Pterosauri (lat.: Pterosauria) su izumrli leteći gmazovi koji formiraju kladus ili red Pterosauria. Često se navode kao dinosauri, ali u dinosaure spadaju isključivo gmazovi s uspravnim stavom (kladus Dinosauria).
Pterosauri se također često nazivaju pterodaktilima, što je netočno. Izraz pterodaktil odnosi se na rod Pterodactylus,Caroline Arnold & Laurie A. Caple (2004). "Pterodactyl". Pterosaurs: rulers of the skies in the dinosaur age. Houghton Mifflin Harcourt. p. 23. . a u širem smislu na podred Pterodactyloidea.David E. Alexander & Steven Vogel (2004.). Nature's Flyers: Birds, Insects, and the Biomechanics of Flight. JHU Press. str. 191. .Ron Redfern (2001.). Origins: the evolution of continents, oceans, and life. University of Oklahoma Press. str. 335. . U evoluciji kralježnjaka tri puta su se pojavile životinje sa sposobnosti leta. Prvi su bili pterosauri, a ptice i šišmiši su se pojavili kasnije. Najstariji pterosauri živjeli su u periodu kasnog trijasa prije oko 228 milijuna godina. Živjeli su sve do masovnog izumiranja na kraju perioda krede, prije oko 65 milijuna godina.
Kod pterosaura se razlikuju dva bitno različita tipa. S jedne strane, tu su pterosauri dugog repa (Rhamphorhynchoidea), koji su uz to imali i relativno kratke kosti zapešća. U njih spadaju najraniji rodovi i oni su nestali u kasnoj juri. Nakon njih su došli pterosauri kratkog repa (Pterodactyloidea), koji su imali vrlo kratak rep ili ga uopće nisu ni imali, a kosti zapešča su im bile duge. Prvi put su se pojavili sredinom jure, a izumrli su na kraju krede. U taksonomiji je odbačen stav da su kratkorepi pterosauri potekli od dugorepih. Dugorepi su u smislu filogenetske sistematike parafiletična grupa.
Način života Kretanje mini|alt=|Rekonstrukcija kostura Dimorphodona koji stoji na stražnjim nogama mini|Dimorphodon u četveronožnom stavu
Jedno vrlo važno pitanje u vezi ponašanja pterosaura je način na koji su letjeli. Pri tome je sasvim sigurno da su manje vrste bile sposobne za aktivan let. Veliki kredski pteosauri su vjerojatno jedrili, kao i ptice grabljivice na privjetrinama, ili su dinamično jedrili, kao današnji albatrosi, na brzim horizontalnim vjetrovima u zavjetrinama valova, pa su tako vjerojatno trošili manje energije za prelaženje velikih udaljenosti. Međutim, i te životinje su ponekada morale biti u stanju aktivno letjeti kako bi postigle visinu.
Upravo iz tog razloga što je za let potrebna velika količina energije smatra se da su oni bili toplokrvni i dobrim dijelom pokriveni kožom. Za to daje dokaze i fosil vrste Sordes pilosus („Dlakavi vrag“) i otisci koji nalikuju na dlake pronađeni kod drugih fosila pterosaura u pločastom vapnencu u Solnhofenu i u nalazištu kod Holzmadena.
Budući da su zadnji udovi pterosaura bili vrlo slabo razvijeni, postavlja se pitanje kako su se oni kretali na tlu. Kao odgovor na ovo pitanje postoje dvije teorije. Kevin Padian i Jeremy Raynor smatraju da su se kretali kao današnje ptice, na zadnjim udovima. To podupiru činjenicom da su im noge bile građene isto kao i kod današnjih ptica i nalazile su se na otprilike istom dijelu tijela. David Unwin i Peter Wellnhofer opet smatraju da su se pterosauri kretali na četiri noge, koristeći ruke (kao i današnji vampirski šišmiši), prilikom čega je dugi prst koji je držao krilnu kožu bio postavljen prema natrag. Pri tome pretpostavljaju da je krilna koža bila povezana i sa zadnjim udovima. Trenutno je prihvaćena ova posljednja teorija. Istraživanja strukture zdjelice rodova Anhanguera i Campylognathoides pokazala su da pterosauri nisu mogli postaviti noge direktno ispod tijelaPeter Wellnhofer (1991). str. 76. - 77. i 126. a naročito su se veliki pterosauri vrlo teško mogli kretati samo na zadnjim udovima. Do danas, međutim, ništa nije sasvim sigurno zaključeno po tom pitanju.
Moguće je i da su različite vrste koristile različita rješenja. Vrlo je moguće da su se manje vrste kretale na zadnjim, a veće i teže na sva četiri uda.
Zračne vreće i disanje Istraživanje iz 2009. godine pokazalo je da su pterosauri imali sustav zračnih vreća kombiniranih s plućima i precizno kontroliranu skeletalnu pumpu za disanje, koja je podržavala protjecanje zraka kroz pluća analogno današnjim pticama. Prisutnost potkožnog sustava zračnih vreća barem kod nekih pterodaktiloida dodatno bi smanjila gustoću živuće životinje.
Ishrana, stanište i razmnožavanje mini|Anhanguera piscator iz perioda rane krede hranila se pretežno ribom Pterosauri su vjerojatno bili lovci i mesožderi. Rani pterosauri s dugim repom su se vjerojatno pretežno hranili ribom i lignjama i živjeli na obalama mora ili drugih vodenih površina. Jedan znak toga su dugi zubi koji su djelovali kao zamke za ribe, savršeni za hvatanje i zadržavanje riba. Živjeli su u velikim kolonijama kao današnje morske ptice. Kasniji pterosauri su se vjerojatno hranili i kukcima. Jedan vrlo neobičan pterosaur iz Južne Amerike, Pterodaustro, imao je vrlo duge i izuzetno tanke zube koji su služili kao zamka za ribe. Vjerojatno je pomoću njih filtrirao vodu i hranio se planktonom kao današnji plamenci.
Iako je većina fosila pterosaura pronađena na područjima gdje su postojale velike količine vode, neupitno je da su mnoge vrste živjele i u unutrašnjosti kontinenata, u šumama, planinama pa i pustinjama. Mali broj fosila iz takvih područja rezultat je loših uvjeta za očuvanje kostiju, ali i činjenice da su njihove kosti bile vrlo tanke i krhke.
Pterosauri su bili arhosauri koji su nesli jaja. To je jasno dokazalo otkriće jednog fosiliziranog embrija iz perioda rane krede (prije oko 121 milijuna godina) u provinciji Liaoning na sjeveroistoku Kine. Otkriveno jaje bilo je nešto manje od kokošijeg i sadržavalo je dobro očuvan kostur, a mogli su se raspoznati i otisci kože i tkiva na krilima. Raspon krila kod ove životinje, za koju se smatra da je bila kratko pred izlijeganjem, iznosio je 27 cm i pokazuje da su oni vjerojatno bili potrkušci i mogli letjeti i samostalno se hraniti kratko nakon izlijeganja.Wang X, Zhou Z (lipanj 2004.): Palaeontology: pterosaur embryo from the Early Cretaceous. Nature 429 (6992): 621.
Teorija da su pterosauri živjeli u kolonijama temelji se, prije svega na teoretskim pretpostavkama, a zatim i na jednom otkriću u pustinji Atacama u Čileu, gdje su na malenom prostoru pronađeni ostaci mnogo mladih pterosaura.
Anatomija Kosti krila mini|Tipovi krila; a) pterosauri kratkog repa b) pterosauri dugog repa Najupadljivija osobina pterosaura su njihova velika krila koja su im omogućavala jedrenje i aktivan let. Letna membrana nalazila se između tijela životinje i ruku s jako izduženim četvrtim prstom, koji odgovara malom prstu kod ljudi. Ostala tri prsta su bila odvojena od letne kože, a nedostajao je prvi prst.
Kosti koje su činile krila kod pterosaura u pravilu su bila šuplje i vrlo tanke. Imale su mnoge šupljine ispunjene zrakom kako bi se umanjila njihova ukupna težina. Krajevi većih kostiju bili su pojačani trabekulama. Iz tog razloga se u pravilu pronalaze samo djelići letnih kostiju, a netaknute kosti su rijetke. Letne kosti kod dvije priznate grupe pterosaura se jasno razlikuju.
Krila dugorepih pterosaura imala su kratku ramenu kost s relativno kratkim kostima zapešća. Za razliku od njih, četiri kosti kojima su završavali prsti bile su vrlo duge. Pandže su se nalazile na kostima zapešća. Podlaktica se, kao i kod svih kralježnjaka, sastojala od dvije kosti, od kojih je lakatna kost (ulna) bila duža od palčane kosti (radius). U presjeku su krajevi gotovo svih kostiju imali oblik srca, a glavni dio bio je ovalan.
Za razliku od njih, kod kratkorepih pterosaura su nadlaktica i lakatna kost bile masivnije i duže, a palačna kost bila je iste dužine kao i lakatna kost, samo tanja. Kosti zapešća bile su mnogo duže nego kod ranijih vrsta pterosaura, dok su prsti postali kraći. Većina kratkorepih pterosaura imala je četiri prsta, a pandže su bile jako istaknute i nalazile se na produženim kostima zapešća. Stijenke kostiju bile su tanje nego kod dugorepih pterosaura i postajale su deblje prema kraju kosti. U presjeku su bile šuplje i trokutne, a na krajevima ovalne. Te su osobine jako izražene kod većih vrsta.
Pterosauri su također imali i za njih karakterističnu pteroidnu kost (vidi dolje).
Dijelovi krila mini|Primjerci roda Sordes dokazuju mogućnost da su pterosauri imali kruropatagium (membranu koja je povezivala zadnje udove, ali ne i rep, kao što je slučaj kod uropatagiuma šišmiša) Sama krila sastojala su se od kožne membrane koja je bila pojačana tzv. aktinofibrilama, zbijenim vlaknima koja su stabilizirala krila i sprječavala njihovo cijepanje. Aktinofibrile su činile tri sloja u krilima, stvarajući križne strukture kada su bili položeni jedni na druge. Nije točno poznato od čega su se one sastojale, ali znanstvenici smatraju da su moguće gradivne komponente bile keratin, mišići ili neke elastične strukture. Aktinofibrile se mogu vidjeti kod nekih dobro očuvanih primjeraka iz formacije Santana. Krilne membrane su također sadržavale i jedan tanak sloj mišića, vlaknastih tkiva i jedinstven i složen krvožilni sustav od isprepletenih krvnih žila.
Krilna membrana pterosaura dijeli se na tri glavna dijela. Prvi, koji se naziva propatagium ("prva membrana"), bio je smješten u prednjem dijelu krila, spojen s člankom i ramenom. Moguće je da su za tu membranu bila povezana i prva tri prsta ruke. Brahiopatagium ("membrana ruke") bila je glavna membrana koja se nalazila između jako izduženog četvrtog prsta i zadnjih udova (iako nije sasvim sigurno gdje se točno spajala s nogama, moguće je da je to variralo između vrsta). Također, mnoge grupe pterosaura imale su membranu koja je povezivala noge, a možda i rep i nazivala se uropatagium; nije poznato na kolikom dijelu tijela se ta membrana prostirala, ali istraživanja primjeraka roda Sordes pokazuju da je ona jednostavno povezivala noge, ali ne i rep (pa bi se stoga trebala nazivati kruropatagium). Znanstvenici se slažu da su Rhamphorhynchoidea imali širi uro/kruropatagium, dok su Pterodactyloidea samo imali membrane duž nogu; Pteranodon je možda ponovo razvio uropatagium, sudeći prema strukturi njegovog repa.
lijevo|mini|300px|Dijelovi krila
Jedna kost jedinstvena za pterosaure, zvana pteroidna kost, bila je pričvršćena za članak i podržavala propatagium, koji se nalazio između članka i ramena. Dokazi da su i tri prsta kod pterosaura bila povezana kožom možda ukazuju na to da je ta membrana bila ekstenzivnija od jednostavnog povezivanja ramena i članka, kako se to često prikazuje u restauracijama. Pozicija same pteroidne kosti je kontroverzna. Neki znastvenici, kao David Unwin, smatraju da je ona bila okrenuta prema naprijed, šireći prednju membranu. Međutim, Chris Bennett je 2007. u jednom članku to snažno poricao i pokazao da pteroidna kost nije bila uzglobljena onako kako se to prije smatralo i da nije mogla biti okrenuta prema naprijed, već prema tijelu.
Tri vrste dokaza – morfološki, histološki i razvojni – ukazuju na to da je pteroidna kost zaista kost, a ne okoštala hrskavica. Njezino podrijetlo nije utvrđeno: mogla bi biti modificirana kost pešća, prva kost zapešća ili kost koja je nastala zasebno.
Znanstvenici još uvijek raspravljaju da li su glavne krilne membrane bile povezane sa stražnjim udovima, a ako jesu, na kojem mjestu. Fosilni ostaci ramforinkoida Sordesa, anurognatida Jeholopterusa i pterodaktila iz formacije Santana pokazuju da je krilna membrana uistinu bila vezana za zadnje udove, barem kod nekih vrsta.Frey et al., (2003.) New specimens of Pterosauria (Reptilia) with soft parts with implications for pterosaurian anatomy and locomotion Geological Society London Special Publications Međutim, današnji šišmiši i leteće vjeverice pokazuju razne varijacije u ekstenzivnosti svojih membrana, pa je moguće da su i različite vrste pterosaura imale različite izglede krila. Analize proporcija udova pterosaura pokazuju da su u vezi s tim postojale znatne varijacije.