Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika; (ruski: Украинская Советская Социалистическая Республика, ukrajinski: Українська Радянська Соціалістична Республіка); bivša sovjetska komunistička republika službeno nastala 30. prosinca 1922. sa središtem u boljševičkom gradu Harkivu, Ukrajina.
Granica između RSFSR u USSR je 1922. godine povučena na očitu ukrajinsku štetu: u prostranim okruzima koji su ostali s ruske strane granice živjelo je tada oko 2/3 Ukrajinaca (do 1970.-ih godina je zahvaljujući sistematskoj rusifikaciji je broj stanovnika koji se i dalje deklarirao Ukrajincima opao na 1/10). Isto vrijedi za prostrano područje Kubana, gdje je 1920-ih godina živjelo približno 2/3 Ukrajinaca, da bi pri kraju sovjetske vladavine samo 2,5 posto stanovnika deklarirao kao Ukrajinci - makar je ondje ostao raširen miješani jezik balačka, u suštini ukrajinski jezik kojem je dodano mnoštvo ruskih riječi."Russification", Bohdan Kravtsiv, Volodymyr Kubijovyč, "Internet Encyclopedia of Ukraine", Canadian Institute of Ukrainian Studies (CIUS) (University of Alberta/University of Toronto), pristupljeno 15.4.2022 . Tekst preuzeto iz Encyclopedia of Ukraine, vol. 4, University of Toronto Press, 1993. Međutim je zahvaljujući rezultatima sovjetsko-njemačkoj invazije na Poljsku 1939. godine i potom pobjede SSSR-a u II. svjetskom ratu obuhvatila USSR također i područje Zapadne Ukrajine - koja je od 1793. godine kod Podjele Poljske bila pripala Austriji, kao i područje Rutenije, područja s ukrajinskim stanovništvom koje je od 11 stoljeća predstavljalo dio Mađarske.
Povijest Sovjetske Ukrajine
Ukrajinska nacionalna ideja i težnja za neovisnošću od Moskve opstala je vrlo žilavom između dva svjetska rata, pa čak se dvadesete godine 20. st., u vrijeme tzv. ukrajinizacije, mogu nazvati i novim preporodom stare ukrajinske kulture i jezika. Prvih godina SSSR-a ukrajinski boljševici su potpomagali razvoj zemlje dajući seljacima stanovite povlastice, no pod Staljinom je uslijedio teror nad stanovništvom u kojemu je umrlo nekoliko milijuna ljudi, nakon čega je započeta ponovna rusifikacija ukrajinskih prostora - gdje se cjelokupno visokoškolsko obrazovanje i veliki dio službene komunikacije odvijao na ruskom jeziku.
Kako bi zadovoljio državne potrebe u povećanoj potražnji hrane i kako bi namaknuo sredstva za industrijalizaciju zemlje, Staljin je krenuo u realizaciju svoje ideje o kolektivizaciji poljoprivrede, koja je ponajprije pogodila Ukrajinu koju se često nazivalo «žitnicom SSSR-a». Stravičan događaj koji je zadesio Sovjetsku Ukrajinu početkom 1930.-tih godina osudio je milijune ukrajinskih građana na smrt, no svijet je o tome doznao nešto više tek na prijelazu s 20. na 21. stoljeće.
Ukrajinizacija i rusifikacija Od 1923. do 1933. godine provodile su sovjetske vlasti tzv. ukrajinizaciju na području USR. Državne vlasti su ciljano radile na povećavanju postotka etničkih Ukrajinaca u gradovima (tj. među radnicima i službenicima), većem uključivanju Ukrajinaca u obrazovanje i poučavanju ukrajinskog jezika kao dominantnog - npr. se na službeničkim mjestima nisu mogle zaposliti osobe koje nisu naučile ukrajinski. Tim mjerama su komunističke vlasti pridonosile legitimizaciji svoje vladavine, predstavljajući se borcima za ukrajinski nacionalni interes."Ukrainization", James Mace, "Internet Encyclopedia of Ukraine", Canadian Institute of Ukrainian Studies (CIUS) (University of Alberta/University of Toronto), pristupljeno 15. travnja 2022 . Tekst preuzeto iz Encyclopedia of Ukraine, vol. 5, University of Toronto Press, 1993. Tim je mjerama bila donekle pogođena židovska populacija, koja je odranije velikim dijelom živjela u gradovima - te je udio židovskih studenata u visokoškolskim ustanova smanjen od 47,4 posto u 1923. na 23,3 posto u 1929. godini. Udio etničkih Ukrajinaca povećan je i u redovima same komunističke partije: u 1922. godini je u njenim redovima bilo 23 posto Ukrajinaca, 13,6 posto Židova i 54 posto Rusa, da bi 1933. bilo među ukrajinskim komunistima 60 posto Ukrajinaca, 11,2 posto Židova i 23 posto Rusa (Židova je u Ukrajini bilo oko 8 posto, ali je oko 4/5 njih živjelo u gradovima, gdje je viši postotak stanovništva ulazio u redove Komunističke partije). Kraj Ukrajinizaciji nastupio je početkom 1930-ih godina, kada je ukrajinska komunistička elita pokušala zaštiti ukrajinsko seljaštvo od neizdržive eksploatacije Države i guranja preko ruba gladi. Staljin je na takav izraz nacionalizma reagirao čistkom u redovima komunista 1932. – 1933. god. i proganjanjem kulturnih radnika koji su podizali nacionalnu svijest."Jews", Volodymyr Kubijovyč i Vasyl Markus, "Internet Encyclopedia of Ukraine", Canadian Institute of Ukrainian Studies (CIUS) (University of Alberta/University of Toronto), pristupljeno 15.4.2022 . Tekst preuzeto iz Encyclopedia of Ukraine, vol. 2, University of Toronto Press, 1993."The Yivo Encyclopedia of Jews in Eastern Europe: Jews", Henry Abramson, "Yivo Institute of Jewish Research". Pristupljeno 15. travnja 2022.
Rusi su u Ukrajini činili oko 10 posto stanovništva (neravnomjerno raspoređeni: činili su između petine i polovine stanovništva u gradskim okruzima poput Kijeva, Odese, Mikolajiva, Donetska i Luhansku, te u manjem broju ruralnih okruga; u drugim dijelovima zemlje ih je bilo 2 posto ili manje) ali su u razdoblju Carske Rusije prevladavali među višim činovništvom i među kapitalistima, te se u gradovima uglavnom govorilo ruski; također je pretežni dio novina i knjiga izlazio na ruskom. Tijekom uspostave sovjetske vlasti u Ukrajini, većina je službenih akata i proglasa bila izdavana na ruskom jeziku. Tijekom perioda ukrajinizacije, rusi i Ukrajinci kojima je materinji jezik bio ruski su pružali stanoviti otpor toj službenoj politici, ali je njihov ukupni udio smanjen stanovitim odseljavanjem i asimilacijom. Međutim je u progonima bogatijih seljaka i građana 1929. – 1932. god. postradala većina ukrajinske kulturne i druge elite, a u holodomoru je postradalo osobito ukrajinsko seljaštvo: udio Rusa se povećao, a državna politika im je davala stanovitu prednos, a od 1945. godine se organizirano i sistematski poticalo doseljavanje etničkih Rusa u Ukrajinu, te su Rusi objektivno predstavljali visoko povlaštenu socijalnu grupu u Ukrajini. Kao i u doba Carske Rusije, većina knjiga u Ukrajini se tiskala na Ruskom jeziku. S vremenom, sve srednje i visoke škole u Ukrajini su bile isključivo rusko-jezične, izuzev manjeg broja na zapadu Ukrajine (koji je ranije stoljećima bio u sastavu Austro-Ugarske, te potom Poljske), na ruskom jeziku je bila većina novina, radijskih i televizijskih programa. Etnički rusi su među studentima visokoškolskih ustanova (koje je bilo isključivo na ruskom jeziku) sudjelovali s oko 2 i pol puta višim postotkom od udjela u ukupnom stanovništvu. Zahtjevi stanovitog broja ukrajinskih kulturnih djelatnika da se omogući normalni razvoj ukrajinskog jezika i kulture dočekani su državnom represijom protiv njih; međutim je i dalje bilo dopušteno pisati i govoriti ukrajinski, pa je oko trećina ukrajinskih znanstvenih djela, knjiga i časopisa nastavila izlaziti na ukrajinskom - manje uglednom - jeziku. Među etničkim Ukrajincima, do 1979. godine njih oko 10 posto nije uopće ili je tek malo znala ukrajinskoga, a u širokim slojevima stanovništva se raširio tzv. suržik, mješavina ruskog i ukrajinskog jezika (gdje se na bazu ukrajinskog jezika dodaje vrlo mnogo riječi iz ruskog). U ukrajinskim područjima koja su ostale s ruske strane granice - u tim dosta prostranim pograničnim okruzima RSFSR, te na prostranom području Kubana je 1920.-ih godina živjelo oko 2/3 etničkih Ukrajinaca - do 1970. godine je udio stanovnika koji su se izjašnjavali kao etnički Ukrajinci pao na oko 10 posto, odnosno na 2,5 posto na području Kubana."Russians in Ukraine", Bohdan Kravtsiv, Volodymyr Kubijovyč, Myroslav Prokop, Arkadii Zhukovsky, "Internet Encyclopedia of Ukraine", Canadian Institute of Ukrainian Studies (CIUS) (University of Alberta/University of Toronto), pristupljeno 15.4.2022 . Tekst preuzeto iz Encyclopedia of Ukraine, vol. 4, University of Toronto Press, 1993.
Industrijalizacija zemlje Godine 1929., seljacima se oduzima zemlja i stoka. Nastaju kolektivne farme – kolhozi (od ruskog коллективное хозяйство/kollektivnoe hozjajstvo/kolektivno gospodarstvo). U konfisciranju imovine, država je koristila regularne jedinice policije, kao i postrojbe tajne policije. Mnogi su se odupirali takvoj odluci Vlade i započela je očajnička borba seljaštva protiv sovjetske vlasti. Bogatije seljake nazivali su “kulacima” i bili su proglašavani neprijateljima države. Na desetke tisuća seljaka je bilo strijeljano ili poslano na neki od mnogobrojnih radnih logora na Dalekom Istoku.
Prisilna kolektivizacija imala je katastrofalan učinak na poljoprivredu. Usprkos tome, sovjetska je Vlada na čelu sa Staljinom povećala ukrajinski dio obveznog prinosa žita za čak 44%, dobro znajući da je to nemoguće izvesti i provesti u djelo. Sovjetski zakon nalagao je da se žito iz kolhoza ne može dijeliti među seljacima sve dok se ne napuni državna kvota koju je odredila Vlada. Vlast je postavljala tako nedostižne kvote, da je gladovanje postalo sveprisutna pojava. Najmanje je 5 milijuna ljudi nasmrt izgladnjeno u tragediji koju Ukrajinci nazivaju Holodomor ili hrvatskom riječju gladomor, iako neki stručnjaci uz reprodukciju dokumentarnih filmova navode i dvostruko više žrtava .
Sovjetski Savez je zatajivao događaje vezane uz gladovanje, a tek se u osamdesetim godinama 20. stoljeća priznalo da je bilo nekih poteškoća zbog diverzija kulaka i iznimno loših vremenskih prilika. Danas je gladomor prihvaćen i priznat kao stvaran događaj. Neki povjesničari smatraju da se glad 1932. – 1933. nije mogla izbjeći i da je bila izravna posljedica Staljinove kolektivizacije i industrijalizacije zemlje, dok drugi ostaju pri svojoj tezi da do gladi nije smjelo doći i da je to bio smišljeni čin i genocid nad ukrajinskim narodom.
Drugi svjetski rat
Nakon što su Njemačka i SSSR podijelili Poljsku 1939., u sastav Sovjetske Ukrajine ulaze zapadna područja koja su dotada bila pod vlašću Poljske, a godinu dana kasnije i Bukovina i današnji ukrajinski dio Besarabije. Na samom početku Drugog svjetskog rata, ukrajinski nacionalisti, među kojima se posebno isticao Stepan Bandera, su surađivali s nacističkom Njemačkom, nadajući se njenoj pomoći u obnavljanju državnosti kao što je bio slučaj s Hrvatskom i Slovačkom koje su bile zasebne države pod kontrolom Trećeg Reicha. No, njemački teror koji će vladati Ukrajinom od 1941., raspršio je te iluzije. Godine 1942. stvorena je Ukrajinska ustanička armija (ukr. Українська повстанська армія), koja će ratovati i protiv Njemačke i protiv SSSR-a (i to protiv Sovjeta do 1950-ih). Drugi dio Ukrajinaca borio se protiv nacizma u redovima Crvene armije i partizanskom pokretu.
Nakon što su Nacisti zavladali Ukrajinom, zadržali su sovjetski tip kolektivnih farmi, sustavno su vršili genocid nad židovskim stanovništvom a preostalo stanovništvo (uglavnom Ukrajince) deportirali su na prisilni rad u Njemačku. Ukrajinci su činili značajni dio Crvene armije i njenog vodstva, a kako bi se oduprijeli nacističkoj Njemačkoj bili su aktivni i kao članovi pokreta otpora.