David Hume (7. svibnja 1711. – 25. kolovoza 1776.), škotski filozof i povjesničar, smatran jednim od najvažnijih figura zapadne filozofije i škotskog prosvjetiteljstva. David Hume pripada onom dijelu novovjekovne filozofije koja se geografski smjestila na britanskom otočju, a teorijski nasuprot europskoj kontinentalnoj filozofiji koja je u to vrijeme bila na vrhuncu u Njemačkoj i Francuskoj. Ta razlika u geografskom području kasnije će utjecati i u načinu filozofiranja uopće, gdje će se razlikovati kontinentalna filozofija koja je smještena u srcu Europe gdje je sustavno proizvedena najbolja filozofija i kultura, te ona filozofija koja se u anglosaksonskom dijelu svijeta zove analitička filozofija, a svoj početak je imala upravo u britanskom empirizmu pod Davidom Humom, Johnom Lockom i Georgom Berekeleyom, a establirala se na početku 20. stoljeća s Bertrandom Russellom i A.J. Ayerom.
Tijekom svojega života, Hume je bio slavniji kao povjesničar nego kao filozof. Njegova Povijest Engleske u šest svezaka bila je bestseler duboko u devetnaestom stoljeću i standardno djelo o povijesti Engleske mnogo godina, dok su njegova filozofska djela, kojima duguje svoj današnji ugled, bila manje čitana tijekom njegovog života.
Započevši s Raspravom o ljudskoj prirodi (1739.), Hume je namjeravao stvoriti cjelokupnu naturalističku "znanost o čovjeku" koja proučava psihološki temelj ljudske prirode. U žarkoj opoziciji prema racionalistima koji su mu prethodili, najuočljivije prema Descartesu, zaključio je da vjerovanje radije nego razum upravlja ljudskim ponašanjem, rekavši slavno: "Razum jest, i mora biti rob strastima." Prominentna figura u skeptičkoj filozofskoj tradiciji i snažan empirist, argumentirao je protiv urođenih zamisli, zaključivši umjesto toga da ljudi imaju samo znanje onih stvari s kojima su imali neposredno iskustvo. Stoga dijeli zamjedbe na snažne i žive "utiske" ili neposredne senzacije i slabije "zamisli", koje su umnožene iz utisaka. Razvio je položaj da je mentalno ponašanje upravljano "običajem"; naša je uporaba indukcije, na primjer, opravdana samo našom zamisli "neprestane konjunkcije" uzroka i učinaka. Bez neposrednih utisaka metafizičkoga "Ja", zaključio je da ljudi nemaju stvarni pojam svojeg Ja, samo svežanj osjeta asociranih s "Ja". Hume je zagovarao kompatibilističku teoriju slobodne volje koja se dokazala kao izrazito utjecajna u daljnjoj etici. Bio je i sentimentalist koji je smatrao da je etika više temeljena na osjećajima nego na apstraktnim moralnim principima. Hume je i istraživao normativni je-mora problem. Držao je notorno dvosmislene poglede o kršćanstvu,Russell, Paul. "Hume on Religion". The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Winter 2008 Edition). Edward N. Zalta, ed. Accessed 17 May 2010. ali slavno osporio teleološki argument u svojim Dijalozima glede prirodne religije (1779).
Kant je kreditirao Humea za buđenje iz svojeg "dogmatičnog drijemeža", a Hume se dokazao izrazito utjecajnim na daljnju filozofiju, osobito na utilitarizam, logički pozitivizam, Williama Jamesa, filozofiju znanosti, ranu analitičku filozofiju, kognitivnu filozofiju i ostale pokrete i mislioce. Kognitivni znanstvenik i filozof Jerry Fodor proglasio je Humeovu Raspravu "dokumentom temeljcem kognitivne znanosti.",Fodor, Jerry. Hume Variations. New York: Oxford University Press, 2003, pp. 134. Slavan kao i prozni stilist,Saintsbury, George, ed. Specimens of English Prose Style: From Malory to Macaulay. London: Macmillan & Co., 1907, pp. 196. Hume je razvio esej kao književni žanr i bavio se sa suvremenim intelektualnim svjetionicima kao Jean-Jacques Rousseau, Adam Smith (koji je uvažio Humeov utjecaj na svoju ekonomsku i političku filozofiju), James Boswell, Joseph Butler i Thomas Reid. Hume ostaje jedan od divova zapadne filozofije.
Filozofija Na početku svoga dijela Hume razlikuje dvije filozofije koje su razlikuju u području ljudske prirode koje obrađuju, tako da poznajemo filozofiju koje obrađuje ljudsko djelovanje i ljudski razum. Potonja obrađuje način na koji čovjek razmišlja i mogućnost ili temelj na kojima spoznaje svijet oko sebe, jer ipak čovjek je razumno biće i time se razlikuje od nižih životinja tako da je taj dio čovjeka prvenstven čovjeku, a čini se i Humu. Oni koji smatraju da je zanimljivije promatranje djelovanje (pod tim smatra etiku, političku filozofiju i teologiju) čovjeka Hume je kritizirao, jer ih smatra da pomoću osjećaja i estetskih doživljaj zamagljujući čovjekov razum i odmiču ga od prave spoznaje. "Oni nam daju da osjetimo razliku između poroka i vrline; pobuđuju naše osjećaje i upravljaju njima; pa ako su samo sklonuli naša srdaca zavole ispravnost i istinsku čast, oni misle da su potpuno postigli konačnu svrhu svih svojih napora."David Hume, Istraživanja o ljudskom razumu, Naprijed, Zagreb, 1988., str. 57.
Filozofija Davida Huma može se ukratko prikazati kao spoznajni skepticizam, primat razuma nad voljom i kritika svake metafizike, posebno religijske. Tako da kad Hume kaže „Oni predbacuju svoj literaturi da filozofija još nije neosporno utvrdila temelj morala, logičkog mišljenja i estetskog prosuđivanja i da neprestano govori o istini i neistini, poroku i vrlini, ljepoti i ružnoći, a da nije sposobna odrediti izvor tih razlikovanja.‟ Ovdje možemo vidjeti jednu religijsku kritiku koja se razlikuje obično od one emocionalne kakva je bila prisutna kod njemačkih filozofa u 19. stoljeću koja je nastojala sadržajno kritizirati određeni oblik vjerovanja ili življenja. Hume ovdje pristupa drugačije, a to je spoznajno on ovdje zamjera teologiji općenito da kritizira filozofiju da nema ontološki izvor svojih moralnih i estetskih temelja, tako da je sam filozofski govor o lijepom ili dobrome uzaludan – jer je relativan, dok, ipak, sama teologija nije sposobna reći svoj izvor spoznaje uopće, a tako zapada u metafizička nastojanja određivanja zbilje, a sami metafizički izvori spoznaje su diskutabilni.
Ključ Humova razumijevanja skepticima leži u njegovoj kritici ne samo filozofske nemogućnosti nekih važećih etičkih temelja - jer on to zna, on zna da je u čistoj humanističkoj filozofiji koja se ne zasniva na nekom transcendentnom biću sam temelj nečega dobrog ili zlog, sumnjičava. Tako da se Hume nije niti bavio praktičnim filozofijama kako ih neki nazivaju, jer je njihov temelj ambivalentan. Dok religije taj problem puno bolje rješavaju. Kršćanstvu je recimo temelj etike dobri Bog, ali Hume opet tu nalazi spoznajni problem, jer se svaka teološka spekulacija dotiče i metafizike ili znanosti nadiskustvenog, a ta "znanost" jest ono što je bio trn u oko Humu.
O idejama Hume razlikuje dvije vrste duhovnih (razumskih) opažaja koji se razlikuju po jačini živahnosti. Jedni su ideje koje su više apstrakne i Hume ih naziva da su slabije živahnosti, a druge su utisci pod kojima Hume smatra one podražaje koje dobavljamo od naših osjećaja kada vidimo, čujemo, itd. Ovdje jest bitno napomenuti da je ovo jedan od razloga zbog kojih je Hume smatrao da je sav govor o metafizici nemoguć. Kad mi imamo nekakav osjećaj, on je u nama samo na temelju naših osjeta (vida, sluha) to je utisak koji je jak i stvaran jer ga doživljavamo i na temelju doživljaja stvaramo osjećaj u razumu. Ideje su utisci koje smo osjetili, ali ih trenutno samo mislimo, a ne doživljavamo, to je razlika ideja i utisaka. Upravo zbog toga je moguće misliti nešto nemoguće primjer koji Hume daje jest zlatno brdo „Kad mislimo na zlatno brdo, mi samo spajamo dvije spojive ideje, zlato i brdo, koje samo već ranije spoznavali.‟ Tako kada mislimo nešto što je nadiskustveno jer to nismo u zbilji osjetili našim čulima, mi zapravo spajamo različite utiske koje smo osjetili u nešto apstraktno što u zbilji ne postoji i tako dobivamo ono što se zove metafizika.
Pojmovi poput Boga djeluju na isti način jer uvećavaju nešto nama već poznato, tako da Hume smatra da je Bog nastao iz ljudske mašte ili moći apstrakcije samoga uma. Tako da polazi od onih poznatih čovječjih atributa, te ih uvećava sve do bića koje je u samoj svojoj biti antropomorfni prikaz svijeta u cjelini koji je sam zadnja stepenica u religijskoj evoluciji koja je počela od totema i njegovanja vremenskih pojava, pa sve do biljaka i životinja i napokon do samoga čovjeka kao božanstva ili mikrokozmosa u makro kozmosu. "Ideja Boga, koja znači beskonačno inteligentno, mudro i dobro biće, proizlazi iz razmišljanja o radnjama našeg vlastitog duha i uveličavanja tih osobina dobrote i mudrosti preko svih granica."David Hume, Istraživanja o ljudskom razumu, Naprijed, Zagreb, 1988., str. 70.
Sam Hume jest empirist i on iako zna za um i njegovu moć apstrakcije on ipak smatra da bez osjeta i određenih utisaka samo razmišljanje o nekim temama jest upitno, a to vidimo po ljudima koji nemaju određene osjete, poput vida sluha, pa tako nemaju ni te utiske, tako da bez empirijske spoznaje – nema spoznaje uopće. Hume je u ovom djelu sam sebe kritizirao, jer je dao navesti jedan primjer spoznaje koja ne zahtjeva utisak ili njezin primjer, a primjer je naveo pomoću prepoznavanja nijansi boja, tako da iako nam je potreban utisak za boje, tako nam je potreban i za nijanse, ali hoćemo li uspjeti prepoznato nijansu plave boja koja je između jedne i druge, s tima da su nam ove dvije poznate, hoćemo li onda moći sami a priori spoznati tu nijansu boje ili nećemo – ako nemamo njen utisak?
Veze ili principi između ideja Sve ideje koje imamo u našem mišljenju po Humu se mogu rastaviti na manje jednostavnije. Ono što te jednostavne ideje spaja u složenije zovu se principi, a Hume ih razlikuje tri: sličnost, dodir u vremenu i prostoru i uzork i posljedica. Hume isto tako razlikuje dvije vrste predmeta istraživanja ljudskog uma, a to je odnosi ideja i činjenice. Prve su one izvjesne i demonstrativne, kao matematičke istine i općenito eksperimantalne znanosti, dok su druge slabije i njihova istinitost nije toliko izvjesna kao što je to slučaj kod prvih. Odnosno njihova suprotnost je uvijek moguća i u njihovoj biti nije im proturječna, kao na primjer: kada mislimo na okrugli kvadrat to je nužna suprotnost i logička nemogućnost, jer se kosi sa samom biti tih predmeta to je primjer prvih načina istraživanja i mišljenja, drugi oni koje se zovu činjenice su kao kada pokušamo zamisliti postojanje Boga i njegovo nepostojanje i jedno i drugo je moguće – odnosno ne isključuje jedno drugo, kao i sloboda ili moralni principi. Ovdje se može vidjeti da je Hume bio pod utjecajem Lebniza jer upravo on razlikuje nužne i izvjesne istine, ali on ih koristi za dokaz slobodne volje.
Hume pokušava dati odgovor na pitanje – što čini izvjesnim taj način spoznaje, kako ga znamo i koja je njihova zbiljska stvarnost izvan našeg pamćenja njih samih? Hume zna da veliki dio naše spoznaje, a i sama znanost kao takva spoznaje i funkcionira na temelju uzroka i posljedica, tako da je taj način funkcioniranja našeg razum Hume najviše preispitivati. Način na koji mi mislimo je uvelike zadan od navike ili iskustva kako Hume govori, mi neke stvari ne znamo, ali ih zaključujemo na temelju prijašnjih iskustava sličnih stanja, te tako tvorimo ono što se zove uzročno-posljedična spoznaja. "Sva naša zaključivanja o činjenicama su iste prirode. I tu se neprestano pretpostavlja da postoji neka veza između sadašnje činjenice i one koja se iz nje izvodi. Kad ne bih bilo ničega što ih povezuje, zaključak bih bio sasvim nesiguran."
Primjer: kada mi ostavimo auto na parkingu i vratimo se nakon par sati i vidimo da auta nema, mi zaključujemo da ga je netko odnio iako sam čin nismo vidjeli, mi iz činjenice da auta nema na mjestu kojem smo ga ostavili zaključujemo na temelju prijašnjih sličnih iskustava da ga je netko morao maknuti.