mini|250px|desno|Vila Slovinka, naslovnica iz 1614. godine Vila Slovinka pripovjedno je djelo u stihu Jurja Barakovića u kojem se u trinaest pjevanja nejednake duljine, s više od 9300 stihova različitih metričkih i strofičkih oblika, uz mnoštvo mitoloških i autobiografskih motiva, tematizira povijest i sadašnjost Zadra i Šibenika.
Izdanja
Djelo je za autorova života objavljeno dva puta, u Veneciji 1614. i 1626. godine, te u istom gradu još i 1682. godine. Kritičko je izdanje objavljeno u Akademijinoj ediciji Stari pisci hrvatski, knj. XVII. iz 1889. (prir. Pero Budmani i Matija Valjavac). Postoje još dva novija izdanja: u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti (prir. Frano Švelec, Zagreb 2000.) te u ediciji Croatica – Hrvatska književnost u 100 knjiga (prir. Josip Bratulić, Vinkovci, 2000.).
Sadržaj
Posveta
Pisnik se obraća Anjelu Justinijanoviću, svećeniku kojemu predviđa da će postati papa. Anjelov izgled potanko je opisan i zatim se prelazi na slavljenje njegova podrijetla te njegova oca, braće i strica Oktavijana. Potom Pisnik spominje kako je svoju vilu poslao u Zadar, ali Zadrani očito više vole Latinku (književnost na talijanskom jeziku). Iskazuje nezadovoljstvo time što više vole govoriti tuđim nego svojim jezikom. Zato Pisnik moli Anjela da mu štiti i čuva vilu koju mu šalje jer mu nema ništa bolje darovati, iako vila nema ni haljine ni skladne odiće. Spominje veselje i bol slavenskih krajeva.
Petje parvo
Prošle godine Pisnik poželi poći vidjeti šibenska polja. Kreće u osvit nedjelje i na putu prolazi pored gradske straže. Nema uza se ni hrane ni pića; sve je tako pusto pa ga obuzima strah da bi ga netko mogao napasti. Odjednom na livadi spazi malo povinuto žensko krilo i prepadne se pomislivši da je to možda zaklana žena, žrtva razbojnika. Prilazi bliže, iako ga još uvijek obuzima strah, ali Vila ga zazva imenom. Slijedi detaljan opis viline nadzemaljske ljepote. Vila ga prima za ruku i umiruje riječima kako je ona vila koja je ostala nakon vilinjeg skupa da se odmori na livadi te poziva Pisnika na razgovor. Pisnik joj prilazi, sjeda na skut i osjeća kako ga obuzima snažna zaljubljenost. Opravdava se za svoje ponašanje i pita Vilu nije li ona kakva božica, ali Vila ga kudi i govori da je vila, da je besmrtna i neka se ženi ženom iz svoje vrste.
Kaže da mu zna ime, ali ne zna odakle je pa joj Pisnik počinje prepričavati svoje porijeklo: govori o majci Zadranki koja je nakon udaje došla u Plemiće gdje se i Pisnik rodio. Napominje kako je Zadar, iz kojega je on sada prognan, u to vrijeme bio u cvatu. Vila sve to sluša pa se rasplače te mu počne pripovijedati o njegovu pradjedu Bartolu kojega je resilo takvo junaštvo da ga je i sam kralj (Bela IV.) zvao vojvodom, knezom, a ponekad i pasanim vitezom. Govori kako mu je Bela, nakon što se istaknuo u boju protiv Mongola, poklonio tri sela: Plemiće, Brus i Oštri Rat te prilaže pismo s kraljevskim pečatom.
Potom se opisuju povijesne prilike u Zadru koji su sedam puta zauzimali Mlečani, a Hrvati ga vraćali ugarskome kralju, te kako su, nakon prodaje Zadra u mletačke ruke, poklisari otišli duždu u Mletke. Na duždevo pitanje zašto su Zadar uporno vraćali ugarskome kralju, poklisari odgovaraju kako su mu htjeli biti vjerni, ali sad spoznaju da je božja volja da budu duždevi podanici. Dužd im na to potvrđuje plemićke položaje koje su stekli od ugarskog kralja. Zadar je ponovno u procvatu i obilju. Pisnik i Vila premještaju se u hlad pod jelu gdje nastavljaju razgovor, a Viline riječi zadaju devet rana Pisnikovu srcu.
Petje drugo
Počinje tužaljkom o Zadru koji je okovan i u plaču. To je stanje nastalo dolaskom Mlečanina Sforce Palavicina. On prvo koncem mjeri gradske zidine, a puk ga u strahu motri, znajući kako nešto sprema. Uskoro počinje rušiti kuće, pa čak i crkvu, ne obazirući se na plač i očaj stanovnika. Sforca izdaje proglas da svatko mora doći kopati, čak i gospoda koja tako pružaju primjer puku. Grade se nove zidine i sad je svima jasno da Sforca želi zaštititi Zadar od ratne opasnosti. Podrobno se opisuju sve radnje i događaji u gradnji. Vila dalje pripovijeda o Beloni, uzročnici ratova koja sa Zavidosti odlazi na turski dvor kako bi sultana potakla na rat protiv Mlečana. Obavivši posao, odlazi u podzemlje i traži brodara Karonta koji se konačno odaziva s nekog brda i žali se kako nema posla otkad je poginuo zrinski ban Miklauš, pa je barku izvukao na suho. Belona mu kaže da pripremi veću korablju jer se turski car sprema u rat. Vila završava svoj govor, a Pisnika obuzima tuga te zaplače.
Petje treto
Vila nastavlja pripovijedati o početku rata 1569. godine kada je Zadar bio napadnut (Ciparski rat). Slijedi jadikovka i savjetovanje Zadru da se naoruža. Opisuje se turska vojska koja kosi kršćane. Polja su puna mrtvih tijela, a oni preživjeli bježe ili se predaju u tursko roblje. Spominje se zatvor roblja u Obrovcu kamo se odlazi trgovati robovima. Zadar je pod opsadom i nitko ne smije izaći iz grada. Jedino se zadarski vojnici ne boje Turaka i hrabro se sukobljavaju s njima (riječ je o najamničkoj vojsci).
Umjesto povijesnoga objašnjenja prestanka rata, slijedi dugačka prispodoba iz prirodnoga svijeta. Zadar je ostao kao panj na osami, bez ijedne grane, ali u proljeće će opet procvjetati i postati ljepši i bogatiji. Grad je ostao na nogama zahvaljujući tome što je sačuvao tri dara: krepost, mudrost i slavan glas koji zapravo i nije dar jer ga je sam zaslužio. Pisnika obraduju ove Viline riječi, a ona mu pokazuje Velebit, gdje su se prije tri godine okupile sve vile svijeta. Najavljuje mu kako će sada pripovijedati o čovjeku koji je bio čelo i sime našega jazika.
Petje četvarto
Vila zemljopisnim terminima opisuje predjele s kojih su sve vile pristigle, a zatim opisuje vilinji sastanak na kojemu postoji hijerarhija pa tako one mudrije sjede na višem mjestu jer i u prirodi mlađi od starijih uče. Vila napominje Pisniku da mu je otkrila sve što je smjela te ga sad savjetuje da bude odan, skroman te neka ne zavidi nikome. Nakon vilinjeg skupa vile su zaplesale kolo pa mole Slovinku da povede pjesmu, a njoj na um pade pjesma o Zadru.
Petje peto
Vile nakon vijećanja započinju ples. Slijedi pohvalna pjesma Zadru koju su spjevale na gori.
Petje šesto
Vila Slovinka nastavlja pripovijedati te otkriva kako su joj vile čestitale. Vila Saražinka (Saracenka) ističe kako je mnogo slušala o Zadru, ali nikada ga nije vidjela. Spominje kako se Zadar hvali u mnogim krajevima i kamo je god išla, svuda je nailazila na to ime. Potom opisuje svako slovo u imenu Zadra, pa tako slovom z u slovinskom jeziku počinje i riječ "zora", a na tom je slovu i pozlata. Slovom a sve započinje, a na sredini je slova "riz", sličan biljegu na konjskom čelu. Slovom d počinje ime slavnog proroka Daniela, a izgleda kao napeti luk, dok slovom r počinju riječi "raj" i "Rim".
Potom ustaje od zapada vila i moli zbor da ostanu na gori još jedan (ukupno deveti) dan da pjevaju o slavi Zadra. Govori kako je i ona često nailazila na to ime i da su u raznim sporovima poklisare često slali u Zadar da Zadrani presude. Sve vile mole Slovinku da im priča o Zadru. Slovinka uzima riječ, ali napominje kako joj ni tri godine ne bi bile dovoljne da kaže sve o Zadru. Priča o njegovu položaju kraj mora, zatim opisuje i gradsku stražu, podijeljenu u čete, sa zastavom koja u sredini ima biljeg, te dužnosti svih važnih ljudi u gradu; komornika, kapitana te providura od konjikov, čiji vitezovi postaju pravi lavovi kad trebaju pokazati hrabrost. Četvrti je vladar kojega spominje knez, mudar i čestit vladar Zadra koji se brine da Zadrani imaju kruha, ulja i vina. Oko kneza okupljena su vlastela, sve odreda plemenitaši od Boga. Spominje svećenike te redovnike i sreću što ih grad ima. Vila govori o četiri stanišća te braće, odnosno o dominikanskom, benediktinskom te dva franjevačka samostana. Spominje i ljepotu Zadranki te najavljuje kako će pričati o onome što je čula od starijih vila o Zadru.
Petje sedmo
U skazan'ju se doznaje kako vile slušaju Slovinku koja im pripovijeda o postanku Zadra. Slovinka pripovijeda o Nembrotovu bratu Ninu koji sa svojom ženom Savom odlazi u svijet da nađu mjesto gdje će se nastaniti. Nakon dugog putovanja dolaze u Liku, Sava je trudna i to nakon duge neplodnosti pa se Nino zavjetovao da će podići grad tamo gdje ona rodi. Odlučili su sići na more jer je ondje ljepše. Dolaze na obalu, a Nino odluči tu sagraditi grad Nin. Sava ondje rodi kćer Plankitu.
Plankita, izrastavši u lijepu djevojku, odluči služiti Dijani, ne želi se udati i imati djecu, iako to žele njezini roditelji. Opisuje se Plankitin lov košute; ranjena se košuta baca u more, a Plankita, izgubivši plijen, popije vode s izvora i zaspi. Dolazi Neptun te, ugledavši Plankitu, ne može svladati požudu. Plankita se budi, ali ne uspijeva se obraniti te ostane trudna. Neptun odlazi ostavivši je samu. Plankita nakon devet mjeseci rodi sina, a Neptun je sljedeći dan dolazi posjetiti jer je pogriješio u računanju za jedan dan. Plankita i Neptun presretni su, grle se i ljube. Plankita doji sina Slovana, a Neptun, kad ga vidi, shvati da je to dar s neba i odluči nagraditi Plankitu. Organizira pir na koji dolaze bogovi. Opisuje se slavlje i ples bogova nakon kojeg pođu večerati, a Plankita donosi Slovana te svi poljube dijete na dio tijela gdje je imalo biljeg u obliku imena Slovan. Neptun se pred svima zaklinje da će sagraditi grad na mjestu gdje je prvi put vidio svoje dijete; to je Plankiti "dar za dar" i po tome se zove Zadar. Jove dopušta Neptunu sagraditi grad i naredi mu da ogradi vodu kojom se ohladio kad je zaspala Plankita i tu je vodu nazvao Plankita. Grad se gradi čudom: kamenje samo ide iz zemlje.
Bogovi darivaju Zadar: Jove je usadio javor u Zadru, Palade poklonila tri maslinove grane, Mart poklanja konja s oružjem, a Vulkan oružje, Juno dva pauna, Merkurij krila, Dijana će usaditi ružin grm na koji će staviti palmu; Apolo će postaviti stražu na grad i učiniti da Plankita provre s parnaških gor vodom konjskog kopita. Spominje se Petar Zoranić kojemu treba pripisati zasluge što je proslavio Nin u Planinama. U grad dolaze Cerere i Bahko, sreću Plankitu i mole je da im pokaže grad. Potom sjedaju, a Plankita im ispriča sve od trenutka kada je srela Neptuna. Gosti odgovaraju neka se ne plaši jer će biti sretna, a Slovan će postati kralj.
Grad polako nastanjuju ljudi, a Slovan postaje hvaljeni kralj. Saznaje se da je slovinski jezik nazvan po Slovanu. On odlučuje posjetiti Savu, koja je već stara i s njom obilazi kraj. Dolaze do rijeke koja će biti nazvana po Savi.
Tu se prekida priča i Pisnik nastavlja razgovarati s Vilom. Zanima ga kakva sudbina čeka Šibenik, a Slovinka odgovara kako će o tome pričati drugi put te neka i dalje slavi Zadar i traži oprost u gradu. Razgovor završava Pisnikovim moraliziranjem protiv srdžbe. Vila ustane i odjuri u goru, Pisnik trči za njom i pita je za svoju daljnju sudbinu. Vila mu kratko kaže da od nevolje ne može pobjeći jer je sebi naprtio prevelik teret.
Petje osmo
Pisnik je u strahu nakon Vilina odlaska. Putem kući susreće poklisara iz Ostrovice koji je nosio pisma gospodi. Poklisar ovog puta nosi pismo livanjskog bega šibenskom knezu. Kazuje mu zašto i odakle putuje, a uz to hvali poklisarski život, pri čemu započinje priču o zadarskom piru na kojem se našao. Bio je to pir poznatih zadarskih plemićkih obitelji Bartolačića i Macarelića na kojem je Poklisar sudjelovao jer se tamo zatekao. Osim tih obitelji nabraja još neke koje slično hvali i slavi, ali riječi mu nisu dovoljne da bi ih mogao opisati.