mini|359x359px|Države za teritorijem na dijelu Arktičkog područja Arktik, polarno područje oko Sjevernog pola, površine oko .
Geografski položaj i granice Arktika Obuhvaća Sjeverni ledeni ocean s njegovim rubnim morima, veći broj otoka i uži pojas sjeverno američkog i euroazijskog kontinenta. Južna granica Arktika, ponekad se obilježava na sjevernoj polarnici, ne može se odrediti geografskom širinom, zbog utjecaja toplih morskih struja i prodora hladnih zračnih masa. Sjeverna obala Norveške, na primjer, nije pod ledom iako leži sjeverno od polarnice, a južni Grenland iako južnije od nje, stalno je pod ledom. Dolina Yukona na Aljaski pripada Arktiku iako leži južnije od polarnice. Zato je pravilnije kao granicu uzimati vegetaciju ili utjecaj polarne klime koja se kreće uglavnom oko srednje srpanjske (najtoplijeg mjeseca) izoterme od 10°C. Preko srednjeg dijela (Sjevernog ledenog oceana) Arktik spaja dva najveća i najnaseljenija kontinenta — Euroaziju i Ameriku, na pravcu njihove najkraće prostorne veze, ali ih ujedno i razdvaja svojim klimatskim (polarnim) osobinama, posebno ledenim pokrivačem. S toplim oceanima, Atlantskim i Tihim, Arktik je vezan sa svega četiri prolaza. Prema Atlantskom oceanu vode tri zapadna prolaza. Najširi, najudobniji i najbliži važnim pomorskim putevima je između Norveške i Islanda, manje pogodan je Danski prolaz između Islanda i Grenlanda, a najuži i najnepogodniji je Davisov prolaz između Grenlanda i Baffinovog otoka. Davisov prolaz preko Lancasterovog prolaza vezan je sa Sjeverozapadnim prolazima, a preko ovih s Beaufortovim morem i srednjim dijelom Sjevernog ledenog oceana. Na istoku, prema Tihom oceanu, vodi samo Beringov prolaz širok oko 85 km, koji razdvaja na najkraćem pravcu SAD (Aljaska) i Rusiju (Čukotski poluotok), odnosno Ameriku i Aziju. Pomorska veza duž sjevernih obala oba kontinenta značajna je s obzirom na položaj obala, protezanje i odnose prostora, a naročito za Rusiju, kao najkraću veza između njezinih SZ područja i Tihog oceana. Uz sjevernu obalu od Murmanska do Vladivostoka pravcem Arkangelsk — Novy Port (rus. Но́вый Порт) — Igarka — Anadir (rus. Ана́дырь) ima oko 11 000 km. Dok preko Panamskog kanala oko 25 000, a preko Sueskog kanala oko 24 000 km. Prostorni odnosi Arktika sa sjevernom Europom, Amerikom i Azijom najpovoljniji su za zračni promet. Najkraći zračni putevi između Azije i Amerike, sjeverno od 45 paralele, prelaze Arktik i Sjeverni pol.
Sjeverni ledeni ocean Sjeverni ledeni ocean s rubnim morima (Čukotskim — Чукотское море, Istočnosibirskim — Восто́чно-Сиби́рское море, Laptevskim — Ла́птевых море, Karskim, Barentsovim, Linkolnovim — Lincoln Sea, Morem princa Gustava Adolfa — Prince Gustav Adolf Sea i Beaufortovim) obuhvaća oko 14 000 000 km2. Površina velikog dijela oceana i mora, sve do kontinentalnih obala, pokrivena je ledenim pokrivačem debljine do 4 m, koji se uglavnom kreće s istoka prema zapadu preko Sjevernog pola. Ljeti se otapa samo mali dio, ali lomljenjem ledenog pokrivača, sudaranjem i međusobnim prebacivanjem santi, stvaraju se ledene gomile koje također onemogućuju plovidbu površinskim brodovima. Na ledenom pokrivaču pojavljuju se otvorene vodene površine i pukotine, što također znatno otežava kretanje po njemu. Ima ledenih santi većih dimenzija, naročito u blizini Sjevernog pola, koje su pogodne za organiziranje baza i zračnih luka u znanstvene i vojne svrhe. Kidanjem ledenjaka kontinentalnog leda uglavnom na Grenlandu u more se spuštaju ledeni brjegovi i sante, pa nošeni strujom prolaze između Amerike i Europe gdje ugrožavaju plovidbu. Uži obalni pojas uz euroazijsku obalu je ljeti pogodniji za plovidbu nego sjevernoamerički.
Arktičko kopno mini|365x365px|Slika Arktika pomoću satelita MODIS Arktičko kopno, otoci i kontinentalni pojas, obuhvaćaju eko 12 400 000 km2. Otoci se mogu podijeliti u dvije skupine: Zapadna skupina (Beringov prolaz – Grenland)Istočna skupina (Euroazijska) Aleutski otoci Medvjeđi otok Svalbard Jan Mayen Kolgujev Kanadsko arktičko otočje Vajgač Nova zemlja Zemlja Franje Josipa Sjeverna zemlja Novosibirski otoci/ Grenland Medvjeđi otoci Otok Wrangel Manji otoci u Rusiji Geološki sastav ovih otoka je staro (kristalni škriljevac i granit) s mlađim naslagama te eruptivno kamenje. Reljef je raznolik, dijelom nizinski, a dijelom planinski. Ima srednjih i visokih planina, naročito na otocima Kanadskog arktičkog arhipelaga (Ellesmere — Ellesmere Island, 3049 m). Ima mnogo golog stijenja, a pedološki pokrivač, gdje postoji, vrlo je oskudan. Obale su teško pristupačne, iako na mnogim otocima prilično razvedene.
Kontinentalni pojas Kontinentalni pojas Arktika je različitog reljefa, pretežno nizinski, ali ima srednjih i visokoplaninskih dijelova, naročito s obje strane Čukotskog mora. Najviši predjeli su Brooksove planine (Brooks Range) na Aljaski (3048 m) i Anadirske planine (Анадырское нагорье) u Rusiji (2320 m), zatim neki dijelovi između Lene i Indigirke (1527 m) i na Tajmiru (Таймыр). Tlo ovog pojasa sastavljeno je od morskih i glacijalnih sedimenata, gline i pijeska.
U pedološkom i fitogeografskom pogledu euroazijski kontinentalni priobalni pojas (sjeverni dio Skandinavije, poluotoci Kanin, Jamal — Ямaл, dijelovi Tajmira i Čukotskog poluotoka) pripadaju tundri koja se javlja i na nekim primorskim otocima. U Kanadi i na Aljaski pojas tundre se spušta južnije, sve do 60°N. Zemlja je zamrznuta do 1 – 1,5 m u dubinu, a ljeti se otopi samo gornjih 10 – °15 cm. Ovaj pojas je vrlo slabo naseljen i teško prohodan.
Vegetacija lijevo|mini|332x332px|Karta prolaza na Arktiku s prikazom dubine oceana Vegetacijsko razdoblje je lipanj – kolovoz. U kontinentalnom pojasu tundri biljke su oskudne, pripijene uz tlo (lišajevi, mahovine, niske vrbe i breze). Na vlažnom tlu raste obično mahovina, a na suhom (pjeskovitom) lišaji. Na otocima, sjevernije od ovog pojasa, vegetacija je još oskudnija. Tu nastaje hladna, kamenita pustinja s mahovinom i mjestimično sa snježnim algama. U području polarnog ledenog pokrivača kopno predstavlja ledenu pustinju, skoro bez ikakve vegetacije. Kopno Arktika pokriveno je ledom oko 2 100 000 km2 (na Grenland otpada oko 1,860,900 km2).
Klima Klima na Arktiku je vrlo hladna, s dugom polarnom noći (oko Sjevernog pola šest mjeseci). Magle su česte, naročito tamo gdje se sudaraju tople i hladne morske i zračne struje. Količina padalina je mala (od 200 – 400 mm godišnje). Idući k Sjevernom polu padalina je sve manje, snijeg je vrlo sitan, praćen jakim vjetrovima i olujama. Kiše ima malo ljeti i početkom zime. Pojas tundri ima temperature zimi (siječanj – ožujak) -30°C, a ljeti (lipanj – kolovoz) od 5 – 9°C. Sjevernije temperature su sve niže, pa skoro 9 mjeseci godišnje iznose od -20°C do -40°C, a na Kanadskom arktičkom otočju i do -60°C. Najniže temperature zabilježene su u Sibiru (Verhojansk — Верхоянск, -68°C i Ojmjakon — Оймякон, -71 °C).
Promet Promet na Arktiku se obavlja pod vrlo teškim uvjetima slabe prohodnosti i nepristupačnosti. Na kontinentalnom dijelu kopna prilaze prema Arktiku ometaju spoj reljefa, klimatski uvjeti i nedostatak komunikacija. Za unutrašnju potrebu razvijen je zračni promet, a međunarodni se redovno odvija preko Sjevernog pola, na liniji Kopenhagen – Tokio, San Francisco – London i San Francisco – Kopenhagen.
Za vezu s unutrašnjošću kontinenta intenzivno se izgrađuju kopnene komunikacije. Od američkih baza s Aljaske i kanadskih iz sjeverne Kanade vode ceste prema obali Tihog oceana. Aljasku sa SAD preko Kanade povezuje autocesta Alkan (ALCAN, skraćenica Aljaska – Kanada), izgrađen u Drugom svjetskom ratu (1942.) radi povezivanja američkih zrakoplovnih baza na Aljaski s Dawson Creekom u Kanadi.
Za lokalni promet koriste se i sva ostala prometna sredstva, odgovarajuća motorna vozila, saonice, polarni psi i sobovi. Zahvaljujući istraživanjima i razvoju tehnike (posebno ledolomci među kojima i na nuklearni pogon i brojne radiometeorološke stanice) omogućena je arktička plovidba Sjevernim morskim putem, Murmansk – Vladivostok preko Arkangelska, Saleharda (na ušću Oba), Dudinke (na ušću Jeniseja — Енисе́й), Nordvika (na ušću Hatange) i Tiksija (na ušću Lene). Za ispitivanje mogućnosti transporta nafte s Aljaske u SAD najkraćim morskim putem tanker SS Manhattan uspješno je prošao 1969. sjeverne obale Kanade kroz Sjeverozapadne prolaze do Aljaske. Za istraživanje mogućnosti stalne plovidbe ovim putevima izgrađen je veliki broja stanica za proučavanje leda i klime.
Prirodna i životinjska bogatstva mini|256x256px|Polarni medvjedi na morskom ledu arktičkog oceana u blizini Sjevernog pola i podmornice USS Honolulu Arktik je bogat životinjskim svijetom. Od posebnog značaja je sob (glavna domaća, ali i divlja životinja), mošusno govedo, vuk, lisica, hermelin, polarni medvjed i mnoge vrste, ptica. Ocean i mora bogati su zoo i fitoplanktonima te raznovrsnim ribama od kojih se dobiva mast, ulje, meso i koža. Zemlja je bogata i rudama naročito ugljenom (najviše se iskorištava na Svalbardu), zatim bakrom, zlatom i naftom a(Aljaska, a i u novije vrijeme i ruski arktički predjeli), kriolitom, a Kanada je bogata i uranijem, što još više ističe gospodarski značaj Arktika.
Stanovništvo i gradovi lijevo|mini|216x216px|Vitus Bering Stanovništvo je malobrojno; računa se da na Arktiku oko 500,000 ljudi. Starosjedioci (Eskimi, Saami, Čukči, Jukagiri, Evenki, Samojedi, i druge manje skupine) su raspršeni po malim naseljima koja se grade i u ledu. Bave se pretežno lovom i ribolovom, djelomično stočarstvom, a ima i nomada. Dolaskom ljudi s kontinenta, izgradnjom znanstvenih i vojnih stanica i baza, interesiranje za rudna bogatstva, organiziranjem lova i ribolova, nastaju nova naselja prilagođena uvjetima života dostignućima tehnike. Značajan broj naselja izgrađen je u okviru vojnih baza, meteoroloških i radarskih stanica. Thule Air Base na Grenlandu je velika vojna baza SAD-a. Na Aljaski i u Kanadi nalaze se vojne baze Marks Air Force Base (Nome), Fort Wainwright (Fairbanks), Point Barrow Long Range Radar Site (Point Barrow), Joint Base Elmendorf-Richardson (Anchorage), HMCS Aklavik (Aklavik) i druge. Slična naselja podižu se i na suprotnoj strani, otocima i kopnu SSSR-a, odnosno Rusije. Melioracijom tundri, prvenstveno obalnog pojasa, odvodnjom i drugim mjerama, postepeno se mijenja izgled tla i poboljšavaju uvjeti života.
Kanada i SSSR proglasile su 1926. suverenitet nad otocima koja drže, i nad svima koja će ubuduće biti otkrivena između njihovih kopnenih obala i Sjevernog pola. Prema sektorskoj podjeli, koju nisu priznale sve države, na SSSR-u bi pripao 161°, Kanadi 81°, Danskoj 60°, SAD-u 28° i Norveškoj 21°.
Istraživanje Arktika
Prvi istraživači mini|Prvi osvajač Sjevernog pola Robert Peary