Hrvatski obrazovni sustav u Bosni i Hercegovini obuhvaća: predškolsko obrazovanje, devetogodišnje osnovno obrazovanje koje je obvezno i besplatno za svu djecu od šeste do petnaeste godine, srednje obrazovanje koje je opcionalno i visoko obrazovanje. Jedno od najznačajnijih područja u životu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini je obrazovanje, to je ugrađeno u svijest naroda, uključujući pojedinačnu i kolektivnu.

Povijest

Nositelji pismenosti, kao i cjelokupnog duhovnog života hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, bili su franjevci. O pismenosti Hrvata u BiH sačuvano je više dokumenata, ali o prvim školama su nesigurni izvori. U jednom pismu iz 1685. godine stoji kako "u Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, nego što će se jedva naći u Zadarskoj nadbiskupiji",Enciklopedija Jugoslavije, 2 Bje-Crn, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1982. pa bi se moglo zaključiti da je pismenost išla nešto šire od samostana i župa, iako je najranije opismenjavanje bilo namijenjeno kleru i potrebama Katoličke crkve.

Ognjišta najranije pismenosti bili su samostani, među kojima su se posebno isticali Kreševo, Fojnica, Kraljeva Sutjeska i Tolisa, a kasnije i samostani u Hercegovini (Humac i Široki Brijeg). Najstarije samostanske škole spominju se vrlo rano, 1655. godine navodi se da postoje škole u samostanima u Kreševu, Rami, Fojnici, Modriči, Srebrenici, Tuzli i Visokom. Ne zna se je li bilo i koliko djece u ovim školama koja se nisu pripremala za svećenički poziv. Međutim, i bez obzira na to tko su sve bili učenici u samostanskim školama, te škole su predstavljale izvor tadašnje pismenosti među bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Za hrvatsko osnovno školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, najviše zasluge pripadaju Ivanu Franji Jukiću i Grgi Martiću, koji su škole osnivali, pomagali i u njima predavali. Franjevci su bili učitelji i pisci udžbenika. Od udžbenika treba spomenuti "Početak slovstva" biskupa Augustina Miletića i "Bukvar s napomenkom članaka nauka vjere za katoličku mladež u Bosni" Stjepana Marjanovića, jednog od reformatora katoličkih osnovnih škola. U prvoj hrvatskoj tiskari u Mostaru tiskan je veći broj udžbenika za katoličke osnovne škole u Hercegovini. Škole su se uzdržavale od priloga vjernika. Od druge polovice 19. stoljeća osnivaju se i posebni školski fondovi (Sarajevo, Livno). Ivan Franjo Jukić se neko vrijeme zalagao da se formiraju zajednički fondovi za uzdržavanje tadašnjih katoličkih i pravoslavnih škola, ali nije došlo do ostvarivanja ove ideje.

Organiziraniji oblici osnovnog školovanja, s posebnim prostorijama, utvrđenom školskom godinom, stabilnijim nastavnim programom i udžbenicima javljaju se kod Hrvata Bosne i Hercegovine u 19. stoljeću. Austro-Ugarska je zatekla u Bosni i Hercegovini 54 katoličke škole s 56 učitelja i 2.295 učenika. Među najstarije škole spadaju katolička škola u Livnu (1820.) i u Tolisi (1823.), u Mostaru (1852.), u Mrkonjić Gradu (1850.).

Od 1872. godine osnivaju osnovne škole u više mjesta u BiH i školske sestre franjevke Krista Kralja. Njihove su škole bile dobro stručno organizirane. Nasuprot franjevačkim, koje nisu imale ustaljene nastavne planove i programe, škole časnih sestara su radile prema nastavnim planovima i programima tadašnjih škola u Hrvatskoj, odkud se i nabavljaju udžbenici. Također, dok je za najveći dio broj franjevaca školski rad bio sporedan, časnim sestrama to je bilo glavno zanimanje i imale su završenu učiteljsku školu u Hrvatskoj. Njihova je nastava vođenda metodski i stručno, pa su hrvatske katoličke osnovne škole u Bosni i Hercegovini pri kraju turskog i početkom austrougarskog perioda u organizacijskom i nastavnom pogledu bile na nivou tadašnjeg osnovnog školstva u naprednijim krajevima.

Neke škole koje su ranije držali franjevci održale su se do 1883. godine, ali kasnije ih nestaje. Naprotiv, broja škola koje su držale školske sestre franjevke Krista Kralja je u porastu. Tih škola bilo je u školskoj godini 1912./13. u Sarajevu (4), Tuzli (2), Banjoj Luci i okolici (6), Bosanskoj Gradišci (4), Travniku (2), Zenici (2), Derventi, Bihaću, Bugojnu, Jajcu, Brčkom, Žepču, Tomislavgradu i Mostaru.

Obrazovni sustav prije rata u Bosni i Hercegovini je dominantno bio orijentiran prema mješavini nacionalnih kultura uz potiskivanje hrvatskog indentiteta ili na štetu hrvatskih interesa. To se ostvarivalo na različite načine: udžbenicima, koji nisu uvažavali standarde hrvatskog jezičnog izraza u svim predmetima osnovnog i srednjeg obrazovanja te dovođenjem učitelja, nastavnika i profesora iz drugih područja bivše Jugoslavije na područja s većinskim hrvatskim stanovništvom, posebno do sredine 60-ih godina 20. stoljeća, koji su imali zadaću da mlade naraštaje odgajaju odnarodnjavanju i usade im otklon od kulturnog i jezičnog izraza naroda kojem pripadaju.

Osnivanjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosne početkom rata u Bosni i Hercegovini, a kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne, na područjima na kojima su Hrvati u većini organizira se nastava u osnovnim i srednjim školama po hrvatskim nastavnim planovima i programima, uz dominantno korištenje udžbenika iz Republike Hrvatske. Poslije se prišlo izradi udžbenika za hrvatske nastavne planove i programe u Bosni i Hercegovini koristeći stručnjake iz Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine na zajedničkim projektima. Kad se govori o hrvatskim nastavnim planovima i programima, to nisu nastavni planovi i programi Republike Hrvatske nego hrvatski nastavni planovi i programi u Bosni i Hercegovini, gdje korištenje iskustava i rješenja Republike Hrvatske nije isključeno. Učenicima drugih nacionalnosti omogućavao se odgoj i obrazovanje po nastavnim planovima i programima nacionalnostima kojima pripadaju. To se ostvarivalo različim organizacijskim oblicima, ovisno o broju učenika za koje se takva nastava organizirala.

Na područjima koji nisu bili pod kontrolom Hrvatske Republike Herceg-Bosne učenicima hrvatske nacionalnosti nije omogućeno obrazovanje po hrvatskim nastavnim planovima i programima. U isto vrijeme Univerzitet Džemal Bijedić u Mostaru postaje Sveučilište u Mostaru sa službenim hrvatskim jezikom i do sada je jedino takvo sveučilište u Bosni i Hercegovini. Daytonskim sporazumom obrazovanje, od predškolskog do visokog, prelazi u nadležnosti Republike Srpske u Republici Srpskoj a u Federaciji Bosne i Hercegovine prelazi isključivo na županije. Takvim rješenjem u Federaciji Bosne i Hercegovine formalno je omogućeno nastavak nastave u osnovim i srednjim školama u tri županije s većinskim hrvatskim stanovništvom (Zapadnohercegovačka, Hercegbosanska i Posavska županija) i dvije županije s većinskim mješovitim hrvatsko-bošnjačkim stanovništvom (Hercegovačko-neretvanska županija i Županija Središnja Bosna).Hakave.org Položaj Hrvata u BiH u području obrazovanja Županije u Federaciji BiH stoga imaju potpune ustavne i zakonske ovlasti na području obrazovanja i školstva, kao i općine, u skladu sa Zakonom o lokalnoj samoupravi, čije većinsko stanovništvo po nacionalnoj strukturi nema nacionalnu većinu u županiji (npr. općine Žepče i Usora).

Fenomen "dvije škole pod jednim krovom" nastao je kao posljedica rata u Bosni i Hercegovini. Posebice je izražen u sredinama s mješovitim stanovništvom, prije svega hrvatskim i bošnjačkim gdje postoji 56 takvih škola. Tzv. "dvije škole pod jednim krovom" je zapravo bilo integracija škola s različitim nastavnim planovima i programima s istom upravom, a različitim prostorima održavanje nastave, ali i različim ulazima i dvorištem. Vrši se veoma snažan pritisak međunarodnih čimbenika, politički pomognut strankama bošnjačkog naroda, da se isključe hrvatski nastavni planovi i programi proglašavajući da je takav oblik odgoja i obrazovanja u "dvjema školama pod jednim krovom" apartheid, nacionalistička politika u obrazovanju i nacionalna segregacija.OSCE BiH.org Obrazovni sustav mora omogućavati da sva djeca idu zajedno u školu Međunarodni čimbenici u Bosni i Hercegovini kao i bošnjački narod željeli su pretvoriti škole s mješovitim nastavnim planovima i programima u integralne škole s jednim nastavnim planom i programom. Tome su se Hrvati usprotivili jer po njima taj bi obrazovni sustav u Federaciji Bosne i Hercegovine bio potpuno ili dominantno bošnjački.

U područjima Bosne i Hercegovine s većinskim bošnjačkim i srpskim stanovništvom, u kojima su Hrvati povijesno ukorijenjeni postoje katolički školski centri koji izvode nastavu po vlastitom nastavnom planu i programu koji je izrađen i prihvaćen na seminaru djelatnika katoličkih školskih centara u Neumu 1997. godine te koji je sličan hrvatskom nastavnom planu i programu.KŠC Zenica.com Povijest KŠC-a Takvi katolički školski centri postoje u gradovima: Sarajevu, Zenici, Tuzli, Travniku, Banjoj Luci, Bihaću i Žepču. Katolički školski centri se većinom sastoje od osnovne škole, a ponekad i tehničko-obrtničke škole. Franjevačka provincija Bosna Srebrena ima tri vlastite odgojno-obrazovne ustanove: Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, Franjevački novicijat na Gorici kod Livna i Franjevačku teologiju, visokoškolsku ustanovu u Sarajevu.

Bosna i Hercegovina je potpisala Bolonjsku deklaraciju 18. rujna 2003. godine obvezujući se s time na prilagodbu visokog školstva Bolonjskom procesu do 2010. godine što se i dogodilo par godina nakon potpisivanja Bolonjske deklaracije. Bolonjski proces je pojam koji se odnosi na političku namjenu stvaranja jedinstvenog visokoobrazovnog tijela do kraja 2010. godine u svim državama koje su pristupile potpisivanju Bolonjske deklaracije.KFT.ba Bolonjska deklaracija

U županijama Federacije Bosne i Hercegovine mogu postojati međusobno usklađeni ("kompatibilni") obrazovni sustavi, standardi, nastavni plan i program na hrvatskom, bošnjačkom i srpskom jeziku, kao i na jezicima nacionalnih manjina, koji poštuju nacionalnu jednakopravnost te jezičnu, tradicijsku, kulturnu i obrazovnu posebnost. Nastavni plan i program na hrvatskom jeziku za devetogodišnje osnovne škole u Bosni i Hercegovini utemeljen je na Ustavu i zakonima BiH o jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda i pravima nacionalnih manjina. Utemeljen je također na federalnom Ustavu i županijskom školskom zakonodavstvu. Njime se samo ostvaruju i promoviraju prava pripadnika hrvatskoga naroda da ima obrazovanje, planove, programe i udžbenike na svome hrvatskom jeziku.MinPro ŽZH.gov.ba Reakcija na odbijanje ministra obrazovanja Hercegovačko-neretvanskežupanije Esada Dželilovića da dadne suglasnost na Nastavni plan i program na hrvatskome jeziku

Nastavni plan i program na hrvatskom jeziku u svim vidovima i u cjelini programa promiče jezik, tradiciju, kulturu i duhovnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, te se ne može reducirati na programske sadržaje bilo kojega predmeta. Kad je, pak, riječ o prirodoslovnim predmetima kao što je matematika, fizika i dr. i oni imaju nacionalno-kulturnu odrednicu. Naime, u hrvatskom narodu postoje znanstvene, povijesne i kulturne činjenice te znamenite osobe koje pripadaju znanstvenoj i kulturnoj baštini hrvatskoga naroda i samim time pripadnim nastavnim predmetima u školi (R. Bošković, F. Vrančić, A. Mohorovičić, M. Getaldić, Penkala, Prelog ...). Sve to ima svoje mjesto u programima i udžbenicima na hrvatskom jeziku. Ti su sadržaji dio nacionalne baštine koja je važna hrvatskom narodu i njegovoj kulturi, te ne mora biti važna drugim narodima na užem ili širem europskom prostoru.MinPro ŽZH.gov.ba Nastavni plan i program za devetogodišnje osnovne škole na hrvatskome jeziku u Bosni i Hercegovini

Nastavni plan i program na hrvatskom jeziku za devetogodišnje osnovne škole u Bosni i Hercegovini priredila su ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i športa Hercegovačko-neretvanske, Srednjobosanske, Zapadnohercegovačke, Hercegbosanske i Posavske županije te je isti prihvaćen u svim navedenim županijama.

Obrazovni sustav

Predškolsko obrazovanje