Katedrala Srca Isusova je stolna crkva Vrhbosanske nadbiskupije i ujedno župna crkva istoimene župe. Nalazi se u sarajevskoj općini Stari Grad, na atraktivnoj lokaciji do koje vode glavne gradske šetnice. Od 1889., kad je blagoslovljena, stožer je duhovnog života katoličkog puka u Sarajevu. Posvećena je Srcu Isusovom.

Izgrađena je na inicijativu nadbiskupa Josipa Stadlera,Josip Stadler koji je još 1882., dvije godine prije početka graditeljskih radova, počeo tražiti pogodno mjesto na kojemu će podići katedralnu crkvu.

Katedralu je trebao posvetiti apostolski nuncij u Beču Luigi Galimberti. Iz nepoznatoga razloga katedralu je ipak posvetio mostarsko-duvanjski biskup Paškal Buconjić, 14. rujna 1889.

Počeci

Dvije osobe, nadbiskup Josip Stadler (1843. – 1918.) i arhitekt Josip Vancaš (1859. – 1937.), zaslužne su za podizanje nove katedrale u Sarajevu; prvi kao naručitelj, a drugi kao izvršitelj. Među njima je vladao harmoničan odnos što je inače dosta rijedak slučaj na velikim gradilištima. Stadleru je, po svoj prilici, pred očima lebdjela briga kako ni iz čega, takoreći na "goloj ledini", organizirati Crkvu, pa se nije mogao razmetati željama. Vancaš je došao u Sarajevo kao mlad, ali vrlo solidno obrazovan i talentiran arhitekt. On je Stadleru nudio rješenja na koja ovaj nije imao što prigovoriti. Tek dovršena katedrala u Đakovu (građena 1866. – 1882.) bila je obojici u neku ruku veliki uzor na kojemu su se okušavali mnogi majstori koji su poslije i sami prenosili svoja iskustva u Sarajevo. Historicizam u graditeljstvu i skulpturi, a nazarenstvo u slikarstvu, dosegli su osamdesetih godina 19. stoljeća, u doba podizanja sarajevske katedrale, svoje savršenstvo. Vancašev učitelj Friedrich von Schmidt (1825. – 1891.) dotjerao je umijeće gotike do zavidnog zenita, a za Vancaša kažu da je bio jedan od najboljih njegovih učenika.

Čekajući na pravo zaposlenje Vancaš se u listopadu 1882. upisuje na Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti gdje se kod Friedricha Schmidta posvetio studiju gotike. Schmidt je na tom polju bio najpozvaniji autoritet. Gradnja katedrale je u međuvremenu (1882.) bila ponuđena Heinrichu Ferstelu koji je predložio građevinu u romaničkom stilu. Taj projekt bio je, međutim, prevelik, dakle i previše skup za sarajevske prilike. Ferstel je zgradu locirao na mjestu koje je u međuvremenu zaposjela vojska kako bi izgradila svoj časnički kasino. Tako je ova ideja propala. Sljedeće godine Benjamin Kallay se obraća Friedrichu Schmidtu, koji mu preporučuje mladog Vancaša. Njemu, dakle, nije bilo suđeno dovršiti započetu specijalizaciju. Po Uskrsu 1883. dodijeljen mu je velik zadatak: izrada nacrta za katedralu u Sarajevu. Vancaš se u tom pogledu učinio starom profesoru kao najpodesniji kandidat: bio je ne samo dobar učenik, nego je potjecao iz južnih krajeva Monarhije, najbliže Sarajevu. Tako se on s preporukom Schmidta jednoga dana našao u kabinetu zajedničkog ministra financija i ministra za Bosnu i Hercegovinu, koji ga je prihvatio i odredio da se odmah zaputi u Sarajevo kako bi se na licu mjesta obavijestio o lokaciji, veličini i izgledu objekta. Usput mu je naredio da se raspita i o građevinskom programu za palaču Zemaljske vlade na Musalli, koju je također trebalo uskoro graditi.

Po dolasku u Sarajevo Vancaš je pregledao pogodna mjesta koja su još mogla doći u obzir za podizanje Katedrale. On se tada prvo odlučio za prostor na uglu tadašnje Ferhadije i Ćemaluše ulice, pa se s tim prijedlogom i vratio u Beč. Budući da to mjesto nije prihvatila gradska uprava, u rujnu 1883. ponovno se vraća u Sarajevo, tada u pratnji samoga Kallaya koji konačno rješava i to pitanje. Izbor je pao na trg koji je uskoro nazvan Crkveni trg, danas trg fra Grge Martića. Mjesto je inače prvobitno bilo namijenjeno za Gradsku tržnicu. Budući da je stari profesor u ljetu i ranoj jeseni bio duže vremena teže bolestan, suglasno njemu i ambijentu Vancaš je načinio skicu. Tako je načinjen nacrt koji je naknadno stavljen Schmidtu na uvid, a ovaj ga je odobrio s iznimkom znatnog sniženja krovova na tornjevima. "Primijetio je samo da jednoj stolnoj crkvi ne pristaje 'gizdavi izgled' i savjetovao mi je da sve izvedem u kamenu tucancu, pošto je jedna crkva određena za vječnost" - kako se to Vancaš sjećao u svom članku u "Večernjoj pošti".

Prvobitnim planom glavni portal trebao je biti uvučen među tornjeve, pa je predvorje zajedno s pjevalištem produženo do polovice prvog traveja. Ulazi u baptisterij i na kor bili su iz sporednih lađa. Pokraj zapadnog tornja bio je predviđen sporedni ulaz, a propovjedaonica, mnogo manja od današnje, bila je prislonjena uz treći stup. Svetište je bilo kraće, a sakristija uža. Riznica nije prelazila širinu pobočne lađe. Taj projekt imao je još jednu manu: bio je previše stereotipan. Nije prelazio okvire prosječnih građevina u južnom dijelu Srednje Europe. Stoga Schmidt zahvaća u planove znatno više nego je zahtijevalo samo skraćivanje previsokih krovova na tornjevima.

Stadler se tijekom gradnje morao snažno boriti da mu Zemaljska vlada BiH dozvoli produžetak svetišta pravdajući to svečanim obredima za koje je potreban veći prostor od onoga što je u prvobitnom planu bio naznačen. Kasnije je i izgradnja grobnice za nadbiskupe bila isto tako predmet natezanja s Gradbenim uredom Zemaljske vlade, jer Vancaš u svom planu nije predvidio i taj detalj. Tijekom zime 1883./1884. načinjeni su u novoformiranom ateljeu Josipa pl. Vancaša svi izvedbeni nacrti. Vancaš je postao samostalan poduzetnik. Katedrala je zamišljena kao građevina s prostorom za 1.200 ljudi i vrlo jednostavnog vanjskog izgleda, "od golog kamena" - kako se Vancaš i sam na jednom mjestu izrazio. Na temelju tih planova bio je raspisan natječaj za gradnju, na kojemu se kao najbolji ponuđač javio bečki poduzetnik Karl baron Schwarz. Tako se Vancaš vezao za Sarajevo pa se 10. ožujka 1884. godine u njemu definitivno nastanio.

Gradnja katedrale (1884. – 1889.) mini|170 px|Sarajevska katedrala, oko 1900. godine Gradilište je predano poduzetniku 19. kolovoza 1884. godine, a 25. kolovoza obavljen je svečani čin početka radova prije negoli se pristupilo iskopu temelja. Poglavar Zemlje Ivan barun Appel prvi je pozlaćenom lopatom tri put udario zemlju, nakon njega isto je ponovio i nadbiskup, a nakon njih i ostali prisutni. Mjesec dana poslije, 23. rujna 1884. povjerenstvo je ustanovilo da su temelji dosta duboko iskopani, naime kod istočnog tornja 5,70 m, kod zapadnog 6,00 m, kod pokrajnjih lađa 7,00 m (zbog nagiba terena), a za stupove između lađa iskopano je do 3 metra dubine. Dana 20. studenog, u 9 sati, uzidan je uz skromnu ceremoniju, u jednom uglu temeljni kamen s urezanim natpisom: A D MDCCCLXXXIV 20. XI.

Zidanjem se tijekom 1885. godine toliko napredovalo da se u rujnu 1886. moglo svoditi u sve tri lađe. U ožujku 1887. radilo se na zapadnom tornju, a u travnju je počelo žbukanje srednje lađe. Još istoga mjeseca skinute su vanjske skele oko svetišta. Građevinski radovi završeni su 9. studenoga 1887. godine u onoj mjeri kako je to bilo ugovoreno s poduzetnikom Schwarzom. Zidovi su, naime, u unutrašnjosti bili samo pobijeljeni, a prozori zatvoreni običnim staklom. Predstojao je još velik posao umjetničkog opremanja zgrade, koji je potrajao pune dvije godine.

Izgled katedrale

Vanjska dužina katedrale iznosi 41,90 metara, širina 21,30 m, a kod svetišta 24,30 metra. Unutrašnja dužina iznosi 37,65 m, a širina 18,10 metara. Pročelje je flankirano s dva tornja od po 43,20 metara visine. Krovovi su im u obliku jednostavnih oštrih piramida proširenih pri dnu. Oni flankiraju sporedne lađe prema jugu, dok srednja lađa izbija prema pročelju u svojoj punoj širini. Visoki zabat pročelja u razini krovišta razveden je u pet arkada: četiri slijepe i jedna otvorena, u okvirima od pješčara. Pod njim je smješten veliki slijepi luk, a unutar njega je osmerolisna rozeta, izvedena od dva niza gotičkih elemenata. Ispod nje je portal flankiran s po jednim ranogotičkim stupom u profiliranom dovratniku, a u zabatu je reljef s prikazom sv. Trojstva. Na vrhu portala, dijelom ispred rozete, je kip Srca Isusova, osobni dar poduzetnika Schwarza, izrađen u Beču od margaretskog kamena. Djelo je bečkog kipara A. Hausmanna. Reljef u timpanonu rađen je prema nacrtu A.M. Seitza; modelirao ga je Dragan Morale, kipar Zagrebačke katedrale, a u kamen ga je prenio Ivan Novotny. U prizemlju zapadnog tornja smješten je baptisterij, a u istočnom tornju je stubište za uzlaz na pjevalište i ka zvonima. U luku poviše tih vrata zapisan je u kamenu kronogram:

.

U baptisteriju se, nasuprot ulazu, nalazi edikula i baptismalni fons, izvedeni od bijelog mramora. Bit će da su ovi objekti izvedeni po Vancaševu nacrtu. Visoki gotički zabat edikule nose dva stupića od crvenog mramora, a na vrhu je kip Ivana Krstitelja.

Katedrala je izvedena u stilu rane gotike, gdje se Vancaš poveo za crkvom Notre Dame u Dijonu. S izborom svog uzora Vancaš je svjesno pošao na najmarkantniji spomenik rane burgundske gotike. Imao je pravi osjećaj mjere kad je za skromne sarajevske prilike preinačio neke njezine elemente. Oblik svetišta je zadržao, ali je isturene transepte preobratio, s dva dvoetažna aneksa: u sakristiju i riznicu, obje s oratorijem na prvom katu. Polukružne završetke sporednih lađa u Dijonu, stisnute u kut između svetišta i transepta, upotrijebio je kao tornjiće za stube, odmaknute od glavne lađe i prislonjene uz sjeverni zid aneksa. Na mjestu triforija u lađi dijonske crkve on je stavio kružne otvore u koje je umetnuo slike crkvenih otaca. Rozetu iz transepta prenio je na pročelje. Tim preinakama građevinu je prilagodio potrebama u sasvim novom ambijentu i s novom funkcijom. Sarajevska je katedrala zapravo samo donja, parterna polovina dijonske crkve.

Oba Vancaševa uzora, Dijon za zgradu, a Prag za tornjeve, čini se da su se u Sarajevu potpuno pomirila i pored toga što su vremenski i prostorno vrlo udaljeni. Naime, Notre Dame je dovršena 1240., a Tynska crkva je dobila tornjeve 1458. – 1463. godine, dakle u vrijeme kad je gotika bila već preživjeli stil. Robustna građa tornjeva Tynske crkve djeluje arhaično, gotovo romanički tvrdo pa tako ni tornjevi u Sarajevu ne odudaraju od ranogotičkog habita Katedrale u cjelini. Na bočnim stranama vanjskog lica srednja lađa neznatno nadvisuje sporedne. Vancaš se kod razrade nacrta odlučio za jednostavan krov glavne i sporednih lađa, svih pod istim nagibom. Time je bazilikalni tip ostao prikraćen za obergaden, a lađa preniska za pravi gotički odnos širine i visine. On umjesto prozora na obergadenu, u razini tavana sporednih lađa ostavlja u unutrašnjosti samo okrugle otvore. Zbog toga je za neposredno osvjetljavanje glavne lađe postavljena rozeta na pročelju i pet prozora u svetištu. No, i prozori u sporednim lađama također daju dosta svjetla unutrašnjosti.

Krov je bio pokriven jednostavnim crijepom tipa dabrova repa. Jedan njegov dio bio je umočen u katran, pa složen tako da su na tornjevima i lađama dobiveni romboidni motivi. Prostorije za sakristiju i riznicu dimenzionirao je preko širine sporednih lađa, čime je u tlocrtu cjelokupne građevine dobiven oblik križa, ali se taj ne odražava u volumenu unutrašnjosti. Oba ova prigratka su dvoetažna, a u prostorije na katu pristupa se izvana zavojitim stubištem smještenim u posebnim tornjićima. Pri sjevernom završetku sljemena nalazi se tornjić od metala, zvani sanctus, koji doseže visinu od 33 metra. Na ulazu u zapadnu bočnu prostoriju, sakristiju, nalazi se ukrašeni portal, dakako manji, od onog na pročelju, ali bogato profiliran. U njegovu je timpanonu reljefna Pieta s dva anđela. Nacrte je izradio A.M. Seitz, modelirao Morak, a u kamenu isklesao Novotny. Sjeverni završetak zgrade je peterostran i s pet visokih prozora. Svaki od uglova je pojačan snažnim potpornjacima, kontraforima.