga dna nalaze se bogata nalazišta nafte i prirodnog plina, a istraživačke bušotine buše se u dijelovima mora dubokim do jednoga kilometra. Obalna su područja bogata ribom koja migrira u Norveško more iz sjevernog Atlantika ili Barentsova mora radi mriještenja (bakalar). Topla sjevernoatlantska struja osigurava relativno stabilnu i visoku temperaturu vode tako da je za razliku od arktičkih mora Norveško more bez leda tijekom cijele godine. Nedavna su istraživanja dokazala da je veliki obujam vode Norveškoga mora sa svojim velikim kapacitetom apsorpcije topline važniji razlog blagih zima u Norveškoj i od same Golfske struje.Westerly storms warm Norway . The Research Council of Norway. Forskningsradet.no (3 September 2012). Retrieved on 2013-03-21.
Norveško more je izdašno ribolovno područje, a ulov uglavnom čine bakalar, haringa, srdela i inćun.
Opseg Međunarodna hidrografska organizacija definira granice Norveškoga mora na sljedeći način:
Na sjeveroistoku. Crta koja spaja najjužniju točku Zapadnog Spitzbergena do Sjevernog rta Medvjeđeg otoka, kroz ovaj otok do rta Bull i odatle do Nordkappa u Norveškoj (25°45'E).
Na jugoistoku. Zapadna obala Norveške između Sjevernog rta i Cape Stadta ().
Na jugu. Od točke na zapadnoj obali Norveške na zemljopisnoj širini 61°00' sjeverno uzduž ove paralele do zemljopisne dužine 0°53' zapadno, odatle linija koja ide NE do krajnjeg mjesta Fuglö () i otud do istočnog ruba Gerpira () na Islandu.
Na zapadu. Jugoistočna granica Grenlandskog mora (Crta koja spaja najjužniju točku Zapadnog Spitzbergena do sjeverne točke otoka Jan Mayen, niz zapadnu obalu tog otoka do njegove južne točke, odatle linija koja pe proteže do istočne točke Gerpira (() na Islandu).
Geografija mini|Norveško more okruženo je plićim morima na jugu (Sjeverno more) i sjeveroistoku (Barentsovo more). Bijela točka blizu središta je Jan Mayen, a točka između Spitsbergena (veliki otok na sjeveru) i Norveške je Medvjeđi otok. lijevo|mini|Otoci Vedøya, Skumvær i Røst, Lofoti, Norveška Norveško more nastalo je prije otprilike 250 milijuna godina, kada su se Euroazijska ploča Norveške i Sjevernoamerička ploča uključujući Grenland počele odvajati. Postojeće usko morsko more između Norveške i Grenlanda počelo se širiti i produbljivati.Terje Thornes & Oddvar Longva "The origin of the coastal zone" in: Sætre 2007, str 35.-44. Sadašnja kontinentalna padina u Norveškome moru označava granicu između Norveške i Grenlanda kakva je bila prije otprilike 250 milijuna godina. Na sjeveru se proteže istočno od Svalbarda i na jugozapadu između Britanije i Farskih otoka. Ova je kontinentalna padina bogato ribolovno područje i mjesto brojnih koraljnih grebena. Taloženje grebena nakon odvajanja kontinenata izazvalo je klizišta, kao što je primjerice klizište Storegga prije otprilike 8000 godina izazvao veliki tsunami.
Obale Norveškoga mora oblikovane su tijekom posljednjeg ledenog doba. Veliki ledenjaci visoki nekoliko kilometara utisnuli su se u kopno, izdubili su fjordove u kopnenoj masi, a uruđavanjem zemljanog materijala u more i produžili su kontinentalne padine. To je posebno vidljivo uz norvešku obalu duž Helgelanda i sjeverno do Lofotskih otoka. Norveški epikontinentalni pojas širok je između 40 i 200 kilometara i ima drugačiji oblik od kontinentalnih platformi u Sjevernome i Barentsovom moru. Sadrži brojne brazde i nepravilne vrhove, koji obično imaju amplitudu manju od 100 metara, ali mogu doseći i do 400 metara. Prekriveni su mješavinom šljunka, pijeska i mulja, a brazde su mjestom mriještenja riba. Dublje u moru postoje dva duboka bazena odvojena niskim grebenom (njegova najdublja točka na 3000 m) između visoravni Vøring i otoka Jan Mayen. Južni bazen je veći i dublji, s velikim područjima između 3500 i 4000 metara dubine. Sjeverni bazen je plići na 3200 - 3300 metara, ali sadrži mnoga pojedinačna mjesta koja se spuštaju do 3500 metara. Podmorski pragovi i kontinentalne padine označavaju granice ovih bazena sa susjednim morima. Na jugu se nalazi europski epikontinentalni pojas i Sjeverno more, na istoku je euroazijski epikontinentalni pojas s Barentsovim morem. Na zapadu Škotsko-Grenlandski greben odvaja Norveško more od sjevernog Atlantika. Ovaj greben je u prosjeku dubok samo 500 metara, samo na nekoliko mjesta doseže dubinu od 850 metara. Na sjeveru leže gebeni Jan Mayen i Mohns, koji leže na dubini od 2000 metara, a neke brazde na ovom području dosežu dubinu od oko 2600 metara.
Hidrologija mini|615x615px|Rasponi plime i oseke i vremena podizanja plime (sati nakon Bergena) duž norveške obale. lijevo|mini|Termohalinska cirkulacija objašnjava nastanak hladne, guste duboke vode u Norveškome moru. Cijeli proces cirkuliranja vode traje oko 2000 godina da bi došlo do potpune razmjene. lijevo|mini|Površinske struje u sjevernom Atlantiku. U Norveškome moru susreću se četiri glavne vodene mase koje potječu iz Atlantskog i Arktičkog oceana što stvara morske struje koje su od temeljne važnosti za globalnu klimu. Topla slana Sjevernoatlantska struja pritječe iz Atlantskog oceana, a hladnija i manje slana Norveška struja izvire iz Sjevernog mora. Takozvana Istočnoislandska struja prenosi hladnu vodu južno od Norveškoga mora prema Islandu i zatim na istok, duž Arktičkog kruga. Ova se struja javlja u srednjem vodenom sloju. Duboka morske truje teku u Norveško more iz Grenlandskoga mora. Plima i oseka u moru su poludnevne, odnosno dižu se dva puta dnevno na visinu od oko 3,3 metra.
Površinska strujanja Hidrologija gornjih slojeva vode uvelike je određena strujanjem iz sjevernog Atlantika. Strujanje dostiže brzinu od 10 Sv (1 Sv = milijun m3/s), a najveća dubina mu je 700 metara kod Lofotskog otočja, no obično se kreće unutar 500 metara. Dio dolazi kroz Farsko-Šetlandski kanal i ima relativno visok salinitet od 35,3‰ (promila). Ova struja izvire iz Sjevernoatlantske struje i teće uz europsku kontinentalnu padinu; povećano isparavanje zbog tople europske klime rezultira povišenom slanošću. Drugi dio prolazi kroz grenlandsko-škotski jarak između Farskih otoka i Islanda ; ova voda ima srednji salinitet između 35 i 35,2‰. Protok pokazuje jake sezonske varijacije i može biti dvostruko veći zimi nego ljeti. Dok mu je na Farsko-Šetlandskom kanalu temperatura najviša, oko 9,5 °C, na Svalbardu otpušta energiju u okoliš (oko 250 terawata) i ohladi se na oko 5 °C.Roald Sætre Driving forces in: Sætre 2007, str. 44–58
Struja koja teče iz Sjevernog mora izvire iz Baltičkog mora i tako prikuplja većinu slatke vode koja se slijeva u mora u Sjevernoj Europi, no ovaj je doprinos relativno mali. Temperatura i salinitet ove struje pokazuju snažna sezonska i godišnja kolebanja. Dugoročna mjerenja unutar gornjih 50 metara u blizini u obale pokazuju maksimalnu temperaturu od 11,2 °C na paraleli 63° N u rujnu i najmanje 3,9 °C na Sjevernome rtu u ožujku. Salinitet varira između 34,3 i 34,6‰, a najmanji je u proljeće zbog dotoka otopljenog snijega iz rijeka. Najveće rijeke koje se ulijevaju u more u ovome području su Namsen, Ranelva i Vefsna. Sve su te rijeke relativno kratke, ali imaju visok protok vode zato što se slijevaju niz strme planinske obronke.Matti Seppälä The Physical Geography of Fennoscandia, Oxford University Press, 2005 , pp. 121–141
Dio tople površinske vode s Zapadnospitsberškom strujom teče izravno iz Atlantskog oceana u Arktički ocean uz Grenlandsko more. Ova struja ima brzinu od 3-5 Sv i ima veliki utjecaj na klimu. Ostale površinske vode (~1 Sv) teku duž norveške obale u smjeru Barentsovog mora. Voda Zapadnospitberške struje dovoljno se ohladi u Norveškome moru da uranja u dublje slojeve i tamo istiskuje vodu koja teče natrag u sjeverni Atlantik.
Arktička voda iz Istočnoislandske struje uglavnom teče u jugozapadnom dijelu Norveškoga mora u blizini Grenlanda. Njena svojstva također pokazuju značajne godišnje fluktuacije, ali dugotrajna prosječna temperatura je ispod 3 °C, a salinitet između 34,7 i 34,9‰. Udio te vode na površini mora ovisi o snazi struje, koja pak ovisi o razlici tlaka između islandskog niskog i azorskog visokog tlaka: što je veća razlika, to je struja jača.
Dubokomorske struje Norveško more povezano je s Grenlandskim morem i Arktičkim oceanom tjesnacem Fram dubokim 2600 metara. Norveška duboka voda (NSDW) javlja se na dubinama većim od 2000 metara. Ovaj homogeni sloj sa salinitetom od 34,91‰ ima malu razmjenu vodene mase sa susjednim morima. Njegova temperatura je ispod 0 °C i pada na −1 °C na dnu oceana. U usporedbi s dubokim vodama okolnih mora, NSDW ima više hranjivih tvari, ali manje kisika.
Slaba izmjena dubokih voda s Atlantskim oceanom posljedica je male dubine relativno ravnog grenlandsko-škotskog grebena između Škotske i Grenlanda, ogranka Srednjoatlantskog grebena. Samo četiri područja grenlandsko-škotskog grebena dublja su od 500 metara: kanal Faroe-Bank (oko 850 metara), neki dijelovi grebena Island-Faroe (oko 600 metara), greben Wyville-Thomson (620 metara) i područja između Grenlanda i Danskog tjesnaca (850 metara), što je mnogo pliće od Norveškoga mora. Hladna duboka voda teče u Atlantik kroz različite kanale: oko 1,9 Sv kroz kanal Faroe Bank, 1,1 Sv kroz kanal Island-Faroe i 0,1 Sv kroz brazdu Wyville-Thomson. Turbulencije koje nastaju kada duboka voda padne iza grenlandsko-škotskog grebena u duboki atlantski bazen miješaju susjedne slojeve vode i formiraju Sjevernoatlantsku duboku vodu, jednu od dvije glavne dubokomorske struje koje opskrbljuju duboke slojeve oceana kisikom.Ronald E. Hester, Roy M. Harrison Biodiversity Under Threat, Royal Society of Chemistry, 2007 , p. 96
Klima Termohalinska cirkulacija značajno utječe na klimu u Norveškome moru, što čini da regionalna klima može značajno odstupati od prosjeka. Također postoji razlika od oko 10 °C između mora i obale. Temperature Norveškoga mora rasle su između 1920. i 1960.,Gerold Wefer, Frank Lamy, Fauzi Mantoura Marine Science Frontiers for Europe, Springer, 2003 , pp. 32–35 a učestalost oluja se u istom razdoblju smanjila. Učestalost oluja bila je relativno visoka između 1880. i 1910., znatno se smanjila od 1910. do 1960., a zatim se vratila na izvornu razinu.
Za razliku od Grenlandskoga i Arktičkog mora, Norveško more ne ledi tijekom cijele godine, zahvaljujući toplim strujama. Konvekcija između relativno tople vode i hladnoga zraka zimi igra važnu ulogu u arktičkoj klimi. Srpanjska izoterma od 10 stupnjeva (linija temperature zraka) prolazi kroz sjevernu granicu Norveškoga mora i često smatra južnom granicom Arktika.Kieran Mulvaney At the Ends of the Earth: A History of the Polar Regions, Iceland Press, 2001 , p. 23 Zimi Norveško more općenito ima najniži tlak zraka na cijelom Arktiku što uzrokuje formiranje većine islandskih ciklona. Temperatura vode u većem dijelu mora je 2–7 °C u veljači i 8.–12 °C u kolovozu.
Flora i fauna mini|Fitoplankton cvjeta u Norveškom moru. Norveško more prijelazno je područje između borealnog i arktičkog ekosustava, stoga ga nastanjuje flora i fauna karakteristična za obje klimatske regije. Južna granica mnogih arktičkih vrsta prolazi kroz Sjeverni rt, Island i središte Norveškog mora, dok sjeverna granica borealnih vrsta leži u blizini granice Grenlandskog mora s Norveškim morem i Barentsovim morem, odnosno ta se područja preklapaju. Neke vrste poput jakobove kapice, islandske kapice (Chlamys islandica) i kapelina imaju tendenciju koloniziranja ovoga područja između Atlantskog i Arktičkog oceana.