mini|Autoportret Ferde Quiquereza na poštanskoj marci RH
Ferdinand Quiquerez (Budimpešta, 17. ožujka 1845. – Zagreb 12. siječnja 1893.), bio je hrvatski slikar francuskog podrijetla.
Značajan je kao slikar pejzaža, veduta i povijesnih kompozicija, te kao autor kojeg se često naziva začetnikom hrvatskog realizma. Najvažniju ulogu u njegovom stvaralaštvu zauzimaju utjecaji stranih umjetnika, ponajviše mađarskih, koje je primao izučavajući slikarski zanat kod određenih slikara te putovanja Italijom i Crnom Gorom, koja su ga inspirirala novim temama i ostavila dubok trag u njegovom odabiru kompozicija i izražajnih sredstava.
Umjetnički kontekst druge polovice 19. stoljeća U vremenu djelovanja Ferdinanda Quiqereza, vedute i pejzaži kojima se uz ostale popularnije teme bavio, nisu bile pretjerano raširene na polju hrvatskog slikarstva. Umjetnost se uglavnom ograničavala na ukus građanstva, što je značilo prevlast biedermajerskih portreta i prikaza iz svakodnevnog života.Bregovac-Pisk, Marina. Ferdinand Quiquerez (1845-1893), Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, 1995. str. 19., 20., 21., 22., 24., 26., 27., 28., 30., 31., 37., 43., 44., 46., 50., 60., 63., 86. Krajem 19. stoljeća u portretiranju, koje je bilo omiljeno među građanstvom, prevladava fotografija, koja zbog svoje prirode medija polako zamjenjuje slikani portret, čineći opstanak slikarstva popularnih tema još težim.
Nakon pada Bachovog apsolutizma, u Hrvatskoj koja se nalazi u okviru Austro-Ugarske Monarhije, započinje borba protiv inozemnih utjecaja i tiska, te se teži nacionalnom izrazu i oživljavanju nacionalne kulture i povijesti. U takvom ozračju, svoj uzlet ponovno doživljavaju teme iz hrvatske prošlosti, poput krunidba hrvatskih kraljeva i ključnih događaja iz života Zrinskih i Frankopana. Usporedno i ovisno o toj tendenciji, svoju sveopću primjenu doživljava i oleografija, tehnika reprodukcije slikarskih djela u višebojnom tisku. Budući da se radi o tehnici umnožavanja umjetničkih djela prema predlošku određenog umjetnika, oleografija se brzo proširila društvom koje je težilo da u svojim domovima posjeduje bar jedan umjetnički oblikovan trenutak iz slavne hrvatske povijesti. Tim su se trendom okoristile novonastale izdavačko-umjetničke trgovine, koje su od umjetnika za malen novac otkupljivale skice povijesnih kompozicija oleografirajući ih i prodajući po znatno višoj cijeni od one koju je umjetnik dobio za svoj rad. Prvu takvu izdavačko-umjetničku trgovinu u Hrvatskoj otvorio je Ferdinand Bothe, a njega je slijedio Petar Nikolić te još nekolicina trgovaca. Upravo je za njih radio i Ferdinand Quiquerez. Najčešći oblik suradnje uključivao je narudžbu neke popularne povijesne teme od strane trgovca, koju je umjetnik zatim izrađivao u skicama. Kod Quiquereza su nam od takvih narudžbi očuvane ponekad samo oleografije, a ponekad samo skice.
Životopis Ferdinand Quiquerez rođen je 1845. godine u Budimu. Iz njegovog prezimena krije se podrijetlo koje seže sve do starog francuskog plemstva, čiji su se potomci u 18. stoljeću preselili na prostor srednje Europe. Ferdin otac bio je vojni liječnik, te je obitelj zbog njegovog zvanja često mijenjala prebivalište. No, otac je rano umro, što je za obitelj imalo brojne negativne posljedice, prije svega one financijske. Stoga njegova majka Marija novo prebivalište bira kod sestre u Zagrebu. Tu Ferdo upisuje gimnaziju, a kasnije i studij prava, kojeg prekida u 25. godini upravo zbog odabira umjetnosti kao životnoga zvanja. U svijet boja i platna uvodi ga slikar Josip Franjo Mücke. Prije prvog susreta s umjetnošću u Mückeovom atelijeru, Quiquerez nije primao nikakve umjetničke poduke niti imao slikarskog iskustva, što je posebno zanimljivo s obzirom na njegov crtački talent koji pokazuje već na samom početku umjetničkog rada. Bio je izvrstan crtač, što je prožimalo sve njegove radove. Vjerno je crtao i slikao pejzaže, vedute, povijesne kompozicije i portrete, pa čak i oslikavao crkvene prostore slikajući sakralne kompozicije. Njegov je stil uvelike ovisio o utjecajima koje je primao gledajući i kopirajući tuđa djela, te učeći od iskusnih slikara, ali i o temama koje je slikao. Tako je u povijesnim kompozicijama vidljiv utjecaj akademskog, naučenog slikarstva, dok se u društveno manje popularnim temama poput pejzaža i veduta primjećuje sklonost realizmu i osobnom izričaju, zbog kojeg je cijenjen. Slika uglavnom u svijetloj paleti, s nekoliko iznimaka. Osim u Mückeovom atelijeru, poduku prima na Akademiji u Münchenu, a nakon školovanja odlazi na putovanje po Italiji, koje ima značajni utjecaj na njegov stil i odabir tema. Nakon Italije kreće na put po Crnoj Gori, čiji će krajolik, povijest i stanovništvo dati njegovom slikarstvu nove poticaje i inspiracije.
Slikarski počeci Svoje prve slikarske korake Quiquerez je ostvario kod slikara povijesnih kompozicija i portreta Josipa Franje Mückea. Mücke je bio slikar mađarskoga podrijetla, koji je djelovao u Slavoniji u okviru osječkog slikarskog kruga, a po dolasku u Zagreb počeo je podučavati slikanje. U svom je radu baštinio akademski povijesni stil bečke akademije i mađarskih umjetnika, primjeran za kompozicije koje je slikao. U njegovom atelijeru Quiquerez izrađuje predskice za povijesne kompozicije koje Mücke često koristi kao predloške za svoje litografije. Osim toga, razvija svoju vještinu crtanja, te svojim radovima ispunjava brojne crtanke. U jednoj od tih crtanki nalazi se i prva očuvana Quiquerezova povijesna kompozicija iz 1868. godine, Krunjenje kralja Zvonimira, koja je poslužila Mückeu za izradu litografije. Osim povijesnih kompozicija, Ferdo crta vedute, pejzaže, te studije ljudi i životinja. Već nakon dvije godine naukovanja kod Mückea, Ferdo slika vlastite kompozicije, od kojih se najviše ističu biedermajerski portreti, primjerice portreti Ivana i Natalije Zajc te povijesne kompozicije od kojih je najznačajnija Dolazak Hrvata iz 1870. godine. Ta je povijesna kompozicija njegovo najbolje ostvarenje iz ranih godina, prije odlaska u Italiju. Nevjerojatno je koliko je brzo Ferdo naučio svladavati osnovne postavke povijesnih kompozicija i slikarstva uopće, a samo dvije godine prije Dolaska Hrvata nije imao nikakve slikarske poduke. Quiquerezov dolazak Hrvata izložen je u Narodnom domu čim je naslikan, a djelo mu je priskrbilo i prvu stipendiju od Josipa Jurja Strossmayera za akademiju u Münchenu.
Akademija u Münchenu i put po Italiji Nakon što dobiva vladinu stipendiju, Quiquerez 1870. godine napušta Zagreb, te odlazi na školovanje u München. Tamo na likovnoj akademiji uči slikanje kod njemačkog slikara povijesnih kompozicija Karla Theodora Pilotyja i crtanje kod bakropisca Johanna Leonharda Raaba. U to vrijeme na münchenskoj akademiji borave i Nikola Mašić, te Isidor Kršnjavi kojeg Ferdo tu upoznaje i nastavlja s njim prijateljevati. Osim dobre poduke u crtanju, za koju je Strossmayer smatrao da mu je potrebna, poduke koje je primao u Münchenu na Quiquereza neće ostaviti većeg stilskog utjecaja. No, promjena koja će itekako utjecati na njegov stil i teme bio je svakako put u Italiju, točnije u Veneciju i Rim.
Iz Münchena se vraća 1872. godine zbog bolesti i loše financijske situacije, a već iste godine kreće na put u Italiju, gdje će ostati do 1875. godine. Taj put nije bio pod posebnim mecenatskim pokroviteljstvom, te je Ferdo za boravka u Italiji pronalazio razne načine da preživi. Jedan od načina, za vrijeme boravka u Veneciji, bio je prodavanje kopija djela talijanskih majstora poput Tintoretta i Veronesea. Osim kopiranja starih majstora, učio je i u atelijeru profesora Molmentija. Djela koja je vidio i kopirao u Veneciji imat će odjeka u njegovim radovima tek pred kraj života. Nakon Venecije, Ferdo 1873. godine odlazi u Rim, gdje iste godine susreće Kršnjavoga i Strossmayera, te započinje suradnju sa Šenoinim časopisom Vienac koji objavljuje njegove radove. Nedugo zatim, zajedno s Kršnjavim odlazi na put u Sorrento i na Capri, gdje slika pejzaže i vedute inspirirajući se talijanskim krajolikom i suncem, te se susreće s duhom antike i renesanse. Jedno od zanimljivijih djela iz razdoblja boravka u Italiji je veduta Obala Tibra iz 1874. godine kojom faktografski bilježi prikaz dijela Rima koristeći pritom zanimljiva rješenja i svijetli kolorit. Osim slikanja pejzaža i veduta, Quiquerez marljivo crta i bilježi u crtanku spomenike, ljude i gradske prizore. Za vrijeme talijanskog boravka, u Hrvatskoj se u listopadu 1974. godine održava prva umjetnička izložba u Narodnom domu u Zagrebu, pod pokroviteljstvom JAZU. Na toj je izložbi bilo izloženo sedam Quiquerezovih djela, od kojih su neke bile njegove vlastite kompozicije, a neke kopije starih majstora koje je poslao iz Italije.
Prekretnica 1875. godine i put u Crnu Goru Quiquerez nakon putovanja po Italiji, umjesto u Pariz gdje je trebao otići i za koji je put imao novčanu potporu, odlazi u Dalmaciju, zadržava se u Zadru, a zatim nastavlja za Crnu Goru. U ljeto 1875. godine u Zadru, uz nekoliko portreta, pejzaža i studija ribarskih soba, slika svoje najznačajnije djelo, vedutu Porta Terraferma. To se djelo naziva jednim od ključnih slika u povijesti hrvatskog slikarstva 19. stoljeća. Značaj te slike u odnosu na ostale Quiquerezove kompozicije jest novi način na koji on pristupa toj već dobro izvježbanoj i provjerenoj temi. Za razliku od ostalih veduta i pejzaža koje slika, ovdje se odmiče od faktografskog bilježenja, prizor je rasplinutiji, obrisna linija slabija, a potez nemirniji. Ono što postiže takvom tehnikom jest upravo udaljavanje od teme djela i stavljanje težišta na slikarski izraz, što djelo čini posebnim u njegovom opusu, ali i u hrvatskom slikarstvu tog razdoblja.
Za vrijeme boravka u Zadru, Quiquerez susreće slikara Salghetti-Driolija, koji je bio pozvan da portretira crnogorskog kneza Nikolu i koji Ferdi, vidjevši njegove radove, prepušta tu zadaću. On tako 1875. godine odlazi u Crnu Goru, a putem koji vodi kroz različite krajolike i sela prima nove utjecaje i inspiracije za teme i kompozicije. Na putu kroz Bosnu i Hercegovinu bilježi u crtanku studije različitih ljudi koje susreće, zatim životinje i pejzaže. Često portretira upravo Hercegovce u nošnjama te crta konje, ostajući i dalje vjeran preciznom bilježenju detalja. Kompozicije koje bilježi na putu za Crnu Goru, ali i one koje radi tamo, iskoristit će kasnije u radovima za oleografije. Nakon što stiže u Crnu Goru, obavlja dužnost zbog koje je došao – postaje dvorski slikar i portretira kneza Nikolu, te crnogorske vojvode i kapetane. Osim portreta, njegova zadaća je bila bilježiti i događaje iz crnogorskog rata s Turcima. Crna Gora je, naime, 1875. godine objavila rat Turskoj, te ostvarila u sukobima značajne uspjehe, na koncu pobijedivši tursku vojsku. Putujući s vojskom Ferdo je bilježio različite studije ljudi, ratnika i lica, koje je kasnije iskoristio u skicama za povijesne kompozicije. Već 1876. godine Quiquerez se vraća u Zagreb gdje se trajno nastanjuje.
Povratak u Zagreb