Umljanovići (njemački: Zamelin, talijanski: Umliane, Umiglianovich(tal.) Talijanski nazivi hrvatskih naselja ) naselje su u općini Ružić, u Šibensko-kninskoj županiji. Ovaj kraj naseljen je još od brončanog doba. U vrijeme antike na brdu Balina glavica nalazio se delmatski grad-utvrda Sinodij, kojeg je prvi rimski car Oktavijan August u potpunosti razorio. Na njegovom mjestu niknulo je rimsko municipalno središte Municipium Magnum, urbani antički centar koji je opstao preko 400 godina.Službene stranice Općine Ružić, Povijest općine U vrijeme osmanskih osvajanja ovih prostora, na području Umljanovića nalazilo se selo Treskale, jedno od značajnijih naselja u Petrovom polju. Današnje ime naselja prvi put se javlja 1550. godine, kada se u šibenskim spisima spominje Mate Čulinović, Morlak de Vmiglienouich.
Ime Prvi spomen imena Umljanovića u današnjem obliku javlja se u spisima šibenskih bilježnika gdje je 1550. upisan Morlak Mate Čulinović iz Umljanovića (de Vmiglienouich).
Ne zna se točno etimološko porijeklo imena naselja, ali postoji više teorija. Prva, i vjerojatnija, teorija je da je naziv etničkoga podrijetla, tj. Humgliane koje svjedoči o tome odakle su došli njegovi stanovnici (iz Huma, tj. Hercegovine).Ankica Čilaš-Šimpraga, Ojkonimski tipovi u drniškoj krajini s osobitim osvrtom na ojkonime na (j)ane, Izvorni znanstveni članak, Drniš, 2013. Prema drugoj teoriji, ime je nastalo od osobnog imena Morlaka Umiljena (Humilenus) Genešića, koji je bio dio skupine koja na saboru u Cetini pod Sinjem 1379. godine optužena za napad na kneginju Margaretu, udovicu kneza Ivana Nelipčića.Neven Isailović i Aleksandar Jakovljević, Srednjovjekovno Brečevo i Polje Kanjane – još jedan pokušaj ubikacije, Izvorni znanstveni rad, Beograd, 2012.
Umljanovići se spominju i u crkvenoj knjizi vjenčanih župe u Vranjicu od 1665. do 1676. godine. Sredinom 17. stoljeća petropoljci u velikim brojevima dolaze u područje Vranjica. Među njima su zabilježena prezimena Laličići (1660.) i Lalići (1666.) iz Umljanovića.Ivan Grubišić, Vjenčanja u Vranjicu od 1665. do 1676. godine, 2008.
Umljanovići su zapisani u mletačkom katastru naselja s područja Knina (Territorio di Knin), kojeg je 1709. godine sastavio Cosmo Farentini, kao Umigianovich.Mirela Slukan-Altić, Povijest mletačkog katastra Dalmacije, Izvorni znanstveni članak, 2000.
Zemljopis
Selo Umljanovići smjestilo se u podnožju planine Moseć u Zagori, u jugoistočnom djelu Petrovog polja. Sastoji se od 17 zaseoka: Grizelji, Lovrinovići, Trive, Žeravice, Bačići, Lele, Vrbatovići, Šimundže, Božidarovi, Đereci, Ivaniševići, Gabele, Relote, Ćulavi, Pućo, Kaići i Mešini.
U Umljanovićima nalazi se Gabelino jezero, iznad kojeg je brdo Greda. Uz Gabelino jezero u Umljanovićima postoji i nekoliko stalnih izvora podzemnih voda: Tabašnica, Grabovac vrilo i Paškino vrilo. Kroz sjeverni dio sela teče i rijeka Čikola. Najveći vrhovi u Umljanovićima su Žeravičin Ošljar (586 m), Lovrinovića strana (493 m), Pavin umac (476 m), Čelinka (466 m), Drinova kosa (444 m) i Lišnjak (406 m).Karta Hrvatske, Umljanovići
Cestovna udaljenost od bližih gradova: Drniš – 14 km Vrlika – 30 km Knin – 32 km Sinj – 37 km Šibenik – 46 km Split – 54 km
Umljanovići graniče s Baljcima, Mirlović Poljem, Kljacima, Donjim Vinovom, Gornjim Planjanima i Mosećom.
Klima U Umljanovićima vlada mediteranska klima – ljeta su vruća i suha, a zime su blage i kišovite. Prosječna godišnja temperatura je 18 °C, a godišnje padne prosječno 418 mm kiše.(nje.) Klima u Umljanovićima Siječanj Veljača Ožujak Travanj Svibanj Lipanj Srpanj Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac Dnevna temperatura 9 °C 10 °C 13 °C 17 °C 20 °C 25 °C 28 °C 28 °C 24 °C 19 °C 15 °C 11 °C Noćna temperatura 5 °C 5 °C 8 °C 11 °C 14 °C 18 °C 21 °C 21 °C 18 °C 14 °C 11 °C 6 °C Količina padalina 51 mm 40 mm 33 mm 42 mm 27 mm 30 mm 21 mm 9 mm 30 mm 42 mm 51 mm 42 mm Kišni dani 11 11 12 12 10 9 6 4 7 9 10 11 Snježni dani 0 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0 Suhi dani 20 16 19 18 21 21 25 27 23 22 20 20 Sati Sunca na dan 5 5 8 10 11 12 12 12 11 7 6 6 UV indeks 2 3 4 4 5 6 7 6 5 4 3 3
Povijest Prapovijest Arheološki muzej u Splitu otkupio je 1911. godine od nalaznika skupinu brončanog nakita, koji je pronađen na jedan metar dubine prigodom raskapanja kamenja iz rimskog vremena. Riječ je o dva spiralno-naočalasta privjeska s cilindričnim navojem između spirala, četiri narebrene manšetaste narukvice te osam tordiranih torkvesa. Ne može se sa sigurnošću reći je li riječ o grobu ženske osobe ili o ostavi. Na drugoj lokaciji na Balinoj glavici u ostavi je pronađena jednorezna sjekira s rupom za nasad s još dva ulomka sjekira. Jedan od tih ulomaka sigurno je donji dio, odnosno oštrica šuplje sjekire, a drugi ima plosnato-pravokutni presjek i možda je riječ o nekom oružju sličnom sjekiri. Dalo bi se zaključiti da su na Balinoj Glavici bila dva depoa, jedan s nakitom, a drugi sa sjekirama. Oba nalaza datiraju se u brončano doba, u mlađu kulturu polja sa žarama (8. st. pr. Kr.).Dunja Glogović, Brončanodobne ostave iz Dalmacije, Zagreb, 1999.
Za vrijeme željeznog doba na ovim prostorima obitava Srednjodalmatinska grupa koja se poistovjećuje s Delmatima. Teritoriji ove grupe, iako se ne može najpreciznije odrediti, mogao bi se definirati kao središnji dio nekadašnje provincije Dalmacije. Još za vrijeme kasnog brončanog doba mogu se zapaziti određene specifične pojave karakteristične prvenstveno za teritorij koji će u željezno doba postati još izrazitiji. Sjeverozapadna granica rasprostiranja srednjodalmatinske grupe starijeg željeznog doba počinje kod ušća Krke, prati tok rijeke prema sjeveru, obilazi obronke Dinare, prolazi preko Šatora, Vitoroga, Ljubuše, Vrana i Čabulje. Obuhvaća polja jugozapadne Bosne, izbija na Neretvu, a zatim desnom obalom Neretve izlazi na obalu Jadrana. Srednjodalmatinska kultura po nekim je autorima definira kao delmatska iako se dovodi u pitanje narodno jedinstvo toga prostora u željeznom dobu, ali s obzirom na zemljopisnu cjelovitost i zajednička kulturna svojstva s određenim posebnostima smatra se da to područje predstavlja kulturnu cjelinu i posebnu skupinu koja se može vezati uz Delmate kao najznačajniji narod ovoga prostora u željeznom dobu. Dokumentacija kojom stručnjaci raspolažu nije dovoljna da se uspješno i u cjelini razriješi problem geneze ove grupe.Kristina Kelava i Antonia Kovač, Srednjodalmatinska grupa, Seminarski rad, Zadar, 2016.
Stari vijek
Na prostoru Baline glavice, na krajnjem jugoistočnom rubu Petrova polja, u razdoblju rimske vladavine nalazio se centar municipija Magnum. Na istom prostoru nalazilo se predrimsko naselje autohtonih Delmata, u povijesnim izvorima poznato pod imenom Sinodij (Sinotion). U građanskom ratu između Cezara i Pompeja, Delmati su bili na strani Pompeja. Cezar je u Ilirik poslao Kvinta Kornificija, sa zadatkom da uvede red u provinciji. Dobio je i pomoć konzula Aula Gabinija s 15 kohorti pješaka i 3000 konjanika. U zimu 48./47. g. pr. Kr. Delmati su ga teško porazili u nekom šumovitom klancu kod Sinodija. Poginulo je oko 2000 pješaka, 4 tribuna i 38 centuriona. Ostatak rimske vojske povukao se u Salonu, gdje je Gabinije naposljetku i umro.Apijan od Aleksandrije, Rimska povijest, Knjiga X: Ilirski ratovi, 1. st.
Nakon pobjede nad Sekstom Pompejem u Sicilijanskoj pobuni (36. pr. Kr.), Oktavijan je krenuo u Ilirik da porazi još uvijek nepokorene Ilire. Najprije je ratovao protiv Japoda i Panonaca (35. pr. Kr.), a zatim je krenuo na Delmate (34. – 33. pr. Kr.), koji su desetak godina prije porazili Rimljane pod vodstvom Aula Gabinija i oteli im borbene znakove. Prvo je napao Promonu koju su Delmati oteli rimskim saveznicima Liburnima. Obranu Promone vodio je vojskovođa Verzo s 12000 vojnika.(eng.) John Wilkes, The Illyrians, 1992. Oktavijanova opsada Promone bila je teška jer je delmatsko uporište bilo dobro utvrđeno, a Verzo je čak postavio straže na okolna brda, s kojih su promatrale kretanje Rimljana. Ipak, u pomoć Verzu došao je drugi delmatski vojskovođa Testimos iz Sinodija, ali mu Rimljani nisu dopustili da se približi. Upravo kad su vidjeli da se približava Testimova vojska i napada rimsku s druge strane, branitelji Promone izašli su iz grada da se i sami pridruže toj borbi, ali Rimljani su ih potisnuli natrag u grad i uspjeli ući za njima, tako da su ga zauzeli. Delmati su se povukli u utvrdu koja je bila na najvišoj točki grada. Nakon četiri dana Delmati su pokušali proboj, ali ih je rimska vojska zaustavila pa su se sljedećeg dana predali.Robert Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, Zagreb, 2009. Padom Promone Oktavijanu su se otvorili putevi prema unutrašnjosti delmatskog područja. Vjerojatno odsječen od pravca Promona — Sinotij, Testimos je naredio svojoj vojsci da se rasprši kako ih Rimljani ne bi slijedili. Oktavijan se nije usudio podijeliti svoje snage, jer kako piše Apijan "nisu poznavali ceste, a tragovi bjegunaca bili su pomiješani", stoga je oprezno krenuo prema Sinotionu. Čini se da je Testimosova vojska u prethodnom okršaju "izmanevrirana", tako da u trenutku pada Promone nije više mogla stići u Sinotij. Stoga je lako moguće da je Oktavijan ušao u napušteni grad i zapalio ga. Osiguravši se s dvije bočne kolone probio se prema Andetriju, izbjegavši usput delmatsku zasjedu na istom mjestu gdje je 48. pr. Kr. stradala vojska Aula Gabinija.Slobodan Čače, Prilozi proučavanju političkog uređenja naroda sjeverozapadnog Ilirika, Zadar, 1979. Prilikom osvajanja Sinotiona, Oktavijan je oduzeo Delmatima vojne oznake koje su oni godinama ranije oteli Aulu Gabiniju, te ih je pohranio u hramu Marsa Ultora na svom forumu u Rimu.Sanja Ivčević, Topologija i kronologija rimske vojne opreme u doba principata na području između rijeka Krke i Cetine, Doktorski rad, Zagreb, 2016
Strabon, grčki geograf i povjesničar (63. pr. Kr. ili 64. pr. Kr. – 24. po Kr.), u svome djelu Geographica koja se sastoji od 17. knjiga među kojima od 3. do 10. knjige opisuje Europu, a u 7. knjizi u 5. poglavlju opisuje Iliriju i Panoniju. Strabon je prvi poznati geograf koji je prihvatio i naznačio prisutnost Delmata na istočnojadranskoj obali. Među nabrojenim gradovima spominje se i Sinotion (Sinotij), za kojega Strabon kaže da je postojao i stari i novi, te da je oba zapalio Oktavijan. Stari Sinotion bio je smješten na vrhu Baline glavice, a novi u njenom podnožju na čijem je mjestu nastao rimski municipij Magnum.Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Šibenik, 2007. Još jedan povjesničar koji spominje Sinotion je i Apijan iz Aleksandrije, grčki povjesničar, (95. – 165.) napisao je djelo Rimska povijest u 24 knjige. Svaka knjiga obrađuje ili jedno povijesno razdoblje ili jednu od rimskih zemalja. U desetoj knjizi govori o Ilirima, u njoj je sačuvan dio koji govori o ovim krajevima. Tu spominje niz gradova koji su bili izravno ili neizravno upleteni u zbivanja koja opisuje, gdje među ostalima gradovima spominje i Sinotion.
Naime, premda je područje Baline glavice bilo poprište važnih bitaka u vrijeme Cezara i Oktavijana, jedini nalaz s tog lokaliteta koji se može pripisati vojnoj opremi je luksuzno ukrašen trodijelni listoliki privjesak orme, a datiran je u drugu polovinu 1. stoljeća, u vrijeme kada je tamo bila stacionirana ala Claudia nova. Privjesak je napravljen od posrebrnjene bronce. Ovaj nalaz je nabavio Arheološki muzej u Splitu 1952. godine.
Među stanovnicima Umljanovića još se uvijek zadržao naziv "Šenedija" koji upotrebljavaju za Balinu glavicu, koji etimološki ukazuje na korijen od riječi Sinotija.
mini|Kamenje s ruševina municipija Magnuma se koristilo za izgradnju kuća (na slici je prikazan dio kuće u zaseoku Lele)