Razarači klase Kashin je klasa sovjetskih razarača izgrađenih tijekom 1960-ih i 1970-ih. Odlika ovih razrača trebala je biti mogućnost pružanja učinkovite protuzračne obrane flote i istodobno djelovanje protiv podmornica. Takva koncepcija činila je nove razarače defenzivnim oružjem namijenjenim obrani većih brodova i/ili desantnih snaga. Gradnja prvog razarača Komzomoletc Ukainij počela je u rujnu 1959., a porinut je na samu staru godinu 1960. U operativnu uporabu ušao je točno dvije godine kasnije. Gradnja zadnjeg razarača Smetlivij počela je u ožujku 1971., a porinut je 25. veljače 1972. U operativnu je uporabu ušao 30. prosinca 1973. i danas je još uvijek operativan.
Operativna uporaba Razarači klase Kashin veliki su višenamjenski razarači s dobrim protuzračnim i protupodmorničkim mogućnostima djelovanja. Osnovna im je namjena, u početku njihove operativne uporabe bila da pružaju zaštitu krstaricama klase Kinda tijekom njihovog djelovanja protiv brodova njihovim raketim sustavima brod-brod (primarni cilj bili su američki nosači zrakoplova). Ubrzo se pokazalo da su razarači klase Kashin bolji brodovi od krstarica klase Kinda, tako da je odlučeno ne samo da se nastavi s njihovom gradnjom već da se određeni broj prilagodi i zadaćama protubrodske borbe. Tako je nastala podklasa Projekt 61 MP (Modificirani Kashin) koje su opremili s četiri lansera protubrodskih vođenih projektila P-15 Termit (SS-N-2 Styx). Lanseri su postavljeni malo iza sredine broda i bili su okrenuti prema krmi. minijatura|lijevo|200px|Modificirani Kashin s četiri lansera Učinkovitost projekta potvrđena je i izvozom. Za indijsku ratnu mornaricu u razdoblju od 1980. do 1988. izgrađeno je pet razarača Projekt 61 ME koji su dodatno prilagođeni zahtjevima kupca. Svih pet razarača i dalje je u operativnoj uporabi i u njoj će ostati još najmanje jedno desetljeće. Uz to razarač Smelij je 19. siječnja 1988. predan poljskoj ratnoj mornarici gdje je dobio oznaku D.271 Varšava. Uz jedan od razarača klase Kashin vezana je jedna od najvećih nesreća sovjetske ratne mornarice. Tijekom rutinske vježbe u Crnom moru tijekom kolovoza 1974. potonuo je razarač Otvažnij. Do nesreće je došlo 30. kolovoza kad je iz do kraja nerazjašnjenih razloga došlo do eksplozije u krmenom spremniku PZO raketnog sustava M-1 Volna-M. Zbog teških oštećenja i nemogućnosti posade da zauzda požar brod je još istog dana potonuo. Zapadni izvori tvrde da je poginulo više od 200 članova posade. minijatura|desno|200px|Indijska klasa Rajput (Projekt 61 ME) Ukupno je izgrađeno 20 brodova klase Kashin i Modificirani Kashin, koji su svi, osim naravno Otvažnijeg, ostali u operativnoj uporabi sve do 1989. godine. Tad su iz operativne službe maknuta prva dva razarača. Raspad Sovjetskog Saveza doveo je do ubrzanog otpisa i ostalih brodova koji su uglavnom svi otpisani u razdoblju od 1990. do 1993. godine. minijatura|lijevo|200px|Otvažnij neposredno prije potonuća Jedan je razarač (Skorij) otpisan u 1997. Zanimljivo je da je u operativnoj uporabi ostao samo jedan razarač - Smetlivij. Taj je razarač porinut 26. kolovoza 1967., a u operativnu je uporabu uveden 25. rujna 1969. Iz operativne uporabe povučen je 1990. ali je u nju, nakon modernizacije 1995., naknadno vraćen 1997. godine. Tijekom te modernizacije na Smetlivij su postavljeni protubrodski vođeni projektili KH 35 Ural (SS-N-25). Iako među najstarijim brodovima u ruskoj ratnoj mornarici Smetlivij je i među najaktivnijim. Naime, kako ne bi znatiželjnim očima previše otkrivala svoje novije ratne brodove još uvijek nepovjerljiva ruska ratna mornarica koristi se Smetlivijem u međunarodnim pomorskim vježbama.
Opis broda U odnosu na razarače klase Kotlin razarači klase Kashin znatno su veći i modernije koncipirani brodovi. Na 144 metara dužine (146,2 m kod Modificiranog Kashina) i 15,8 metara širine projektanti su uspjeli smjestiti dvije topovske kule, dva dvostruka lansera PZO raketnih sustava s pripadajućim radarskim sustavima za vođenje i jedan veliki peterostruki torpedni uređaj za protupodmornička torpeda. Osim topova sve ostalo naoružanje i radarski sustavi smješteni su na nadgrađa koja se protežu preko 2/3 broda. Takva konstrukcija dala je i veliku istisninu. Standardna istisnina razarača klase Kashin bila je 3559 tona. Puna istisnina bila im je 4510 tona. Da bi se ostvarila brzina veća od 30 čvorova trebalo je ugraditi vrlo snažan pogonski sustav. Zbog toga su ti razarači prvi u sovjetskoj ratnoj mornarici dobili pogon s plinskim turbinama. Ugrađene su dvije plinske turbine DE-59P i dvije DE-53L ukupne snage 96 000 KS u kombinaciji COGAG, koja je omogućavala vršnu brzinu od 39 čvora. Pri toj brzini doplov razarača bio je vrlo dobrih 1520 nautičkih milja (više od 2700 km). Pri brzini krstarenja od 30 čvorova doplov se povećavao na 2000 nautičkih milja, dok je doplov pri ekonomičnoj brzini krstarenja od 18 čvorova bio 3500 nautičkih milja.minijatura|desno|200px|Bord Krasnyy Kavkaz snimljen 1985. Iako su razarači klase Kashin veći i bolje naoružani brodovi u odnosu na razarače klase Kotlin broj posade je smanjen s 335 na 280 članova (25 časnika), djelomično zbog uporabe znatno suvremenijeg pogonskog sustava, ali uglavnom zbog povećane automatizacije naoružanja, prije svega topova.
Naoružanje Topničko naoružanje Na pramcu i krmi smještene su dvije kupole s po dva topa AK-726 kalibra 76,2 mm. Tijekom vremena na dijelu brodova uklonjena je krmena kupola kako bi se dobio dodatni prostor za nadogradnju helikopterske platforme. Razvoj tog topničkog sustava pod oznakom ZIF-67 počeo je 1954. s namjerom da se stvori učinkovit višenamjenski top koji će moći obarati brze mlazne borbene avione ali i učinkovito djelovati protiv brodova. Nakon ekstenzivnih testiranja topa tijekom 1958. i 1959. počelo je ispitivanje uporabljivosti topa na brodovima. Operativna uporaba službeno je počela 1963., iako je dio topova ugrađen na brodove i prije, a do kraja 1964., kad je proizvodnja okončana, proizvedeno je 104 komada. Taj tada vrlo suvremeni top omogućavao je domet od 11 000 m protiv ciljeva u zraku. Brzina paljbe po cijevi, uz pomoć automatskog punjača, bila je 45 granata u minuti. Cijev nije hlađena nego je umjesto toga u nju, između svakog opaljenja, kroz nju ubrizgavana morska voda. To rješenje nije šire primjenjivano, ponajviše zbog visoke korozivnosti morske vode. Očigledno da su sovjetski projektanti vjerovali da je kvaliteta njihovog čelika dovoljno dobra, a u prilog im ide i propisani vijek trajanja cijevi od 3000 ispucanih granata po cijevi. Kupola s dva topa imala je masu 25,24 tone. Kako bi mogla gađati i vrlo brze ciljeve opremili su je hidrauličkim sustavom pokretanja koji je omogućavao pokretljivost kupole od 30 stupnjeva u sekundi po visini i 35 stupnjeva u sekundi po pravcu. U slučaju otkaza hidraulike kupola se mogla pomicati i ručno. U tom slučaju brzina pokretanja kupole i cijevi topova pala bi na 1,2 stupnja u sekundi po visini i na samo 1 stupanj u sekundi po smjeru. Elevacija cijevi kretala se između + 85 do - 5 stupnjeva. Kupole su se mogle okretati do 328 stupnjeva po smjeru. minijatura|lijevo|200px|Pramčani top i dvostruki lanser PZO raketa Volna-M Uz svaku kupolu išao je i ciljnički radar Fut-B (Owl Screech) koji je primarno bio namijenjen otkrivanju i praćenju ciljeva u zraku. Mogao ih je otkrivati u rasponu visina od 500 do 6000 metara i rasponu brzina od 560 do 1040 km/h. Radar je mogao otkrivati i brodove na udaljenosti do 8,2 km, što je ujedno i bio krajnji domet topa protiv ciljeva na površini mora. Svaki je razarač dobio dva Fut-B radara. Jedan su postavili na pramac između lansera PZO raketnog sustava i zapovjednog mosta, a drugi na krmu između jarbola s radarima za navođenje PZO raketa i krmenog dimnjaka. Nemogućnost otkrivanja i praćenja ciljeva na visinama ispod 500 m onemogućavali su da se top AK-726 učinkovito rabi u obrani broda od suvremenih protubrodskih projektila. Svaka kupola dobila je i svoj ciljnički sustav u lijevom dijelu kupole koji se rabio u slučaju otkazivanja (oštećenja) radara Fut-B ili za gađanje ciljeva na površini mora ili na obali. Zbog toga su pet brodova Modificirani Kashin naknadno opremili s četiri topnička sustava AK-630 i pripadajućim ciljničkim sustavom A-213 Vimpel-A. Topove i radar smjestili su na sredinu broda između dimnjaka, po dva topa i jedan radar na svaki bok. Ugradnjom tog sustava razarači klase Kashin dobili su učinkovit proturaketni sustav. Ciljnički sustav A-213 Vimpel-A opremljen je radarom, te televizijskim i termovizijskim sustavom otkrivanja i praćenja ciljeva. Sustav može otkriti i pratiti ciljeve u zraku do udaljenosti od 4000 m i ciljeve na površini mora do 5000 m. Optički sustav može otkriti veći ratni brod na udaljenosti od čak 75 km. On upravlja s dva topa AK-630 kalibra 30 mm. minijatura|desno|200px|Brod klase Kashin u Mediteranu 1970. PZO raketni sustav Za razliku od razarača klase Kotlin koji su naknadnom rekonstrukcijom prilagođeni uporabi PZO raketnih sustava razarači klase Kashin su već tijekom projektiranja prilagođeni njihovoj ugradnji, što se vidi već na prvi pogled jer su oni logično uklopljeni u cijelu konfiguraciju broda. Jedan je lanser ZIF-102 postavljen na pramcu broda, odmah iza krmenog topa, dok je drugi postavljen na krmeni dio, između stražnjeg para dimnjaka i krmenog topa. S lansera mogu se lansirati dvije inačice projektila - 5V24 (SA-3a) i 5V27 (SA-3b). U vertikalni spremnik lansera moglo se smjestiti do 32 projektila, što znači da je svaki razarač klase Kashin nosio do 64 projektila brod-zrak spremnih za uporabu. Radarske setove Jatagan (Peel Group) namijenjene navođenju projektila na ciljeve u zraku smjestili su na krov zapovjednog mosta i na jarbol smješten između torpednog aparata i krmenih dimnjaka. minijatura|lijevo|200px|PZO sustav na pramčanom lanseru Kada je neka klasa ratnih brodova u operativnoj uporabi duže od četrdeset godina razumljivo je da se na njima za to vrijeme obave različite modernizacije. Tako su i razarači klase Kashin prošli kroz razne modifikacije i modernizacije koje su obuhvatile i modernizaciju radara namijenjenih motrenju zračnog prostora i površine mora. Prvi brodovi porinuti početkom šezdesetih godina 20. stoljeća opremljeni su s dva radara MR-300 Angara (Head Net A), jednostavnim 2 D radarima dosega motrenja 120 km. Antenu jednog radara smjestili su na viši pramčani jarbol, a antenu drugog radara na nešto niži jarbol smješten neposredno iza prvog para dimnjaka. Još tijekom gradnje brodova i u modernizacijama koje su uslijedile u sedamdesetim i nastavile se tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća ti su radari zamijenjeni suvremenijim. Jedan radar Angara zamijenjen je znatno modernijom inačicom MR-310U Angara-M (Head Net-C). Angara-M je 3 D radar koji je dobiven spajanjem dvije antene radara Angara, od kojih je jedna ostavljena u vodoravnom položaju dok je druga pomaknuta za 300 po vertikali. Radar je mogao otkrivati ciljeve veličine bombardera na velikim visinama na udaljenosti od otprilike 112 km. Antene tog radara smjestili su na viši jarbol, djelomično i zato što su rabljeni i za otkrivanje ciljeva na vrlo malim visinama i na provršini mora. minijatura|desno|200px|Strojnij 1989.-e Na vrh nižeg jarbola postavili su antenu radara MR-500 Kliver (Big Net). Ovaj 2 D radar namijenjen je otkrivanju ciljeva u zraku na velikim udaljenostima, te mu je domet motrenja oko 160 km.