Iransko gospodarstvo mješavina je centralno planiranog državnog vlasništva nad naftnim i drugim velikim poduzećima, privatnog poduzetništva i seoske poljoprivrede, orijentiranog k apsolutnoj samodostatnosti u svim gospodarskim granama. Krajem 2000-ih godina iransko gospodarstvo bilo je 18. najveće u svijetuVidi:• • • (s tendencijom rasta na 12. mjesto do 2015. godine ), s najrazvijenijom industrijom, poljoprivredom, energetikom, informatičkom tehnologijom i građevinarstvom na Bliskom istoku.Iran u međunarodnim statistikama: Industrija, Poljoprivreda, Energetika i Komunikacije
Cilj iranske vlade na gospodarskom planu je smanjiti ovisnost o proizvodnji nafte i uvesti raznolikost u gospodarstvo planiranim tržišnim reformama. U pokušaju ostvarenja tog cilja, iranska vlada ulaže u područja automobilske, zračne, elektroničke, petrokemijske i nuklearne industrije. Jako naftno tržište od 1996. godine pomoglo je u smanjenju financijske ovisnosti i redovito otplaćivanje dugova zbog čega je Iran danas treća zemlja svijeta s najmanjim postotkom vanjskog duga u odnosu na BDP (3,7% odnosno 12,8 milijardi USD ). Nafta i prirodni plin, nekoć glavni iranski gospodarski aduti, danas sačinjavaju 70% izvoza ali ujedno manje od 10% ukupnog bruto domaćeg proizvoda. , str. 15.
Posljednjih 20-ak godina cvjeta lokalna proizvodnja namijenjena domaćnoj potrošnji što uključuje kućanske uređaje, automobile, poljoprivredne proizvode, lijekove, itd. Danas Iran ima razvijenu domaću industriju, a mnogo se ulaže i u napredne znanosti poput nanotehnologije, biotehnologije, farmakologije, svemirske i nuklearne tehnologije, itd. Iran ima i veliki turistički potencijal s obzirom na to da se na temelju atraktivnih prirodnih i povijesnih lokaliteta navodi kao jedna među prvih 10 turističkih zemalja svijeta. Između 2005. i 2010. godine Iran je prošao proces privatizacije zbog čega je državni udjel u bruto domaćem proizvodu smanjen s 80% na 40%, dok se narednih godina planira spuštanje istog na 20%.Vidi:• •
Gospodarstvo Irana u 2010. godini procjenjeno je između 858.66 i 863,5 milijardi USD prema paritetu kupovne moći, odnosno na oko 11.396 USD po glavi stanovnika što je četverostruki porast u odnosu na razdoblje prije revolucije 1979. godine unatoč udvostručenju stanovništva. Unatoč sankcijama nametnutih zbog nuklearnog programa, Iran je jedno od rijetkih vodećih svjetskih gospodarstava koje bilježi pozitivan gospodarski rast u vrijeme svjetske financijske krize.Vidi:• • Glavni gospodarski problemi tijekom 2000-ih godina bili su dvoznamenkasti postoci nezaposlenosti i inflacije, koji su 2010. godine iznosili 14,6% odnosno 8%.
Vodeći iranski trgovački partneri su Kina, Njemačka, Južna Koreja, Francuska, Japan, Rusija, Turska i Italija, dok je povećana suradnja i sa zemljama u razvoju kao što su Sirija, Indija, Venecuela, Šri Lanka i Južna Afrika. Postotak žena u radnoj snazi je 33% odnosno 28,4% u industriji po čemu je Iran ispred svih vodećih svjetskih gospodarstava. Iranska metropola Teheran najjeftiniji je glavni grad svijeta.
Povijest
Iran je bilježio stabilni gospodarski rast do prijelaza iz 1970-ih u 1980-e kada je zemlju prvo zahvatio snažan bijeg kapitala (1978.), a potom revolucija (1979.) i iračka agresija (1980. – 1988.). Tradicionalno poljoprivredno društvo u drugoj polovici 20. stoljeća prošlo je kroz razdoblje intenzivne industrijalizacije i gospodarske modernizacije koja je 1978. godine narušena snažnim bijegom kapitala iz zemlje u vrijednosti 30-40 milijardi USD (neposredno prije revolucije).
Ciljevi iranske vlade nakon revolucije bili su gospodarska nezavisnost, potpuna zaposlenost i zadovoljavajući životni standard za sve građane. Ipak, krajem 20. stoljeća zemlja se suočavala s problemom udvostručenja stanovništva između 1980. i 2000. godine. Broj poljoprivrednika značajno je opao zbog procesa urbanizacije započetog još 1960-ih godina.
Nakon Nacionalizacije iz 1979. godine oko 80% iranskog gospodarstva stavljeno je pod državnu kontrolu. Osmogodišnji rat protiv Iraka i njegovih saveznika uzrokovao je oko 300.000 mrtvih i više od 500.000 ranjenih Iranaca, dok je nanesena šteta gospodarstvu iznosila oko 500 milijardi USD. Poslije rata koji je završen 1988. godine, iranska vlada pokrenula je intenzivan razvoj komunikacija, prometa, poljoprivrede, industrije, zdravstva, obrazovanja i energetike (uključujući nuklearni program), kao i uspostavljanje boljih trgovačkih odnosa sa susjednim i drugim državama svijeta.
Makroekonomski trendovi mini|desno|250px|Iranski nominalni BDP između 2000. i 2016. godine
Početkom 21. stoljeća uslužne djelatnosti činile su najveći postotak u iranskom bruto domaćem proizvodu (BDP), zatim industrija (rudarstvo i proizvodnja), te poljoprivreda. Nominalni BDP iznosio je 331.02 milijardi USD prema podacima Svjetske banke iz 2009. godine; 337,9 milijardi USD prema MMF-u za 2010. godinu; odnosno 484 milijarde USD prema iranskim procjenama za 2011. godinu. Prema podacima EIU-a očekuje se porast od 472 milijardi USD u 2011., 545 milijardi USD u 2012., 626 milijardi USD u 2013., 705 milijardi USD u 2014., te 804 milijarde USD u 2015. godini. BDP prema paritetu kupovne moći iznosi 863,5 milijardi USD odnosno 11.396 USD po glavi stanovnika što je istovjetno svjetskom prosjeku, dok se u idućih pet godina očekuje udvostručenje BDP-a. Prema podacima Goldman Sachsa, ugledne američke tvrtke za bankarska ulaganja i sigurnost, postoji velika mogućnost da Iran postane jedno od najvećih svjetskih gospodarstava u 21. stoljeću.
Godina (Izvor: MMF) BDP, trenutačni tečaj (u milijardama IRR) Implicitni paritet kupovne moći u pretvorbenom iznosu (USD/IRR) BDP po glavi stanovnika (trenutačni „međun. dolar”) Stopa inflacije (prosječni indeks potrošačkih cijena (2000=100) Stanovništvo (u milijunima) 1980. 6622 58 2974 2 38 1985. 16.556 77 4507 4 48 1990. 35.315 144 4489 12 55 1995. 185.928 569 5094 43 64 2000. 580.473 1341 6800 100 64 2005. 1,697.305 2675 9268 190 68 2010. (proc.) 3,698.348 4307 11.396 377 75
Fiskalna i montenarna politika mini|desno|250px|Nakon uvođenja fluktuirajućeg deviznog tečaja 2003. godine vrijednost iranskog rijala ostala je relativno stabilna
Od revolucije iz 1979. godine, prosječna vladina izdvajanja za socijalnu politiku iznosila su 59% državnog budžeta, 17% za gospodarske namjene, 15% za obranu, te 13% za općenite namjene. , str. 195. Od socijalno-gospodarskih izdvajanja prosječno je 39% odlazilo na obrazovanje, zdravstvo i socijalnu sigurnost, 20% za ostalu socijalnu skrb, 3% za poljoprivredu, 16% za vodu i energiju, 5% za industriju i rudarstvo, 12% za cestogradnju i promet, te 5% za ostale namjene. Iransko investiranje je u 2009. godini iznosilo 27,7% bruto domaćeg proizvoda, dok je između 2002. i 2006. godine prosječna inflacija iznosila 14% (8% u 2010.). Državni budžet u 2010. godini procjenjen je na 368 milijardi USD što je porast od 31% u odnosu na godinu ranije, (potrebna pretplata) dok je početkom 2009. godine Iran imao devizne pričuve u vrijednosti iznad 100 milijardi USD.
Petogodišnji društveno-gospodarski razvojni plan
Petogodišnji razvojni plan za razdoblje između 2010. i 2015. godine postavlja smjernice za državni društveno-gospodarski razvoj. Sam plan osmišljen je da stanovništvu omogući veći utjecaj i dijelom je „Vizije 2025.”, strategije za dugoročni održivi rast. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, Iran se nalazi u tranziciji između planskog i tržišnog gospodarstva.
Plan gospodarske reforme
Proširenje javne zdravstvene skrbi i međunarodni odnosi spadaju u ostale glavne ciljeve petogodišnjeg razvojnog plana koji uključuje reformu subvencioniranja, bankarstva, valute, poreza, carine, graditeljstva, zapošljavanja, razvoj nacionalne distribucije robe i usluga, te socijalnu pravdu i produktivnost. Glavni cilj iranske vlade jest ostvarivanje apsolutne samodostatnosti do 2015. godine. Uklanjajući energetske subvencije, iranski dugoročni cilj je poboljšanje industrijske učinkovitosti kao i povećanje tržišne konkurentnosti na svjetskoj gospodarskoj sceni. Navedenim reformama planiraju se ukloniti glavni izvori neučinkovitosti odnosno distorzije cijena u državnom gospodarstvu što bi se trebalo odraziti i na preustroj drugih glavnih gospodarskih grana. Iranski bankarski sektor često se vidi kao potencijalna živica protiv uklanjanja subvencija s obzirom na to da plan ne obuhvaća izravan utjecaj na bankarstvo. Iranski predsjednik Mahmud Ahmadinežad objavio je kako je nacionalni cilj postati 12. najveće gospodarstvo svijeta do 2015. godine.
Stavka 2010. (ostvareno) 2010. – 2015. (cilj) Najveće gospodarstvo svijeta 18. 12. u 2015. g. Gospodarski rast 3% 8% (prosječno); 3,6% (predviđanja) Nezaposlenost 14,6% 7% u 2012. g. pomoću otvaranja milijun radnih mjesta godišnje Inflacija 8% do 12% Porez na dodanu vrijednost 3% 8% Cijena nafte 60 USD po barelu 65 USD po barelu (prosječno); 250 milijarde USD ukupnih godišnjih prihoda Proizvodnja prirodnog plina 220 milijardi m³ godišnje 330 milijardi m³ godišnje Udjel nenaftnog izvoza 30% (66,2 milijardi USD) 30% (110 milijardi USD) u 2015. g. Ulaganje u industriju nafte i prirodnog plina Nepoznato 20 milijardi USD godišnje (privatna i izravna strana ulaganja) Petrokemijska proizvodnja 50 milijuna tona godišnjeVidi:• • 100 milijuna tona godišnje Pohrana nafte 25% udjela na tržištu Perzijskog zaljeva 50% udjela na tržištu Perzijskog zaljeva; 7,5 milijuna tona Pohrana petrokemijskih proizvoda 11,5 milijardi litara 16,7 milijardi litara Ulaganje u industriju i rudarstvo 30 milijardi USD godišnje (2009.) 70 milijardi USD godišnje Proizvodnja sirovog željeza 10.76 milijuna tona godišnje 42 milijuna tona godišnje Proizvodnja željezne rudače 38,2 milijuna tona godišnje 66 milijuna tona godišnje Proizvodnja cementa 65 milijuna tona godišnje 110 milijuna tona godišnje Proizvodnja vapnenca Nepoznato 166 milijuna tona godišnje Novi industrijski parkovi Nepoznato 50 novih industrijskih parkova do 2015. g. Broj turističkih posjeta 2,219.000 stranih turista (2007.) 20 milijuna turista do 2025. g. Lučni kapacitet 150 milijuna tona godišnje 200 milijuna tona godišnje Razvoj željezničke mreže Nepoznato Osam milijardi USD ulaganja godišnje do 2015. g.
Nacionalizacija i privatizacija Nakon svršetka oružanih sukoba s Irakom i Sjedinjenim Državama 1988. godine, iranska vlada objavila je program privatizacije većine prethodno nacionaliziranih industrija u cilju obnove postratnog gospodarstva. Proces prodaje državnih tvornica išao je relativno sporo zbog neslaganja nacionalističke većine u iranskom parlamentu. Većina teških industrija poput čelika, petrokemikalija, bakra, automobila i strojeva ostale su u državnim rukama, dok je s druge strane većina manjih industrija u privatnom vlasništvu.
mini|lijevo|200px|Čeličana „Mubaraka” u Isfahanu, jedna od najvećih tvrtki na teheranskoj burzi Članak 44. iranskog ustava nalaže da se gospodarstvo mora sastojati od državnog, privatnog i mještovitog vlasništva temeljenih na sustavnom planiranju. Državni sektor uključuje tešku industriju, vanjsku trgovinu, glavne mineralne sirovine, bankarstvo, osiguranje, energetiku, brane i goleme sustave navodnjavanja, radio i televiziju, poštu, telegrafe i telefonske usluge, zrakoplovstvo, brodarstvo, ceste, željeznice i promet općenito. Poduzeća koje se bave proizvodnjom i distribucijom u urbanim i ruralnim područjima čine temelj zadružnog sektora koji je 2008. godine obuhvaćao 120.000 zadruga odnosno upošljavao oko 15 milijuna ljudi. Privatni sektor obuhvaća poduzeća koja se bave građevinarstvom, poljoprivredom, stočarstvom, industrijom, trgovinom, te uslugama koje nadopunjuju gospodarske aktivnosti države i zadruga.
thumb|150px|Teheranska burza