Branko Ivanda (Split, 25. prosinca 1941. – Zagreb, 20. studenoga 2025.) bio je hrvatski filmski i televizijski redatelj i scenarist.
Biografija
Ivanda je sin Dunje (službenice) i Lea (profesora hrvatskog i francuskog). Njegov djed Branko bio je član glumačkog asambla u mjesnom Hrvatskom narodnom kazalištu pa je sukladno tome Ivanda često statirao u kazalištu.
U Splitu je maturirao u klasičnoj gimnaziji, a na Filozofskom je fakultetu apsolvirao komparativnu književnost i filozofiju. Uz to 1970. diplomirao je filmsku i kazališnu režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju, to jest na današnjoj Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.
Režirao je igrane TV filmove, drame, glazbene emisije, dokumentarne i promotivne filmove. Dobitnik je nekoliko glavnih nagrada za svoje TV i igrane filmove (Nagrada FIPRESCI u Berlinu, Diploma Bergamo Film Festivala). Ujedno je i dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2020.).
Pri Akademiji dramske umjetnosti obnašao je dužnost redovitog profesora filmske i tv režije od 1980. do svog umirovljenja 2012., a od 2004. do 2008. i dekana. K tome, predavao je filmsku režiju na kalifornijskom sveučilištu UCLA od 1985. do 1990., kada se vratio u Hrvatsku.
Stvaralački opus
Filmsko stvaralaštvo (1965.-2011.) Ivanda svoju karijeru prvo započinje šezdesetih godina kao filmski kritičar, a zatim kao pomoćnik redatelja na filmovima Ključ (1965.) i Iluzija (1967.). Ubrzo se u hrvatskoj kinematografiji afimirao kao modernistički redatelj svojim prvijencem Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata 1968. godine. Riječ je o filmu grupacije tzv. hičkokovaca, tj. zagrebačkih novovalovaca (Petar Krelja, Tomislav Kurelec, Krsto Papić, Ante Peterlić, Zoran Tadić) koji u duhu francuskog Novog vala tematizira pasivnog i rezigniranog pojedinca u socijalističkom okruženju. Film je dobio nagradu FIPRESCI u Berlinu.
Zatim je, zajedno sa Zoranom Tadićem, snimao studentski štrajk 1971. tijekom Hrvatskog proljeća. Sa završetkom Hrvatskog proljeća policija je zaplijenila sav snimljeni materijal držeći ga zatvorena 25 godina. Nakon toga državni filmski fondovi odbijaju mu financirati petnaestak projekata, pa se Ivanda okrenuo televizijskoj režiji na Televiziji Zagreb (današnji HRT). Osim toga, režirao je i dokumentarne filmove Kad bi nestalo vode (1973.) i Rabija (1974.).
U razdoblju od sedamdesetih do prve polovice osamdesetih režirao je televizijske drame Drveni sanduk Thomasa Wolfea (1973.) prema scenariju Danila Kiša, zatim Zec (1975.), Smrt maturanta Wagnera (1976.), Špijunska veza (1980.) te U logoru (1984.), adaptacije istoimene drame Miroslava Krleže. Režirao i dokudramu Bombaški proces (1978.) koji tematizira suđenje Josipa Broza Tita te povijesne događaje 1927.-1928. u Zagrebu. Potom je režirao filmsku dramu Prijeki sud (1978.) prema romanu Šašava luna Živka Jeličića. Godine 1982. u duhu novoga hrvatskoga žanrovskog filma režira triler Zločin u školi prema romanu Pavla Pavličića Stroj za maglu. Iste se godine u kinima distribuirao njegov film fantastike Noć poslije smrti, a izvorno televizijski film prebačen na 35mm vrpcu. Film je izvorno snimljen 1974. pod nazivom Nocturno na temelju novele Notturno Ksavera Šandora Gjalskog.
Tijekom devedesetih jedino je režirao televizijsku dramu Sestre (1992.).
Godine 2000. nastaje njegov dokumentarni film Poezija i revolucija – studentski štrajk 1971. koji je izmontirao od preostalih snimljenih materijala studentskih prosvjeda tijekom Hrvatskog proljeća. Tada je režirao i povijesnu melodramu Konjanik (2003.), uspješnu ekranizaciju povijesnog romana Ivana Aralice. Film je prikazan u službenoj konkurenciji međunarodnog festivala u Mar de Plati.
Nastavio je raditi na televiziji te je režirao telenovele Ponos Ratkajevih (2007.-2008.), Ljubav u zaleđu (2005.-2006.) i Sve će biti dobro (2008.-2009.) koje su postale dio hrvatske pop-kulture. K tome, režirao je i TV serijal Pod sretnom zvijezdom (2011.)
Povratak filmu označila je biografska drama Lea i Darija (2011.) prema istinitoj priči o dječoj glumici Lei Deutsch.
Kazališno stvaralaštvo Bio je asistent redatelju i glumcu Relji Bašiću na predstavi Ljubaf. Zajedno s Nevom Rošić i Božidarom Alićem devedesetih godina režirao predstavu Kraljica majka u Teatru &TD. Izvori
Vanjske poveznice
Kategorija:Hrvatski filmski redatelji Kategorija:Životopisi, Split Kategorija:Dobitnici Nagrade Vladimir Nazor za filmsku umjetnost Kategorija:Nositelji Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića