Za tehniku arheološke izmjere vidi daljinsko istraživanje (arheologija). Za navodnu psihičku sposobnost vidi gledanje na daljinu. Za tehniku elektičnog mjerenja vidi četveroterminalno istraživanje. thumb|right|upright|Snimak Doline smrti snimljen radarom sa sintetičkom aperturom i koloriran uporabom polarimetrije. Daljinsko istraživanje (daljinsko pronicanje, teledetekcija, daljinska detekcija), metoda prikupljanja informacija o nekom objektu ili fenomenu u većem ili manjem opsegu pomoću uređaja za snimanje ili istraživanje u realnom vremenu koji je bežičan ili nije u fizičkom ili bliskom kontaktu s objektom (to jest pomoću zrakoplova, svemirske letjelice, satelita, bove ili broda). U praksi se daljinsko istraživanje provodi pomoću različitih na daljinu postavljenih uređaja za prikupljanje informacija o nekom objektu ili području. Svi sljedeći postupci primjeri su daljinskih istraživanja: osmatranje Zemlje ili meteorološke satelitne kolekcijske platforme, osmatranje oceana i atmosfere s meteoroloških plutajućih platforma, nadzor trudnoće pomoću ultrazvuka, magnetska rezonancijska vizualizacija (MRI), pozitronska emisijska tomografija (PET) i svemirske sonde. U modernoj uporabi termin se općenito odnosi na uporabu tehnologija vizualizacijskih senzora koji uključuju, ali nisu ograničeni uporabom instrumenata u zrakoplovima ili svemirskim letjelicama, te se razlikuje od ostalih srodnih vizualizacijskih polja kao što je medicinska vizualizacija.
Postoje dvije vrste daljinskih istraživanja. Pasivni senzori detektiraju prirodnu radijaciju koju emitiraju ili reflektiraju promatrani objekti ili okolno područje. Reflektirano sunčevo svijetlo je najčešći izvor radijacije koju mjere pasivni senzori. Primjeri pasivnih daljinskih senzora uključuju filmsku fotografiju, infracrvene, uređaje uparenih naboja i radiometre. Aktivno prikupljanje, u drugu ruku, emitira energiju radi skeniranja objekata i područja a zatim pasivni senzor detektira i mjeri radijaciju koju je cilj reflektirao ili raspršio u pozadini. RADAR je primjer aktivnog daljinskog istraživanja pri kojem se mjeri vremenska odgoda između emisije i povratka čime se utvrđuje lokacija, visina, brzina i smjer objekta.
Daljinska istraživanja omogućuju prikupljanje podataka na opasnim ili nepristupačnim područjima. Primjene daljinskih istraživanja uključuju nadzor deforestacije u područjima poput bazena Amazone, učinke klimatskih promjena na ledenjake i arktičke i antarktičke regije, te dubinsko sondiranje obalnih i oceanskih dubina. Vojno prikupljanje tijekom hladnog rata omogućilo je korištenje precizne zbirke podataka o opasnim graničnim područjima. Daljinska istraživanja također zamjenjuju skupo i sporo prikupljanje podataka na zemlji, te ne uzrokuju u procesu narušavanje objekata ili područja.
Orbitalne platforme prikupljaju i odašilju podatke iz različitih dijelova elektromagnetskog spektra što u konjunkciji s opsežnijim zračnim i zemaljskim istraživanjima i analizama daje istraživačima dovoljno informacija za nadziranje trendova kao što je El Niño ili neki drugi prirodni dugotrajni ili kratkotrajni fenomen. Ostale uporabe uključuju različita područja geoznanosti kao što je upravljanje prirodnim resursima, zatim u poljoprivrednim poljima uporabu i očuvanje tla, nacionalnu sigurnost te visinska, prizemna i daljinska prikupljanja na graničnim područjima.
Tehnike prikupljanja podataka Osnovu za multispektralno prikupljanje i analizu čine proučavana područja ili objekti koji reflektiraju ili emitiraju radijaciju koja se izdvaja od okolnog područja.
Primjene podataka iz daljinskih istraživanja Konvencionalni radar je većinom povezan s kontrolom zračnog prometa, ranim uzbunjivanjem i određenim opsežnim meteorološkim podatcima. Dopplerov radar koriste lokalni redarstvenici za nadziranje ograničenja brzine, a u poboljšanom meteorološkom prikupljanju u određivanju brzine i smjera vjetra unutar vremenskih sustava. Ostale vrste aktivnog prikupljanja uključuju plazme u ionosferi. Interferometrijski radar sa sintetičkom aperturom koristi se za stvaranje preciznih digitalnih elevacijskih modela terena u velikom mjerilu (vidi RADARSAT, TerraSAR-X, Magellan). Laserski i radarski altimetri ili visinomjeri na satelitima pružaju širok raspon podataka. Mjerenjem ispupčenja vode uzrokovanog gravitacijom, oni kartiraju oblježja morskog dna u rezoluciji od milje ili otprilike veličine. Mjerenjem visine i valne duljine oceanskih valova, visinomjeri mjere brzine i smjerove vjetra, te površinske oceanske struje i njihove smjerove. Light Detection And Ranging (LIDAR) dobro je poznat u primjerima gađanja oružjem, lasersko iluminiranim praćenjem projektila. LIDAR se koristi za detekciju i mjerenje koncentracije različitih kemikalija u atmosferi, dok se zračni LIDAR može koristiti u mjerenju visine objekata i obilježja na tlu pouzdanije od radarske tehnologije. Radiometri i fotometri najčešći su instrumenti u uporabi, te služe za prikupljanje reflektirane i emitirane radijacije u širokom rasponu frekvencija. Najčešći su vidljivi i infracrveni radari, a za njima slijede mikrovalni, gama-valni i ultraljubičasti. Također se mogu koristiti za detektiranje emisijskog spektra različitih kemikalija čime pružaju podatke o kemijskim koncentracijama u atmosferi. Stereografski par zračnih fotografija često su koristili u izradi topografskih karata analitičari snimaka, terenski analitičari u prometnosti i autocestnim odjelima za moguće rute. Simultane multispektralne platforme poput Landsata nalaze se u uporabi od 1970-ih. Ovi tematski maperi rade snimke u višestrukim valnim duljinama elektromagnetske radijacije (multispektralno) pa se obično nalaze na satelitima za osmatranje Zemlje uključujući (primjerice) Landsatov program satelita IKONOS. Karte pokrova tla i uporabe tla iz tematskog mapiranja mogu se koristiti u pretraživanju minerala, detektiranju ili monitoriranju uporabe tla, deforestacije, te proučavanja zdravlja autohtonih biljaka i usjeva uključujući čitave poljoprivredne regije ili šume. U aspektu borbe protiv deforestacije daljinska istraživanja omogućuju praćenje i monitoriranje rizičnih područja tijekom dugog razdoblja, determiniranje dezertifikacijskih faktora, podupiranje donositelja odluka u definiranju relevantnih mjera upravljanja okolišem, te procjenjivanju njihovih učinaka.
Geodetske tehnike Cjelovito geodetsko prikupljanje prvi put je korišteno u zračnom detektiranju podmornica, te u gravitacijskim podatcima korištenima u vojnim kartama. Ovi podatci otkrivaju kako se minutne perturbacije u Zemljinom gravitacijskom polju (geodezija) mogu koristiti za determiniranje promjena u masenoj distribuciji Zemlje što se zatim može koristiti u geološkim ili hidrološkim istraživanjima.
Akustične i paraakustične tehnike Pasivne; sonar se koristi za detektiranje, određivanje raspona i mjerenje podvodnih objekata i terena. Seizmogrami uzeti na različitim lokacijama mogu locirati i mjeriti potrese (nakon što se oni pojave) uspoređujući relativni intenzitet i precizno vrijeme. Aktivne; geolozi koriste pulseve za detektiranje naftnih polja.
Za koordinaciju nizom opsežnih osmatranja većina će istraživačkih sustava ovisiti o sljedećem; lokaciji platforme, trenutačnom vremenu, te rotaciji i orijentaciji senzora. Krajnji instrumenti danas često koriste pozicijske informacije iz satelitskih navigacijskih sustava. Rotaciju i orijentaciju često daju unutar jednog ili dva stupnja elektronički kompasi. Kompasi mogu mjeriti ne samo azimut (tj. stupnjeve magnetskog sjevera), nego također visinu (stupnjeve iznad horizonta) jer magnetsko polje ponire u Zemlju u različitim stupnjevima na različitim geografskim širinima. Egzaktnije orijentacije zahtijevaju žiroskopsku orijentaciju, periodično nanovo usklađene različitim metodama uključujući navigaciju pomoću zvijezda ili poznatih referentnih točaka.
Rezolucija utječe na prikupljanje, a najbolje je objašnjena sljedećim odnosom; niža rezolucija=manje detalja & veća pokrivenost, viša rezolucija=više detalja, manja pokrivenost. Izvježbano upravljanje prikupljanjem rezultira isplativim prikupljanjem i izbjegavanjem situacija poput uporabe višestrukih visokorezolucijskih podataka koji uzrokuju zapreke transmisijskoj infrastrukturi i onoj za pohranu podataka.
Procesiranje podataka Više informacija: inverzni problem
Daljinska istraživanja djeluju općenito na principu inverznog problema. Ako promatrani objekti ili fenomeni (stanje) ne mogu biti izravno mjereni, onda se koriste neke druge postojeće varijable koje se mogu detektirati i izmjeriti (opservacija), a koje mogu biti povezane s promatranim objektom uporabom računalnog modela dobivenog iz podataka. Uobičajena analogija koja se koristi za opisivanje ovog postupka je pokušavanje određivanja vrste životinja prema njezinim tragovima. Primjerice, iako je nemoguće izravno izmjeriti temperature u višoj atmosferi, moguće je izmjeriti spektralne emisije poznatih kemijskih vrsta (poput ugljikova dioksida) u tom području. Frekvencija emisije zatim se može povezati s temperaturom u tom području putem različitih termodinamičkih odnosa.
Kvaliteta podataka u daljinskim istraživanjima sastoji se od njihove prostorne, spektralne, radiometrijske i vremenske rezolucije. Prostorna rezolucija Veličina piksela koji se zapisuje u rasterskom snimku – pikseli tipično mogu odgovarati kvadratnim područjima čija veličina stranice može biti od 1 do 1.000 metara. Spektralna rezolucija Broj različitih zapisanih frekvencijskih pojaseva – obično je ovo jednako broju senzora na platformi. Trenutačna Landsatova zbirka sadrži sedam pojasa, uključujući nekoliko u infracrvenom spektru. Sateliti MODIS imaju najbolju rezoluciju na 31 pojasu. Radiometrijska rezolucija Broj različitih intenziteta radijacije koje senzor može razlikovati. Tipičan raspon ide od 8 do 14 bita što odgovara 256 razina skale sive boje, te do 16.384 intenziteta ili "sjenki" boje u svakom pojasu. Vremenska rezolucija Odgovara frekvenciji preleta satelitom ili zrakoplovom, te je relevantna samo u istraživanjima vremenskih slijedova ili u onima koji zahtijevaju prosječan ili mozaičan snimak kao u monitoriranju deforestacije. Postavljanjem jedinica ili modifikacijom/uvođenjem opreme obavještajna je zajednica prva primijenila ovu vrstu snimanja kako bi ponovljenim preletima otkrila promjene infrastrukturi. Oblačni pokrov nad promatranim područjem ili objektom zahtijeva ponavljanje prikupljanja podataka na toj lokaciji. Ekonomska rezolucija Isplativ način upravljanja zbirkom podataka.
Radi stvaranja senzorskih karata, većina sustava daljinskih istraživanja zahtjeva ekstrapolaciju senzorskih podataka u odnosu na referentnu točku uključujući udaljenost između poznatih točaka na tlu. Ovo ovisi o vrsti korištenog senzora. Primjerice, u konvencionalnim fotografijama, udaljenosti su pouzdane u centru slike, dok se distorzija mjerenja povećava udaljavanjem od centra. Drugi faktor je valjak na koji se otiskuje film, a koji može uzrokovati ozbiljne pogreške kada se koriste fotografije za mjerenje udaljenosti na tlu. Korak u kojem se taj problem rješava naziva se georeferenciranje, te uključuje računalno sparivanje točaka na snimku (tipično 30 ili više točaka po snimku) koji je ekstrapoliran uporabom određene referentne točke, "iskrivljujući" snimak kako bi nastali pouzdani prostorni podatci. Od ranih 1990-ih većina se satelitskih snimaka prodaje u potpunosti georeferencirano.
Štoviše, snimci se ponekad moraju radiometrijski i atmosferski korigirati. Radiometrijska korekcija daje skalu vrijednostima piksela, tj. monokromatska skala od 0 do 255 bit će izmijenjena u aktualne vrijednosti radijancije (sjaja). Atmosferska korekcija eliminira atmosferske plinove ponovnim skaliranjem svakog frekvencijskog pojasa tako da njegova minimalna vrijednost (obično ostvarenu na vodenim površinama) odgovara vrijednosti piksela od 0. Digitaliziranje podataka također omogućuje manipulaciju podatcima promjenama vrijednosti skale sive boje.