Obrazovni sustav u Austriji reguliran je na saveznom nivou, tako da su sve škole širom Austrije, osim alternativnih, jednake. U nadležnosti Ministarstva obrazovanja je i obrazovanje nastavnika i održavanje škola.

Povijest

mini|100px|Spomen-ploča s likom Otta Glöckela, reformatora školstva u Austriji U prošlosti je obrazovanje bilo privilegija visokih slojeva društva i zadaća vjerskih institucija i monaha, koji su poučavali ljude. 1774. godine potpisivanjem prvog Školskog pravilnika, Marija Terezija postavlja osnovu austrijskog školskog sustava, koji se širi carstvom i u svojim načelima ostaje nepromijenjen do danas. Pravilnik određuje šestogodišnje obvezno školovanje, upotrebu istovjetnih udžbenika i reguliranje obrazovanja učitelja. Prijestolonasljednik Josip II. reformira školstvo i nalaže gradnju škola. Franjo Josip I. 1848. godine formira prvo Ministarstvo javnog školstva, koje 1849. biva preimenovano u Ministarstvo kulture i obrazovanja.

Kasnijim reformama 1869. godine, školska obveza se sa šest produljuje na osam godina, smanjuje se broj učenika u razredima, obrazovanje konačno prelazi u nadležnost države i regulira se obrazovanje djevojčica, koje po drukčijem programu, apsolviraju osmogodišnje školovanje. Međutim, prva Ženska gimnazija bit će otvorena tek 1892. godine. Od 1901. bit će dozvoljeno da djevojke posjećuju neke fakultete.

1918. godine tajnik za obrazovanje pri Ministarstvu, Otto Glöckel, provodi značajnu reformu školstva, koja je na snazi i danas, da svako dijete, neovisno o spolu i socijalnom statusu, treba imati optimalno obrazovanje.

1927. godine uvodi se viša osnovna škola za djecu od 10 do 14 godina. 1932. godine stupaju novi planovi na snagu. Tih godina već su 30% učenika djevojčice, a 5% nastavnog osoblja čine žene, usprkos činjenici da se učiteljice nisu smjele udavati.

U vrijeme nacizma, nakon 1938. godine, mogućnosti obrazovanja, osobito djevojkama, su ograničene. Školstvo je u potpunosti podređeno politiziranom i ideologiziranom sustavu, čiji je zadatak, između ostalog, širenje nacionalističkih ideja.

Krajem rata, pod upravom saveznih sila, u Austriji će biti zabranjeni svi prije važeći školski zakoni i planovi. Tek 1955. odlaskom saveznika, Austrija počinje s vlastitom obrazovnom politikom, zasnovanom na starim tradicijama.

1962. godine novim odredbama, školska obveza se produljuje na devet godina. Za nastavnike je obvezno obrazovanje na pedagoškoj akademiji. 1974. godine stupa na snagu Zakon o školstvu, koji je i danas na snazi.

1975. uvedena je koedukacija, a od 1979. se dječaci i djevojčice ne odvajaju na nastavi ručnog rada ili športa u nižoj osnovnoj školi. 1982. ratificirana je Konvencija o uklanjanju svakog oblika diskriminacije žene.

Od 1993. za učenike sa smetnjama u učenju postoji mogućnost da posjećuju integrativnu nastavu, znači zajedno s ostalim učenicima.

2000. godine austrijski obrazovni sustav se po PISA studiji nalazi na sredini ljestvice europskih zemalja, što nije zadovoljilo očekivanja.

Od 2007. uređeno je obrazovanje nastavnika. Pedagoške akademije, stručne akademije, religijski pedagoški instituti i pedagoški instituti objedinjeni su u pedagoške visoke škole. Ovdje se obrazuju i dalje školuju svi nastavnici, osim onih viših škola, za koje je obvezno fakultetsko obrazovanje.

Školska uprava

Zadaci Ministarstva su:

osnivanje škola održavanje škola raspuštanje škola obrazovanje i daljnje školovanje nastavnika nostrificiranje stranih diploma

U saveznim pokrajinama Ministarstvo zastupaju pokrajinska školska vijeća. Nadležni su za:

nadzor škola saveznu pomoć učenicima upravu saveznih škola i njihovih nastavnika

Školska obveza

Nastava je obvezna za svu djecu koja u Austriji dulje borave. Počinje u rujnu one godine u kojoj dijete napuni šest godina. Obvezno pohađanje nastave traje devet godina pohađanjem:

državne škole privatne škole kućne nastave ili škole u inozemstvu

Vrste odgojnih i obrazovnih institucija

Novorođena djeca do 3 godine mogu posjećivati jaslice. Nakon treće godine dio djece posjećuje vrtić, koji nije obvezan. Sa šestom godinom života počinje školska obveza. Ako se pri upisu u nižu osnovnu školu (Volksschule), iskaže potreba, zbog nezrelosti i nepripremljenosti za školu, roditeljima i djetetu se savjetuje posjet predškolskom razredu.

Nakon četiri godine niže osnovne škole, posjećuje se četiri godine viša osnovna škola ('Hauptschule) ili općeobrazovna viša škola (Algemeinbildende höhere Schule (AHS)), za upis u koju je potreban dobar uspjeh ili položen prijemni ispit. Za djecu s poteškoćama u učenju postoje [specijalne škole (Sonderschule).

Nakon završenih osam godina, nudi se, ovisno od sklonosti i uspjehu, više mogućnosti:

Viša realna gimnazija (Oberstufenrealgymnasium), Viša stručna škola (Berufsbildende höhere Schule (BHS)), Obrazovna ustanova za predškolsku, odnosno socijalnu podagogiju (Bildungsanstalt für Kindergarten- bzw. Sozialpädagogik), Srednja stručna škola (Berufsbildende mittlere Schule ), Politehnička škola (Polytechnische Schule) s daljnjom zanatskom stručnom školom (Berufslehre),

Prve tri škole u nizu završavaju ispitom zrelosti, te maturom, što omogućuje upis na fakultet.

Podjela na predškolski odgoj, primarno obrazovanje, sekundarno niže obrazovanje, sekundarno više obrazovanje, postsekundarno obrazovanje i tercijarno obrazovanje je po ISCED (International Standard Classification of Education) UNESCO-ovim odredbama.

Niža osnovna škola

Roditelji i skrbnici djece koja su školski obveznici moraju djecu prijaviti radi upisa kod nadležne škole. Najčešće je to škola koja je u istom okrugu u kom dijete stanuje, tj. najbliža škola. Za 1. stupanj (1. i 2. razred) učenici imaju 3 godine vremena. To znači da se djeci, koja još nisu dovoljno pripremljena za svladavanje školske svakodnevice, daje vrijeme koje trebaju, pohađanjem predškolskog razeda ili ponavljanjem 1. ili 2. razreda. I u tom slučaju školska obveza završava s navršenom petnaestom godinom života.

Moguć je i prijevremeni prijem za djecu koja šestu godinu pune između 1. rujna i 31. prosinca, ako to roditelji zatraže i ako djeca time nisu preopterećena. Od školske 2003./04. nastavnim planom je predviđen jedan živi strani jezik, od 1. razreda kao obvezan predmet.

U četvrtom razredu se roditelje podrobnije obavještava o uspjehu djeteta, kako bi se na osnovu pokazanih sklonosti i uspjeha, razmislilo i odlučilo o daljnjem obrazovnom putu. Uvjet za upis u višu osnovnu školu je završen četvrti razred, dok je za upis u općeobrazovne više škole neophodan uspjeh "vrlo dobar" ili "odličan" iz njemačkog jezika, matematike i prirode i društva ili zaključak nastavničkog vijeća niže osnovne škole da postoji velika vjerojatnost da će učenik uspjeti odgovoriti zahtjevima općeobrazovne više škole ili položen prijemni ispit. Sustav ocjenjivanja se dijeli na: verbalni, opisni, brojčani i kombinirani. U četvrtom razredu svi učenici bivaju brojčano ocjenjeni za uspjeh i to:

1 za odličan (sehr gut), 2 vrlo dobar (gut), 3 dobar (befriedigend), 4 dovoljan (genügend) 5 nedovoljan (nicht genügend)

Učenicima se najkasnije u četvrtom razredu uručuju svjedodžbe.

Viša osnovna škola

Višu osnovnu školu posjećuju učenici od desete do četrnaeste godine. Ona fleksibilno odgovara potrebama učenika i njihovim sklonostima, ali i regionalnim potrebama. Svaka škola ima mogućnosti u određenom okviru, prilagoditi svoju ponudu nastavnih predmeta svojoj specifičnoj situaciji, sve do izdavanja autonomnih nastavnih planova. Tako nastaju učilišta s jezičnim, umjetničkim, športskim, prirodno-tehničkim, ekološkim, obavještajnim itd. težištem. Za nastavne predmete: njemački jezik, matematiku i strani jezik (gotovo isključivo engleski), postoje skupine po uspješnosti (Leistungsgruppe), kojima se omogućava ciljan pedagoški rad, vodeći računa o sposobnostima učenika. Nastava se pri tom izvodi u manjim skupinama, a normativi 1. grupe odgovaraju onima u općeobrazovnoj višoj školi. Za obvezne predmete, u slučaju potrebe, nudi se dopunska nastava.

U 3. i 4. razredu obraća se posebna pažnja daljem obrazovanju, putem profesionalne orijentacije, na danima stručne prakse, posjetama firmama ili ekskurzijama. S odgovarajućim uspjehom po završetku četverogodišnjeg školovanja, postoji mogućnost prijelaza u općeobrazovne više škole, srednje i više stručne škole.

Politehnička škola

Ovaj oblik škole nastavlja se na 8. školski stupanj i traje jednu godinu. U ovoj školi se učenici pripremaju za profesionalni život, s općim obrazovanjem i profesionalnom orijentacijom. Cilj dana provedenih na praksi i upoznavanja poslovnog svijeta je pomoć u izboru zanimanja. Njemački jezik, matematika i engleski jezik izvode se u skupinama uspješnosti ili u stručnim sklonosnim skupinama. Svaki učenik, uz obvezne nastavne predmete u obujmu od 19 sati tjedno, ima mogućnost izbora jednog od sedam sklonosnih područja, u obujmu od 15 sati tjedno.

Specijalna škola

Specijalana škola obuhvaća osam ili, s politehničkom školom, devet školskih stupnjeva u deset područja. S djecom rade nastavnici školovani za rad s hendikepiranim učenicima, uz primjenu individualnih nastavnih metoda, koje omogućavaju svladavanje daljnjeg profesionalnog obrazovanja ili nastavljanje školovanja. Specijalne škole rade po vlastitom nastavnom planu i dijele se u:

opće specijalne škole, koje postepeno nestaju ustupajući mjesto integrativnim razredima u obveznim školama specijalne škole za tjelesno hendikepiranu djecu specijalne škole za djecu s govornom manom specijalne škole za djecu oštećenog vida specijalne škole za nagluhu djecu specijalne škole za teškoodgojnu djecu specijalne škole pri lječilištima

Teži se da se što veći broj učenika ovih škola, nakon završetka školovanja, uključi u svakodnevni život. Veliki je broj firmi koje usko surađuju sa školama, zapošljavanjem učenika s teškoćama u učenju, kao i socijalnih organizacija, čiji je zadatak pružanje pomoći i posredovanje na burzi rada.

Općeobrazovne više škole mini|Akademska gimazija u Beču Općeobrazovna viša škola (gimnazija) obuhvaća četverogodišnji niži i četverogodišnji viši stupanj i završava ispitom zrelosti, maturom, kojom se stječe pravo na daljnji studij ili pravo na zaposlenje u javnim službama.

Uvjet za prijem u općeobrazovne više škole je uspjeh "vrlo dobar" ili "odličan" iz njemačkog jezika, matematike i prirode i društva, zaključak nastavničkog vijeća niže osnovne škole da postoji velika vjerojatnost da će učenik uspjeti odgovoriti zahtjevima općeobrazovne više škole ili položen prijemni ispit.

Prelazak u razrede višeg stupnja moguć je iz više osnovne škole, s postignutim uspjehom "odličan" ili bilješkom da nastavu glavnih predmeta učenik treba pohađati u okviru prve grupe uspješnosti, s najnižom ocjenom "zadovoljava" iz ostalih predmeta ili nakon položenog prijemnog ispita, ako su ocjene iz glavnih predmeta u drugoj skupini uspješnosti bile lošije od ocjene "vrlo dobar".

Od 1. do 3. razreda (niži stupanj) nastavni plan i program je isti za sve vrste škola. U 3. i 4. razredu granaju se:

gimnazija (Gymnasium), s nastavom latinskog jezika, realna gimnazija (Realgymnasium), s nastavom geometrije, većim brojem sati matematike i fizike, općom tehničkom naobrazbom ili tekstilnim radom, ekonomska realna gimnazija (Wirtschaftskundliches Realgymnasium''), s više nastave kemije, općom tehničkom naobrazbom ili tekstilnim radom.

Nastava engleskog jezika je obvezna u svih osam razreda, na nižem i višem stupnju.

Na višem stupnju razlikuju se:

gimnazija; s nastavom latinskog jezika, a od 5. razreda i grčki ili neki drugi živi strani jezik realna gimnazija; više matematike, latinski jezik od 5. razreda ili drugi živi strani jezik, više sati geometrije, biologije i ekologije, kemije i fizike, ekonomska realna gimnazija; od 5. razreda drugi živi strani jezik ili latinski, ekonomija domaćinstva i prehrana, više geografije i ekonomije, psihologije i filozofije s praktičnim radom.