Razarači klase Kara je klasa Sovjetskih protupodmorničkih brodova izgrađenih tijekom 1970-ih. Iako je klasa nastala na osnovama krstarica klase Kresta II sovjetska ih je ratna mornarica klasificirala kao protupodmorničke razarače.
Razvoj Zahtjevi Do početka šezdesetih godina 20. stoljeća sovjetska se ratna mornarica definitivno riješila pritiska politike koja je tijekom pedesetih dovela do nekoliko promašenih projekata. Promijenili su se i prioriteti djelovanja jer glavni ciljevi više nisu bili američki nosači zrakoplova već znatno opasnije podmornice s nuklearnim pogonom naoružane balističkim projektilima opremljenim nuklearnim bojnim glavama. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća uz naglo jačajuću flotu američkih balističkih podmornica na gradnju svojih nuklearnih podmornica s balističkim projektilima odlučile su se i Francuska i Velika Britanija. U takvim uvjetima Sovjetski Savez, koji se nije mogao osloniti na pomorske snage svojih europskih "savezničkih" država, morao je nastaviti skupo jačanje svojih protupodmorničkih snaga sposobnih za djelovanje na oceanima. Početak razvoja Nakon što su se krstarice Kresta II pokazale uporabljivim ratnim brodovima odlučeno je da se na njihovim osnovama, bez većeg eksperimentiranja, razvije nova klasa velikih protupodmorničkih brodova naoružanih istim borbenim sustavima. Kako bi se osigurala veća uporabljivost na nemirnim vodama oceana odlučeno je da novi brodovi dobiju veću istisninu i novi pogonski sustav. Tako su nastali ratni brodovi klase Kara (Projekt 1134BF). Zanimljivo je da, iako su brodovi te klase bili osjetno veći od krstarica klase Kresta II, sovjetska ih je ratna mornarica označila kao "boljšoj protivlodočniji korabl" - veliki protupodmornički brod, ili drugim riječima razarač namijenjen protupodmorničkoj borbi. Nova klasifikacija dobila je smisao porinućem protupodmorničke krstarice Moskva koja je bila dva puta veća od krstarica klase Kara. Otprilike deset godina kasnije sovjetska će ratna mornarica porinuti i svoj prvi krstaš Kirov, te nekoliko godina kasnije i veliku krstaricu Slava. U vrijeme porinuća prvog razarača klase Kara o tim se planovima znalo vrlo malo, gotovo ništa, te je označavanje brodova klase Kara kao razarača bilo veliko iznenađenje. Stoga su u zapadnoj stručnoj literaturi brodovi klase Kara prvobitno označeni kao krstarice, što se zadržalo do danas. minijatura|desno|200px|Očakov Izgradnja i ulazak u službu S obzirom na to da su razarači klase Kara projektirani na osnovama uspješne klase Kresta II očekivalo se da će nova unaprjeđenja samo poboljšati njihova svojstva. Kobilica za prvi razarač Nikolajev postavljena je 25. lipnja 1968. u Komuni 61 (Nikolajevo sjeverno brodogradilište br. 445) u Ukrajini. U istom će brodogradilištu izgraditi i ostalih šest razarača te klase. Nikolajev je porinut 19. prosinca 1969., a u operativnu je uporabu uveden nakon dugog opremanja 31. prosinca 1971. te je dodijeljen Crnomorskoj floti. Tijekom 1983. prebačen je u Pacifičku flotu. U srpnju 1986. sudario se sa Stroigom, ali su oštećenja popravljena. Iz flotnog je popisa izbrisan 29. listopada 1992. te je dan ukrajinskoj ratnoj mornarici, koja se nije njime operativno koristila već ga je 1994. prodala u indijsko rezalište. minijatura|lijevo|200px Kobilica za razarač Očakov postavljena je 19. prosinca 1969., isti dan kad je porinut Nikolajev. Očakov je porinut 30. travnja 1971., a u operativnu je uporabu primljen 4. studenog 1973. u sastavu Pacifičke flote. Od 1980. do 1984. prošao je kroz veliki remont, da bi ga 1999. prebacili u pričuvu, te je u međuvremenu izbrisan iz flotne liste. Gradnja razarača Kerč počela je 30. travnja 1971. na istom navozu gdje su izgrađeni Nikolajev i Očakov. Kerč je porinut 2. srpnja 1972., te je u operativnu uporabu ušao 26. prosinca 1974. u sastavu Crnomorske flote. Kako je tijekom 1998. i 1999. prošao veliki remont i modernizaciju, jedini je razarač klase Kara koji se još uvijek nalazi u operativnoj uporabi. Na dan porinuća Kerča postavljena je kobilica za razarač Azov koji je porinut 14. rujna 1973. U operativnu je uporabu ušao 25. prosinca 1975., a u sastav Crnomorske flote službeno je ušao 19. veljače 1976. Već 1977. vraćen je u brodogradilište kako bi mu se uklonio krmeni lanser protuzračnog sustava 4K60 Štorm i na njegovo mjesto postavilo šest četverostrukih lansera protuzračnog raketnog sustava S-300F (SA-N-6). Uz sustav su postavili i pripadajući radar. Azov je intenzivno rabljen za ispitivanje novog protuzračnog sustava kako bi ga se osposobilo za ugradnju u krstaš Kirov i krstarice klase Slava. Preživio je raspad sovjetske ratne mornarice i ušao je u novonastalu rusku ratnu mornaricu, te je operativno rabljen tijekom devedesetih godina. Tako je tijekom 1990. posjetio Grčku i Kubu, a tijekom 1991. Francusku i Rumunjsku. Iz flotne je liste ispisan tek 2000. godine. minijatura|desno|200px|Petropavlosk tijekom plovidbe Kobilica za razarač Petropavlovsk postavljena je 9. rujna 1973., a porinut je 22. studenog 1974. U operativnu je uporabu primljen 28. prosinca 1976. te je dodijeljen Pacifičkoj floti. U njoj je ostao do 1999. kad je prebačen u pričuvu. Nije poznato je li u međuvremenu otpisan, iako je potvrđeno da više nema operativne sposobnosti. Istog dana kad je porinut Petropavlovsk položena je kobilica za razarač Taškent koji je porinut 5. studenog 1975. U operativnu je uporabu primljen 21. prosinca 1977. i dodijeljen je Pacifičkoj floti. Iako izgrađen među zadnjim otpisan je već početkom devedesetih godina 20. stoljeća te je već 1994. razrezan. Gradnja posljednjeg razarača klase Kara - Talin, počela je 5. studenog 1975. Porinut je točno godinu dana kasnije, te je u operativnu uporabu primljen 31. prosinca 1979. i dodijeljen je Pacifičkoj floti. Godine 1990. prebačen je u pričuvu te mu je ime promijenjeno u Vladivostok.
Opis broda Temeljeni na Projektu 1134 A Berkut-A razarači klase Kara izmijenjeni su kako bi se još bolje prilagodili ulozi oceanskih protupodmorničkih brodova. U odnosu na originalni projekt u Projektu 1134 A Berkut-A trup je produžen za 14,9 metara na 173,4 metara. Zbog boljeg stabiliteta širina trupa povećana je na 18,5 metara. Istodobno je gaz smanjen na 6,4 m. Koncepcijski gledano raspored oružja i elektroničke opreme ostao je gotovo istovjetan kao kod krstarica klase Kresta II. Tako je pramac iskorišten za postavljanje dvostrukog lansera PZO raketnog sustava 4K60 Štorm. Lanser istog sustava postavljen je i na krmeni dio broda. Zadržana su i dva fiksna četverostruka lansera za protupodmorničke projektile Metel (SS-N-14 Silex) zbog kojih je zakošena paluba ispod zapovjednog mosta kako bi se lanseri postavili pod odgovarajući kut. Bitne su izmjene obavljene na središnjem dijelu broda jer je duži trup omogućio drukčiji raspored jarbola. Tako je niži jarbol postavljen odmah iza zapovjednog mosta, dok je veliki masivni središnji jarbol postavljen na sredinu broda. Dodatni prostor omogućio je da se dimnjak može postaviti iza središnjeg jarbola, a njegova konstrukcija više nije trebala nositi antene motrilačkih radara. Na krmi je ostavljen prostor za helikoptersku platformu i hangar. Da bi se helikopter smjestio u hangar trebalo ga je prvo spustiti dizalom, što je dodatno usložavalo operativno djelovanje. Zanimljivo je da je takvo rješenje zadržano i na kasnijim sovjetskim ratnim brodovima. minijatura|desno|200px|Azov Produljenje trupa povećalo je istisninu na 6700 tona, te je puna istisnina povećana na 8825 tona. Takva znatna razlika u odnosu na krstarice klase Kresta II zahtijevala je izmjenu u pogonskom sustavu. Stoga je maknut parni pogonski sustav s četiri TV-12 bojlera te je umjesto njega ugrađen pogonski sustav COGAG s tri plinske turbine M-62/GTZA pojedinačne snage 12 000 KS koje su rabljene za krstareće brzine do 18 čvorova. Uz njih ugrađene su i 4 plinske turbine M8E/GTU-12A pojedinačne snage 80 000 KS namijene postizanju vršne brzine od 32 čvora (neki ruski izvori navode vršnu brzinu od 30 čvora). U brodske spremnike goriva moglo se staviti 1830 tona nafte što je bilo dovoljno za 3000 nautičkih milja (5400 km) pri konstatnoj brzini od 32 čvora, što je bio osjetni napredak u odnosu na krstarice klase Kresta II koje su pri istoj brzini mogle preploviti 600 nautičkih milja manje. Pri brzini krstarenja od 18 čvorova doplov razarača klase Kara bio je 6500 nautičkih milja (11 700 km) ili čak 800 nautičkih milja više nego kod krstarica klase Kresta II. Već ti podaci dokazuju da se pogon s plinskim turbinama pokazao daleko učinkovitijim nego stari parni pogon uporabljen na krstaricama klase Kresta II.
Naoružanje Protupodmorničko Raketni protupodmornički sustav Metel (SS-N-14 Silex) prvi je put uporabljen na krstaricama Kresta II, a i danas je u uporabi na razaračima klase Udaloy. Kako je već spomenuto projektili su smješteni u dva četverostruka lansera KTR-1134A koji nisu imali pričuvno punjenje. Iako je taj sustav u operativnu uporabu ušao još 1968. o njemu se i danas zna relativno malo. Zna se da su razvijena dva osnovna projektila. Jedan je 83R/UPRK-3 Metel namijenjen protupodmorničkoj borbi, dok je drugi 85RU/URK-5 Rastrub koji se može uporabiti i za protubrodsku borbu. Projektil 83R/UPRK-3 Metel čine projektil nosač torpeda i vođeno torpedo. Projektil nosač konfiguracijski je vrlo sličan protubrodskom projektilu Termit (SS-N-2 Styx). Dugačak je 7,2 m i promjera tijela 57 cm. Maksimalni mu je domet 55 km. Jedina mu je namjena da u zonu djelovanja prebaci protupodmorničko vođeno torpedo AT-1. To torpedo, dugačko 4,7 m, ima bojnu glavu mase 90 kg. Maksimalna brzina mu je 28 čvorova i domet do 8 km. Može djelovati do dubine od 300 m. Kako se to torpedo ni brzinom ni dubinom djelovanja nije moglo nositi s najsuvremenijim podmornicama na nuklearni pogon razvijen je projektil 84R/UPRK-4 koji se od prijašnjeg razlikuje samo po uporabi suvremenijeg torpeda AT-2. To torpedo ima bojnu glavu mase 100 kg, maksimalnu brzinu od 40 čvorova te može djelovati do dubine od 400 m. Maksimalni domet mu je 8 km, koji se, u kombinaciji s maksimalnim dometom projektila od 55 km, smatra dostatnim. Projektili 83R i 84R mogu se rabiti samo u protupodmorničkim zadaćama. Kako bi se brodovima opremljenim tim sustavom dala barem teoretska mogućnost protubrodske borbe razvijen je projektil 85RU/URK-5 Rastrub. Zadržana je dužina tijela od 7,2 m, ali je promjer povećan na 1,35 m. Domet je smanjen na 50 km. U vrh projektila postavljena je probojno-razarajuća bojna glava mase 185 kg namijenjena uništavanju brodova. Novi je projektil dobio torpedo UGMT-1 koje ima bojnu glavu mase 60 kg. Dugačak je 3,9 m i promjera 41 cm. Opremljen je, kao i njegovi prethodnici, aktivno-pasivnim sonarom. Maksimalna brzina mu je 40 čvorova i može djelovati do dubine od 500 m. Domet mu je 8 km. Navodno su dio projektila opremili nuklearnim bojnim glavama snage 25 KT. Ako je to bilo i istina danas su ti projektili sigurno maknuti s brodova. minijatura|lijevo|200px|Pramac