Urugvaj, službeni naziv Istočna Republika Urugvaj (špa. República Oriental del Uruguay) država je na jugoistoku Južne Amerike, smještena između Brazila na sjeveroistoku i Argentine na zapadu te je smješten na obali Atlantskog oceana i estuariju Río de la Plata. Jedna je od politički i gospodarski najstabilnijih država Južne Amerike. U Urugvaju živi 3,3 milijuna ljudi, od kojih 1,8 milijuna u gradskom području glavnog i najvećeg grada, Montevidea. S površinom od oko 176.000 km², Urugvaj je zemljopisno druga najmanja zemlja u Južnoj Americi, nakon Surinama.
Prije dolaska Portugalaca na području Urugvaja živjelo je pleme Charrúa. Nakon dolaska Portugalaca osnovana je Colonia del Sacramento, jedno od najstarijih europskih naselja u zemlji. Sam Montevideo je osnovan kao vojno uporište Španjolaca u ranom 18. stoljeću. Urugvaj je stekao svoju nezavisnost između 1811. i 1828. godine. Današnji Urugvaj je demokratska ustavna republika, s predsjednikom koji je ujedno i predsjednik Republike i vlade.
Urugvaj zauzima prvo mjesto u Latinskoj Americi po demokraciji, blagostanju, nedostatku korupcije, e-vladi, a jednako tako prvi u Južnoj Americi, kada su u pitanju slobode medija, veličina srednje klase i prosperitet. Također Urugvaj pridonosi najviše vojnika UN-ovim mirovnim misijama od bilo koje druge južnoameričke zemlje. Druga je zemlja u regiji po pitanju gospodarske slobode, jednakosti dohotka, dohotka po stanovniku i priljeva izravnih stranih ulaganja. Urugvaj je treća najbolja zemlja na kontinentu u smislu HDI-a, rasta BDP-a, inovacija i infrastrukture.
Britanski časopis The Economist, jedna od najcjenjenijih publikacija na području ekonomije, proglasila je 2013. godine Urugvaj "državom svijeta godine". Časopis je odabrao Urugvaj iz više razloga među kojima su legalizacija korištenja marihuane i kanabisa u medicinske svrhe (liječenje) kao prva zemlja svijeta,Sada je i službeno: Urugvaj je prva zemlja koja je legalizirala trgovinu amrihuanom, index.hr, objavljeno 11. prosinca 2013., pristupljeno 7. travnja 2016.Urugvaj legalizirao marihuanu, poslovni.hr, objavljeno 1. kolovoza 2013., pristupljeno 7. travnja 2016.Đurđica Sarjanović, Slavili na ulicama: Urugvaj je legalizirao prodaju marihuane, 24 sata, objavljeno 11. prosinca 2013., pristupljeno 7. travnja 2016. legalizacije pobačaja i sklapanja homoseksualnih brakovaSkromni, liberalni i veseli Urugvaj to je naša zemlja godine, ističe Economist., Jutarnji list, objavljeno 20. prosinca 2013., pristupljeno 7. travnja 2016. te značajnog napretka u promicanju ljudskih prava i prava žena. Zbog izražene i dugotrajne dominacije političke ljevice, koju predstavljaju stranke Široki front i Colorado, Urugvaj se često naziva i "rajem ili obećanom zemljom za ljevičare".Tomica Bajsić, Urugvaj: obećana zemlja za ljevičare , Globus (tjednik), objavljeno 1. srpnja 2014., pristupljeno 23. travnja 2016.
Etimologija
Ime "Urugvaj" dolazi iz jezika domorodačkog stanovništva Guaraní, a znači "rijeka obojanih ptica".
U vrijeme španjolskog kolonijalnog doba, a i neko vrijeme nakon toga, Urugvaj i neka susjedna područja nazivani su Cisplatina i Banda Oriental. Narednih nekoliko godina područje je nazivano i "Istočna obala", a nakon osamostaljenja je u konačnici postalo República Oriental del Uruguay, u prijevodu Istočna Republika Urugvaj ili Orijentalna Republika Urugvaj.
Povijest mini|250px|Umjetnički prikaz Bitke kod Las Piedrasa u kojoj je urugvajska paravojska pobijedila španjolsku kolonijalnu vojsku i time otvorila put stvaranju neovisnosti. U spomen na veliku pobjedu, 18. svibnja, nadnevak bitke, danas je državni praznik u Urugvaju. mini|250px|Prikaz osnivanja Colonie del Sacramento, prvog portugalskog naselja na urugvajskom tlu, iz 1680. godine. mini|250px|Zastava kratkotrajne kolonijalističke pokrajine Cisplatine.
Kolonizacija
Prvi Europljani stigli su na područje današnjeg Urugvaja u ranom 16. stoljeću. Bili su to Portugalci, koji su na urugvajsko tlo prvi put stupili 1512. godine. Predstavnici Španjolskog kolonijalnog carstva ] (konkvistadori) došli u Urugvaj četiri godine poslije Portugalaca, dakle 1516. godine. I Španjolska i Portugal pokušali su kolonizirati zemlju, a konačnu su pobjedu odnijeli Španjolci. Iako su se domorodačka plemena dugo odupirala kolonizaciji, Španjolci su zahvaljujući potkupljivanju poglavica zlatom, srebrom i nakitom, te jamstvom o novom životu, uspjeli izazvati izdaju i kaos među domorodcima, koji su na kraju bili teško poraženi i odvedeni u roblje. Prvo stalno španjolsko naselje osnovano je 1624. pod imenom Soriano na rijeci Río Negro. Prvo portugalsko naselje bila je Colonia del Sacramento, građena od 1669. do 1671. godine. Budući glavni grad Montevideo osnovan je početkom 18. stoljeća i ubrzo je postao rival Buenos Airesu preko Rio de la Plate. Ipak, u španjolskom kolonijalnom sustavu Montevideu je pripala više vojna, a Buenos Airesu trgovačka uloga. Iako je područje Río de la Plate bilo uglavnom pod španjolskom kontrolom, jedan dio posjedovali su Britanci i Portugalci, te Nizozemci kao trgovački posrednici. Od veljače do prosinca 1807. Britanci su vršili okupaciju na Montevideo kao dio Napoleonskih ratova.
Borba za neovisnost
U ranom 19. stoljeću diljem Južne Amerike, pa tako i u Urugvaju (zvanom tada i Banda Oriental, "Istočna obala") nastali su oslobodilački pokreti. Urugvajski teritorij bio je predmetom spora novonastalih država Brazila i Argentine. Urugvajski nacionalni junak, José Gervasio Artigas, zapoečo je 1811. oslobodilačku revoluciju protiv španjolskog kolonijalnog uređenja porazivši sa svojom paravojskom seljaka, obrtnika i trgovaca španjolske kolonijalne trupe u Bitci kod Las Piedrasa 18. svibnja 1811. Norberto Galasso, Artigas y las masas populares en la Revolución, PDF format, pristupljeno 7. travnja 2016. Mnogi povjesničari smatraju da je upravo pobjeda kod ove bitke uspjela oživjeti revoluciju i otpor protiv kolonijalista, te je uvelike utjecala i na poraze Španjolaca u Brazilu i Paragvaju. Alberto Zum Felde, Evolución Histórica del Uruguay, Montevideo, 1945., str. 44 U znak sjećanja na važnu pobjedu, 18. svibnja danas je službeni državni praznik u Urugvaju.
Prilikom zasjedanja španjolskog kolonijalnog sabora u Buenos Airesu 1813. godine, Artigas je Španjolcima ponudio ostanak Urugvaja kao dijela Carstva ako sam Urugvaj dobije autonomiju i pravo na vlastitu vlast i administrativnu podjelu. Također, predlagao je da autonomija ima demokratski i federalistički sustav upravljanja, ali Španjolci su odbili oba prijedloga i nametnuli unitarizam i centralizam na području cijelog Urugvaja. Takav razvoj situacije još je više razbijesnio revolucionare, koji su nastavili s manjim napadima na španjolske željezničke postaje i pruge, lokalne vojarne i puškarnice te mjesta pod izravnom upravom kolonizatora.
U znak osvete, Artigas je napustio Buenos Aires i sa svojom vojskom 1815. godine osvojio Montevideo. Osim Artigasa grad je napala i nacionalistički orijentirana Banda Oriental, koja je na područje grada uspostavila prvu autonomiju. Iako se nisu slagali u svim stavovima, Banda je surađivala s Artigasom i dijelom pomogla u ostvarivanju neovisnosti. Na osvojenom područje Artigas je osnovao Federalnu ligu, koja je kasnije potpala pod upravu današnje Argentine.
1816. godine, vojska od 10.000 portugalskih vojnika izvršila je invaziju na područje Bande Oriental iz smjera Brazila. Iako su Urugvajci gotovo godinu dana odolijevali, početkom 1817. godine Portugalci su probili obrambenu liniju jugoistoku zemlje i u siječnju iste godine osvojili Montevideo. Nakon četiri mjeseca pružanja otpora, Portugalci su ostvarili kontrolu nad cijelim gradom i područje Montevidea aneksijom pridružili Portugalskom Brazilu i osnovali provinciju "Cisplatina". Kada se Brazil oslobodio portugalske kolonijalne vlasti, 1821. je priključio područje pokrajine pod imenom Provincia Cisplatina, ali nakon pobune 25. kolovoza 1825. i 500-dnevnog Cisplatinskog rata, Urugvaj je izvojevao neovisnost potvrđenu ugovorom u Montevideu 1828. Prva zakonska konstitucija vlasti potvrđena je i otvorena za rad 18. srpnja 1830. godine.
Početci života nakon neovisnosti Urugvajski građanski rat mini|250px|Manuel Oribe, vođa Blancosa (Narodne stranke). Domorodačko stanovništvo Indijanaca Charrúa je tijekom tri stoljeća kolonizacije desetkovano, a taj je proces kulminaciju doživio 11. travnja 1831. u masakru kod Salsipuedesa kojeg je vodio general Fructuoso Rivera, prvi predsjednik Urugvaja. Posije tog datuma preostali Charrúe su raspršeni i njihova je kultura prestala postojati, iako charrúanska krv još uvijek teče žilama mnogih Urugvajaca kao rezultat miješanja španjolskog i indijanskog stanovništva u kolonijalno doba. Četiri pripadnika naroda Charrúa – Senaqué, zatim vođa Vaimaca Pirú, ratnik Tacuabé i njegova žena Guyunusa – odvedeni su 1833. u Pariz i tamo pokazivani kao cirkuska atrakcija. Ropstvo je ukinuto 1846. godine.Mirjana Polić-Bobić – Rađanje hispanskoameričkog svijeta, Naklada LJEVAK d.o.o., Zagreb 2007., str. 79.
U vrijeme stjecanja neovisnosti, Urugvaj je imao sam 75.000 stanovnika. Razdoblje od 1830., kada je postignuta urugvajska neovisnost, do 1904. godine ostalo je obilježeno mnogim unutarnjim vojnim previranjima i pokušajima nasilnog preziranja vlasti. Politička scena u Urugvaju bila je podijeljena između dvije vladajuće stranke: konzervatistički orijentirane Narodne stranke (Blancosa) pod vodstvom predsjednika Manuela Oribe, koja se zalagala za agrarnu reformu i gospodarske državne interese te liberalna stranka Colorado (Crvenaši) pod vodstvom prvog predsjednika Urugvaja Fructosa Rivere, koja se zalagala za trgovačke interese i centralizaciju države s Montevideom kao glavnim gradom. Takve stavove podupirala je i skupina komunista, koja će 1920. godine osnovati Komunističku partiju Urugvaja.
Pripadnici stranke Colorado surađivali su s argentinskim liberalcima Unitarosima u progonstvu, a mnogi od njih su i sudjelovali u građanskom ratu kako bi pomogli nametnuti liberalizam i unitarizam u Urugvaju. S druge strane konzervatistički vođa Manuel Oribe bio je vrlo usko povezan s tada vladajućim argentinskim vladarom Manuelom de Rosasom. 15. lipnja 1838. vojska liberala pod Riverinim vodstvom je svrgnula predsjednika Oribu, koji je pobjegao u Argentinu. Ohrabren tom pobjedom, Rivera je proglasio rat Rosasu 1839. godine. Sukob koji je sljedećih 13 godina potresao političku i ekonomsku stabilnost Urugvaja, prozvan je Urugvajskim građanskim ratom ili "Velikim ratom".
1843. godine je argentinska vojska uz pomoć prognanog Manuela Oribe, pokušala osvojiti Montevideo i povratiti demokraciju, ali nije uspjela u svom naumu. Tako je započela devetogodišnja opsada Montevidea, koja je ostala jednim od najpoznatijih vojnih događaja iz "Velikog rata". Urugvajci, izmoreni i ekonomski iscrpljeni od rata, željeli su što prije skončati sukob, te su u pomoć pozvali francuske i talijanske jedinice, koje je vodio Giuseppe Garibaldi.
Paragvajski rat mini|250px|Preživjeli u redovima paragvajske vojske se predaju Urugvajcima tijekom Paragvajskog rata.
Tijekom 1845. godine često su u Urugvaju vojno intervenirali Britanci i Francuzi, kada se god to pokazalo potrebnim da se zaustavi međunarodni sukob. 1865. godine formiran je Trojni savez između Brazila, Argentine i Urugvaja s predsjednikom Venanciom Floresom. Savez je ubrzo nakon sklapanja ugovora o suradnji proglasio rat paragvajskom predsjedniku Franciscu Sloanu Lópezu, što je rezultiralo početkom Paragvajskog rata, zvanog i "Ratom Trojnog saveza" te "Velikim ratom". Marley, David, Wars of the Americas, Santa Barbara, Nakladinčka kuća "ABC-CLIO", ., str. 570