Privremena Irska republikanska armija (irski: Óglaigh na hÉireann, engleski: Provisional Irish Republican Army - skraćeno PIRA) je irska republikanska paravojna organizacija koja se smatra izravnim nasljednikom Irske revolucionarne armije, koja se borila s britanskim okupatorom za vrijeme Irskog rata za nezavisnost. Kao i ostale paravojne organizacije koje se nazivaju IRA, Privremena IRA se također naziva i Óglaigh na hÉireann (Irski volonteri), što je i službeni naziv Irskih obrambenih snaga. Privremena IRA je još poznata kao PIRA, 'RA, a u engleskom jeziku se uvriježio i izraz Provos.

Službeni cilj PIRA-e je prekidanje britanske vlasti u Irskoj i uspostavljanje Irske socijalističke republike, na temelju proglasa iz 1916. godine. Do Ugovora iz Belfasta 1998. godine, PIRA je željela promijeniti status Sjeverne Irske unutar Ujedinjenog Kraljevstva, i ujediniti Irsku korištenjem oružane sile i političkog uvjeravanja. PIRA se smatra terorističkom organizacijom u UK i ilegalnom organizacijom u Republici Irskoj.

Dana 28. srpnja 2005. godine vojno vijeće IRA-e objavilo je kraj svoje oružane kampanje, tvdeći da će raditi na ostvarenju svojih ciljeva politički i kroz demokratske programe, isključivo mirnim putem, te da se svi članovi odreknu bilo kakve druge aktivnosti. U rujnu 2008. godine, službeni izvještaj nezavisne komisije navodi da je PIRA posvećena političkom putu te da više ne predstavlja prijetnju miru ili demokraciji, te da vojno vijeće PIRA-e više nije funkcionalno.

Porijeklo Raskol IRA-e 1969. Prema učenju nasilnog irskog republikanizma (eng. physical force Irish republicanism), vlada koja postoji od 1922. godine, i parlament Sjeverne Irske, su ilegalne, i nametnuli su ih Britanci za vrijeme Ango-irskog spora, unatoč zadnjim izborima u cijeloj Irskoj, 1918., kada je većina glasala za ujedinjenu, slobodnu Irsku. Prava Irska republika, ona jednostrano proglašena 1919. još uvijek postoji. Privremena IRA je samo nasljednik prvotne IRA-e koja je služila Irskoj republici za vrijeme Irskog rata za nezavisnost.

Dok je za vrijeme mira i Irskog građanskog rata većina starijih članova IRA-e je bila za odbacivanje britanskog prijedloga, većina je republikanaca prihvatila Irsku bez 6 najsjevernijih grofovija. Ipak, manjina republikanaca je smatrala da je vojno vijeće IRA-e legitimna vlada obiju Irskih država dok zajednička država ne bude uspostavljena. Prvotna je ideja bila zbaciti vlade obiju država i ujediniti ih, međutim, 40-ih godina je došlo do promjene politike, i vojno vijeće IRA-e je izdalo naredbu da se nikakve akcije ne poduzimaju protiv 26 južnih grofovija. Od tada, IRA radi na rušenju Sjeverne Irske, koja je i dalje dio Ujedinjenog kraljevstva. U 50-ima, IRA je vodila neučinkovitu gerilsku kampanju poznatu kao "Granična kampanja".

IRA se raspala na dvije grupe na svojoj Specijalnoj vojnoj konferenciji u prosincu 1969. zbog pitanja suzdržanosti (treba li se prikloniti ili ne parlamentu Republike Irske) i zbog pitanja kako rješenja eksalacije nasilja u Sjevernoj Irskoj. 1969. ozbiljni neredi izbili su u Derryju, a stotine domova uništeno je u Belfastu. IRA nije imala niti oružja niti je bila organizirana kako bi zaštitila katolike u Sjevernoj Irskoj. Dvije grupe koje su nastale bile su Službena IRA i Privremena IRA.

Službena IRA se nije htjela miješati u ono što je smatrala manjim nasiljem, niti je htjela započeti oružanu borbu protiv Sjeverne Irske, uzimajući u obzir neuspjeh Granične kampanje u 50-ima. Oni su svoje pristaše tražili unutar radničke klase. Za razliku od njih Privremena IRA je zahtijevala veliku ofenzivu na Sjevernu Irsku i zaštitu katolika, te zbacivanje britanske vlasti.

Osnutak Privremene IRA-e Privremena IRA je osnovana kada je Privremeno vojno vijeće postalo službeno vodstvo novoosnovane IRA-e. Naime, kada se na konferenciji 1969. trebalo raspravljati o priznavanju parlamenta Sjeverne Irske, Republike IRske i Ujedinjenog kraljevstva, nekoliko članova s vrha je odbilo, smatrajući da je vodstvo IRA-e ovim činom prestalo predstavljati ciljeve republikanaca.

Sean Mac Stiofain, vođa obavještajnog ogranka bio je jedna od ključnih osoba, povezana s vođama ogranaka IRA-e u Belfastu, Billyjem McKeejem i Joeom Cahillom, koji su odbijali naredbe vođa IRA-e nakon rujna 1969., zbog neuspjeha u obrani katolika u Sjevernoj Irskoj. Od 13 odreda IRA-e u Belfastu, 9 ih se pridružilo PIRA-i. Prvi članovi vojnog vijeća PIRA-e bili su Seán Mac Stiofáin, Ruairí Ó Brádaigh, Paddy Mulcahy, Sean Tracey, Leo Martin i Joe Cahill. Političko krilo, Privremeni Sinn Féin je osnovano 11. siječnja 1970., kada je trećina delegata napustila skupštinu Sinn Féina.

Postoje navodi da je Privremena IRA dobila novac i oružje od Irske vlade. Iako je naknadna istraga odbacila takve navode, nekih 100 tisuća funti donirala je Irska vlada kako bi zaštitila katolike i prema povjesničaru Richardu Englishu, nema nikakve sumnje da je dio tog novca završio u rukama Privremene IRA-e.

Najvažnije figure nakon stvaranja PIRA-e bili su Seán Mac Stiofáin, Ruairí Ó Brádaigh, Dáithí Ó Conaill i Joe Cahill. Svi su bili članovi vojnog vijeća Privremene IRA-e.

Privremena IRA je zadržala većinu načela kao i IRA prije 1969. godine. Smatrala je da je britanska vladavina i vlada republike Irske ilegalna. Vojno vijeće Privremene IRA-e bilo je legitimna vlada cijele Irske.

Kako je nasilje u Sjevernoj Irskoj jačalo, tako se pojačala vojna aktivnost i Službene i Privremene IRA-e. Iako je Službena IRA smatrala da je njeno djelovanje obrambena, PIRA je zahtijevala i pozvala na agresivnu kampanju protiv Sjeverne Irske. Iako je službena IRA u početku imala veću podršku javnosti, nakon što je proglasila prekid borbi 1971., Privremena IRA je počela dominirati. PIRA je nasljedila gotovo sve članove sa sjevera, i privukla one militantnije iz ostatka Irske. Osim toga, mnogo mladih Iraca, iz Sjeverne Irske, koji su postali radikalni zbog nasilja koje je izbilo 1969., učlanilo se u Privremenu IRA-u.

Iako je PIRA imala svoj politički ogranak, koji se odvojio od Sinn Feina u isto vrijeme kad se dogodio raskol u IRA-i, njegovo je djelovanje bilo ograničeno u početku, jer se PIRA orijentirala isključivo na oružani sukob.

Organizacija IRA je hijerarhijski organizirana, a na njenom vrhu bilo je vojno vijeće IRA-e, kojeg je vodio načelnik stožera.

Vodstvo Sve razine IRA-e imaju pravo poslati svoje delegate na Generalne vojne konvenkcije IRA-e (eng. General Army Convention - GAC). Te su konvenkcije bile vrhovan autoritet u donošenju odluka. Prije 1969. kada je takvo sastajanje bilo legalno, konkvenkcije su se redovito održavale. Nakon 1969. održale su se samo dva puta, 1970. i 1986., zbog teške organizacije tajnog velikog okupljanja.

Pojedinačni odsjeci bili su:

Odsjek generalne nabave Financijski odsjek Tehnički odsjek Odsjek za obuku Obavještajni odsjek Odsjek za odnose s javnošću Odsjek za operacije Odsjek za sigurnost

Regionalno zapovjedništvo Zapovjedništvo PIRA je u početku bilo smješteno u Dublinu. Ipak, 1977., skupa s reorganizacijom brigada u manje ćelije, zapovjedništvo je prebačeno u ratnu zonu - Sjevernu Irsku.

Brigade Privremena IRA svoje je članove nazivala volonterima. Do kasnih 70-ih godina, volonteri su bili organizirani u tradicionalne vojne strukture. Volonteri koji su živjeli u jednom području tvorili su satniju, koja je bio dio bataljuna, a koji je mogao biti dio brigade, iako su mnogi bataljuni bili slobodni i nisu bili pridruženi brigadama.

Većinu svog postojanja, PIRA je imala 5 djelatnih brigada unutar "ratne zone". Ove su brigade bile u Belfastu, Londonderryju, Tyrone/Monaghanu i Armaghu. Brigada u Belfastu imala je tri bataljuna, u zapadnom, istočnom i sjevernom dijelu grada. U početku sjevernoirskih sukoba (eng. The Troubles), članstvo IRA-e u Belfastu se naglo povećalo. U kolovozu 1969. brigada u Belfastu je imala oko 50 aktivnih članova, a do kraja 1971. tisuću dvjesto članova. Derry je imao jedan bataljun i Južnoderryjsku brigadu. Derryjevski bataljun postao je brigada 1972., nakon Krvave nedjelje, kada su britanski padobranci ubili 13 nenaoružanih prosvjednika na maršu za ljudska prava, nakon čega je uslijedilo povećanje članova. Grofovija Armagh je imao tri bataljuna, dva veoma aktivna u južnom Armaghu, i jedan manje aktivan na sjeveru. Zbog toga se južni bataljuni još nazivaju i brigada južnog Armagha. Isto tako, brigada Tyrone/Monaghan, koja je djelovala uz granicu, se šesto naziva brigada istočnog Tyronea. Fermanagh, JUžni Down, Sjeverni Antrim imali su vlastite bataljune koje nisu bili dio brigade.

Aktivne jedinice Godine 1977. Privremena IRA se reorganizirala iz većih, konvenkcionalnih jedinica u manje, uglavnom zbog problema sigurnosti. Umjesto bataljuna, dvije su paralelne jedinice osnovane unutar brigade. Prva, struktura stare satnije je korištena za zadatke patroliranja, skupljanja podataka i skrivanja oružja. Ovo su bile ključne djelatnosti za podršku. Ipak, većina stvarnih napada izvršila je druga vrsta jedinice - jedinice aktivne službe. Da bi se poboljšala sigurnost i učinkovitost, jedinice aktivne službe bile su manje ćelije, od 5 do 8 ljudi, i služile su za oružane napade. Do kraja 80-ih i početka 90-ih, računalo se da IRA ima oko 300 članova u ćelijama i 450 u podršci.

Iznimka je bila brigada južnog Armagha, koja je zadržala svoju tradicionalnu hijerarhiju i velik broj volontera u svojem djelovanju.

Južno zapovjedništvo Privremene IRA-e, koje se nalazilo u Irskoj republici, sastojalo se od Dublinske brigade i broja manjih jedinica u ruralnim područjima. Njihova glavna aktivnost bila je uvoz i skladištenje oružja i dobavljanje financijskih sredstava kroz pljačke i druge metode. Isto tako, postojao je veći broj kampova za obuku u Sjevernom Kerryju.

Strategija od 1969. do 1998. "Eskalacija, eskalacija, eskalacija" Nakon nereda u kolovozu 1969. godine, IRA je započela naoružavati i trenirati kako bi zaštitila katolička područja od daljnih napada. Nakon raskola, Privremena IRA je započela s planom za potpunu ofenzivu protiv britanske okupacije.

Službena se IRA protivila takvom pristupu zato što bi doveo do klasnog sukoba. Granična kampanja u 50-ima je izbjegavala urbana središta kako bi se smanjile civilne žrtve. S druge strane, Privremena IRA se bazirala isključivo na borbu u urbanim sredinama, u Belfastu i Londonderryju (ili kraće, Derryju).

Strategija PIRA-e bila je korištenje što veće sile kako bi došlo do sloma administracije u Sjevernoj Irskoj, i kako bi ubila toliko britanskih vojnika kako bi se povećao pritisak na britansku vladu na povuče vojsku. Prema novinaru Brendanu O'Brienu, rat je trebao biti kratak i uspješan. Strategija je bila "eskalacija, eskalacija, eskalacija, dok Britanci ne odu", prema riječima Seana Mac Stiofaina. Ova je strategija uključivala intenzivno regrutiranje volontera i što veći broj napada na britanske snage, kao i bombaške napade protiv gospodarskih meta. Britanska vojska ovu fazu, od 1970. do 1972. naziva "fazom ustanka".

Britanska je vlada vodila tajne pregovore s vodstvom IRA-e 1972. kako bi osigurala prekid vatre baziran na kompromisu nakon Krvave nedjelje kada su se regrutiranje IRA-e i podrška javnosti povećali. IRA pristala na privremen prekid vatre od 26. srpnja do 9. kolovoza. U kolovozu se vodstvo IRA-e, Seán Mac Stiofáin, Dáithí Ó Conaill, Ivor Bell, Seamus Twomell, Gerry Addams i Martin McGuinness, susrelo s britanskom delegacijom koju je predvodio William Whitelaw. Vodstvo IRA-e je odbilo mirovne pregovore koji nisu uključivali obvezu britanskog povlačenja, povlačenje vojske u barake i otpuštanje republikanskih zatvorenika. Britanci su odbili i pregovori su propali.

Nova Irska i prekid vatre 1975.