Convair B-36 Peacemaker je američki strateški bombarder koji je koristio isključivo USAF te predstavlja najveći serijski izrađivani klipni zrakoplov u povijesti.
Razvoj Zahtjevi Korijeni B-36 sežu još u 1941., u vrijeme kad se činilo da će nacistička Njemačka u svom nezadrživom pohodu osvojiti cijelu Europu, zajedno s Velikom Britanijom. Gubitak britanskog otočja značio bi i gubitak posljednjih europskih baza. Zbog toga je američko ratno zrakoplovstvo zatražilo hitan razvoj strateškog bombardera interkontinentalnog doleta, dovoljnog da dosegne ciljeve u Europi iz baza smještenih u Sjedinjenim Američkim Državama. Tako je 11. travnja 1941. objavljen natječaj za novi bombarder koji je trebao imati maksimalnu brzinu leta 720 km/h, brzinu krstarenja od 440 km/h i operativni vrhunac leta 15 000 metara. Još važniji zahtjevi bili su dolet od 19 200 kilometara na visini od 8400 metara. Razrada idejnih planova ponuđena je tvrtkama Consolidated Aircraft i Boeing. Mjesec dana kasnije priključio im se i Northrop sa svojim prijedlogom letećeg krila. Tvrtka Mc Donnell Douglas dobila je 19. travnja ugovor za prilagodbu motora Allison V-3420 za uporabu na bombarderima. Tvrtka Consolidated svoj je prijedlog Model 35 predala 3. svibnja 1941. Prijedlog je obuhvaćao dva rješenja bombardera s četiri ili šest motora. Preuzeta su neka rješenja s bombardera B-24 Liberator, kao što je rep s dva vertikalna stabilizatora. Kako bi ubrzalo razvoj novog bombardera, američko je zrakoplovstvo 19. kolovoza 1941. smanjilo zahtjeve. Tako je dolet smanjen na 16 000 kilometara, a borbeni radijus djelovanja na 6400 km s 4500 kg bombi. Nova brzina krstarenja određena je u rasponu od 385 do 480 km/h. Operativni vrhunac leta smanjen je na 13 400 metara. Boeing, Consolidated i Douglas su 3. listopada 1941. predali nove prijedloge usklađene s novih zahtjevima. Kao najbolja ponuda odabran je Consolidatedov Model 35, pa je već 16. listopada tvrtka dobila službenu dozvolu za nastavak projekta. Ugovor za izradu dva prototipa, označena kao XB-36, potpisan je 15. studenog 1941. Početak Konačni odabir prijedloga sa šest motora obavljen je 22. studenog iste godine, pa je odlučeno da će se, zbog uštede u masi i jednostavnosti konstrukcije ipak rabiti klasični vertikalni stabilizator. Kako ne bi došlo do brkanja dva projekta, Consolidated je 10. prosinca svoj projekt preimenovao u Model 36 i tako izbjegao zamjena s Northopovim B-35. minijatura|lijevo|200px|XB-36 tijekom prvog leta mini|200px|Isječak iz američkih filmskih novosti o B-36 Za razvoj novog bombardera zaduženi su Raymond C. Sebold i Herbert W. Hinckley. Prvi problem koji su morali riješiti bila je konstrukcija krila razmaka 70 metara i površine 443,3 m2. Da sve bude teže, u krilima su morali naći prostor za smještaj šest motora i spremnika za gorivo zapremine 79 820 litara. Kako bi se do kraja iskoristilo svih 3000 ks motora Pratt & Whitney R-4360 Wasp Major odabrane su trokrake elise tvrtke Curtiss promjera 6,4 metra. Nešto manji problem bila je konstrukcija trupa dužine 49,4 metra, u kojemu je trebalo naći prostora za smještaj bombi mase 18 900 kilograma. Zbog leta na velikim visinama odjeljak za posadu u nosu aviona i topnika u repu dobio je sustav za održavanje natpritiska. Posada je brojila čak 15 članova: pilot, kopilot, radarista/ciljatelj, navigator, leteći inženjer, dva vezista, tri topnika u prednjem i još pet u stražnjem dijelu trupa. Za odmor posade osigurana su četiri kreveta. Iako je B-36 morao letjeti previsoko i prebrzo da bi ga nacistički lovci dostigli, ipak je predviđeno jako defenzivno naoružanje od pet topova kalibra 37 mm i čak deset teških strojnica kalibra 12,7 mm. Topnička turela u repu trebala je dobiti i radarski ciljnički sustav. minijatura|desno|200px|XB-36 glavni stajni trap Maketa u naravnoj veličini (mockup) B-36 dovršena je 20. srpnja 1942., ali je cijeli projekt zapao u krizu. Naime, dio članova stručne komisije američkog zrakoplovstva procijenilo je da bombarder ima prejako defenzivno naoružanje i preveliku masu, pa neće moći dostići dolet od 16 000 kilometara. Drugi je dio tvrdio da bi smanjenjem defenzivnog oružja B-36 izgubio svaki smisao i sveo se na razinu "demonstratora tehnologija" kao što je bio Douglasov XB-19. Zbog toga su našli kompromisno rješenje da se ušteda na masi ostvari na manje važnim sustavima. Nakon toga odobren je nastavak razvoja. minijatura|lijevo|200px|B-29 i XB-36 U kolovozu 1942. Consolidated je predložio seljenje projekta XB-36 iz svojih pogona u San Diegu (Kalifornija) u državne pogone u Fort Worthu u Teksasu. Iako je američko zrakoplovstvo odobrilo plan ipak je, zbog potreba seljenja strojeva, mockupa, tehničke dokumentacije i ljudi, došlo do zastoja od nekoliko mjeseci. I nakon toga razvoj je tekao sporo jer je, nakon što je postalo očito da će se Velika Britanija održati, prioritet dan razvoju i proizvodnji bombardera B-24 Liberatot i B-32 Dominator, koji su bili nužni za rat protiv Japana. Zbog toga je svaki zahtjev vodstva Consolidateda da se odvoji više novaca i ljudi za B-36 redovito odbijan. Osim toga u ljeto 1942. američko je zrakoplovstvo zatražilo da se na osnovi XB-36 razvije i transportni avion XC-99. Do novog preokreta došlo je u jesen 1943. kad je japanska vojska uspjela svladati otpor kineskih snaga i na taj način onemogućiti američke planove da za svoje bombardere B-29 koristi kineske baze. Kao najlogičnije rješenje javilo se ubrzanje razvoja B-36, koji bi mogao polijetati s Havaja i napadati ciljeve u Japanu. Zbog toga je nova tvrtka Convair 19. lipnja 1943. dobila ugovor za proizvodnju 100 B-36. Novim je ugovorom određeno da prvi XB-36 mora poletjeti u rujnu 1944., prvi serijski B-36 biti dovršen u kolovozu 1945., a isporuka zadnjeg od 100 naručenih morala je biti do listopada 1946. Unatoč tome razvoj XB-36 i dalje je bio prespor, jer je približavanjem američkih snaga Japanu proporcionalno opadala i zainteresiranost za njega. Jedan od većih problema bila je znatno veća masa motora Wasp Major od očekivane. Pokušaj da se motori zamijene Lycoming BX-ovima bio je još neuspješniji. Sredinom 1944. marinci su uspjeli osloboditi pacifičke otoke dovoljno blizu da s njih bombarderi B-29 mogu napadati Japan. To je značilo da se Convairovi stručnjaci moraju usredotočiti na razvoj bombardera B-32, što je ponovno rezultiralo zastojem u razvoju XB-36. Na njihovu sreću zrakoplovstvo nije povuklo ugovor za proizvodnju 100 B-36, pa je Convair imao dovoljno novaca za nastavak programa. minijatura|desno|200px|Eksperimentalni stajni trap Iako su nakon njemačke kapitulacije znatno smanjene narudžbe za nove bombardere ugovor za B-36 je ostao netaknut. Službeno objašnjenje bilo je da je takav bombarder još uvijek potreban za rat protiv Japana. Neslužbeno, ali zato pravo objašnjenje bilo je da je upravo B-36 bio pravi bombarder za nošenje nuklearnog oružja, čiji se razvoj u to vrijeme odvijao u najvećoj tajnosti. Zbog toga je 9. kolovoza 1945. službeno objavljeno da će B-36 postati osnova američkih bombarderskih snaga nakon okončanja 2. svjetskog rata. Međutim, nagli razvoj mlaznih motora ugrozio je cijeli program i prije nego što je prvi XB-36 poletio. General Thomas Power izjavio je 25. ožujka 1945. da strukturalna ograničenja XB-36 mogu cijeli projekt učiniti beskorisnim. To je na kraju natjeralo Convair da se dodatno potrudi, pa je prvi XB-36 (42-13570) službeno dovršen 8. rujna 1945. Prvi je put poletio 8. kolovoza 1946. i postao najveći avion koji je do tada poletio. YB-35 minijatura|desno|200px|Strukturalna testiranja YB-36A Prva su letna ispitivanja pokazala probleme sa zakrilcima, lošim hlađenjem motora i turbulencijama iznad krila koje su smanjivale učinak elisa smještenih na izlaznom rubu. Zbog toga je dolazilo i do povećanih vibracija koje su opasno ugrožavale strukturu velikih i preopterećenih krila. Dolet je bio premali, kao i brzina. Zbog toga su do kraja 1946. obustavljena daljnja testiranja u zraku kako bi se obavile dodatne modifikacije. Sredinom 1948. američko zrakoplovstvo je ustvrdilo da B-36 ima tek ograničene borbene mogućnosti te da se može rabiti samo za obuku posada. Drugi prototip YB-36 (42-13571) prvi je put poletio 4. prosinca 1947. Na njemu su obavljene znatne izmjene, između ostalog i pokrova kabine koji je pružao znatno bolju vidljivost i koji je prihvaćen za serijsku proizvodnju. YB-36 je uspio dosegnuti visinu od 12 000 metara. Nakon 89 sati testiranja glavni stajni trap sa samo jednim kotačem zamijenjen je novim s četiri kotača, što je prihvaćeno kao standardno rješenje za serijsku proizvodnju. Ugrađeni su i novi motori R-43660-41 snage 3500 ks. Zbog toga mu je dodijeljena nova oznaka YB-36A, koja će postati osnovom za serijsku inačicu B-36A.
A onda se B-36 našao usred političke igre. Tadašnji zapovjednik američkog ratnog zrakoplovstva general George S. Kenney 12. prosinca 1946. službeno je izjavio da se program B-36 mora ograničiti na samo nekoliko testnih aviona jer je favorizirao B-50 tvrtke Boeing. Kako je B-50 zapravo bio tek nešto poboljšani B-29 ostatak vodstva, predvođen načelnikom zrakoplovnog stožera generalom Nathanom F. Twiningom, nije podupro Kenneyev zahtjev, tvrdeći kako je normalno da tako napredan projekt ima probleme u ranoj fazi razvoja, ali da je njegov potencijal daleko veći od B-50. Tako je B-36 spašen, pa je ostao jedinim nuklearnim bombarderom strateškog doleta u sastavu američkog ratnog zrakoplovstva i nuklearnih snaga sve do dolaska Boeingovog B-52. Zapravo je odlučeno da se svih 100 B-36 opremi za nošenje nuklearnog oružja.
Inačice B-36A minijatura|desno|200px|B-36A Prvi serijski B-36A (44-92004) prvi je put poletio 29. kolovoza 1947. opremljen motorima R-4360-25. Nakon što je preletio u Wright Field u Ohaju uporabljen je za testiranja na zemlji te je označen kao YB-36A. Sveukupno je napravljeno 21 B-36A (44-92005/92025). Ni jedan nije naoružan, pa su isključivo rabljeni za obuku posada i zemaljskog osoblja. Početkom 1950. Convar je započeo konverziju B-36A u izvidničke avione RB-36E. Motori R-4360-25 zamijenjeni su motorima R-4360-41, te su im dodana četiri turbomlazna motora J47. Konverzija zadnjeg B-36A u RB-36E dovršena je u srpnju 1951.
B-36B Inačica B-36B bila je prva koja je ušla u operativnu uporabu. U odnosu na B-36A najveća razlika je bila u uporabi motora R-4360-41 snage 3500 ks, ili 500 ks više nego kod R-4360-25. Novi su motori donijeli znatno poboljšanje perfomansi. Nosivost je povećana na 38 700 kg, dok je brzina krstarenja dosegnula 485 km/h. B-36B su dobili defenzivno naoružanje koje se sastojalo od šest daljinski upravljivih turela s po dva topa od 20 mm plus dva topa istog kalibra u turelama u nosu i repu. Repna je turela dobila radarski ciljnik. Najveći problem cijelog topničkog sustava bila je njegova nepouzdanost. minijatura|desno|200px|B-36B