mini|desno|313x313px|Francuski jezik u svijetu:-tamno plavo: materinski jezik-plavo: administrativni jezik-svijetloplavo: jezik kulture-zeleno: frankofone manjine.
Francuski jezik (endonim: Français) romanski je jezik kojim se prvenstveno govori u Francuskoj i njezinim prekomorskim departmanima i teritorijima, u Belgiji (uz flamanski i njemački), Luksemburgu (uz luksemburški i njemački), Monaku i Švicarskoj (uz njemački, talijanski i retoromanski), u Kanadi (poglavito u pokrajini Québec) te u bivšim francuskim i belgijskim kolonijama. Zbog postojanja različitih standardnih inačica francuski jezik u sociolingvistici se klasificira kao policentrični standardni jezik. Njime se koristi 90 milijuna ljudi kao materinskim jezikom i preko 210 milijuna kao drugim jezikom. Stoga je sa sveukupno više od 300 milijuna frankofona 2018. godine po brojnosti govornika na petome mjestu u svijetu.
Klasifikacija Francuski je dio skupine romanskih jezika, grane italskih jezika koji su se razvili iz latinskoga. Uže pripada galoromanskim jezicima. Galoromanski se jezik u srednjem vijeku podijelio na langue d'oïl (oilski jezici) na sjeveru i langue d'oc na jugu. Imena su dobili prema potvrdnoj čestici ('da') koja se u francuskom od izvornog latinskog hoc ille, preko starofrancuskog o il, razvila su današnje oui.
Jedan od oilskih jezika bio je francijski ili francien (moderno ime) i govorio se u Île-de-France. Iz njega se razvila naddijalektalna koine, a iz nje moderni standardni francuski.
Povijesni razvoj Francuska povijest dijeli se više s obzirom na sociopolitičke nego jezične promjene na sljedeća razdoblja:
galoromansko: od kraja 5. do sredine 9. stoljeća rano starofrancusko: od sredine 9. do 11. stoljeća kasno starofrancusko: od kraja 11. do početka 14. stoljeća srednjofrancusko: u 14., 15. i 16. stoljeću moderno francusko: od 17. stoljeća do danas.
Rimsko razdoblje Rimljani su teritorij današnje Francuske, Belgije, Njemačke sve do Rajne i Švicarske od Ženeve do Bodenskoga jezera uključivali u Transalpinsku Galiju (Gallia Transalpina), za razliku od Cispalpinske Galije (Gallia Cisalpina) u današnjoj sjevernoj Italiji.
So kraja drugog stoljeća prije Krista Rimljani su kontrolirali sredozemno područje od Alpa prvotno do Rone, a kasnije do Pireneja. Tuda su prolazile važne rimske ceste: Via Domitia i Via Aurelia. Područje je zvano Provincia Narbonensis, uglavnom jednostavno Provincia odakle dolazi moderno ime Provence.
Gale se u tom razdoblju mirno romaniziralo do Cezarove kampanje u Galiji kada je do 51. prije Krista uspješno pokorio Akvitance, Kelte i Belge. Po osvajanju latinizacija Galā dobila je na snazi. mini|Galski ratovi Galski je opstao u Galiji do petog, moguće i do šestog, a po nekima i devetoga stoljeća, dok je grčki preživio do šestoga u kršćanskom bogoslužju. U ruralnim područjima izdržao je dulje negoli u gradovima. Galske posuđenice u francuski uglavnom su povezane s lokalnim i kućanskim pojmovima ukazujući na spor prodor latinskog u te domene: char 'kola', charrue 'plug', bouleau 'breza', chêne 'hrast', ruche 'košnica'...
Keltskog su podrijetla i imena mnogih mjesta od riječi -dunum ('planina', Verdun, Lyon), -duros ('tvrđava', Auxerre), briga ('tvrđava', Deneuvres, Denevre, Escaudoeuvres), magos ('polje', Caen, Rouen) te sufiksima -ācum (Aubigny, Clichy; na jugu je očuvano kao -ac: Armagnac, Cognac) i -oialum (Bailleul). Imena velikih francuskih rijeka također su često naslijeđena: Loire, Seine, Rhône, Allier, Saône...
Latinski je jezik kojim se govorilo u Galiji bio obilježen lokalnim oblicima i sam podijeljen u dijalekte. Važno je napomenuti da govoreni jezik u cijelome Carstvu postojao na spektru od finoga jezika književnosti (klasičnoga latinskog) do kolokvijalnih govora ranije zvanih vulgarnim latinitetom.
Galoromanski jezik
mini|Galoromanski jezici Kako se Rimsko Carstvo polako raspadalo, tako su rubni teritoriji gubili latinski jezik. Germanska plemena probila su granice slabo čuvane Galije. Jugozapadom su prošli Vizigoti sa središtem u tadašnjem Toulouseu, Burgundi su zaposjeli dolinu rijeka Rhône i Saône, a Franci su u velikom broju zauzeli sjever: Artois, Pikardiju i današnju Belgiju. Potomci ovih Franaka proširili su vlast na čitavu Galiju. Jug je ostao više-manje rimski s rimskim zakonom i administracijom iako pod Germanima.
Franci ipak nisu bili potpuni barbari i poznavali su rimski način života, a kralj Klodvig pokrstio se 496. godine. U vrijeme merovinške dinastije koju je uspostavio Klodvig pojavila se ideja Franačkoga Kraljevstva (regnum Francorum, Francia). Karlo Veliki sljedeće, karolinške dinastije 732. osvojio je Akvitaniju i Provansu.
Franci nisu nametnuli Galorimljanima svoj jezik (osim u Flandriji i lijevo od Rajne gdje se i danas rabe germanski govori). Kako su se asimilirali, Franci su dali galoromanskim govorima mnoge riječi, često povezane s feudalizmom i srednjovjekovnim ratovanjem, ali i sasvim uobičajene riječi i apstraktne pojmove. Posuđivanjem riječi neki sufiksi prihvaćeni su za tvorbu novih riječi: franački sufiks -ing dao je starofrancuski -enc, a sufiksi -hart i -wait starofrancuske -art i -aut (moderni -ard i -aud). Posuđenice su dovele i nove glasove, tako da je /x/, prikazivano u pismu slovom h koje se u izvorno latinskim riječima više nije izgovaralo, opet pojavilo. Kasnije je opet nestalo ali ostavilo je traga u liaisonu (vidjeti poglavlje o fonologiji).
Neki smatraju da je kontakt s jezikom poprilično drukčije gramatike doprinio propadanju izvorne latinske morfologije. mini|242x242px|Langues d'oïl i croissant (prijelazni govor) na jugu Pisani je jezik ostao latinski, ali norme klasičnoga jezika zaboravljale su se u korist govorenih varijeteta. Neke promjene koje su se probile u pisani jezik iz govorenog uključuju: epentezu /i/ ispred /s/ na početku riječi kada slijedi drugi suglasnik (iscola, isprerare), sinkopu, posebno u proparoksitonama gdje iza naglašenog sloga dolaze dva kratka nenaglašena (positus > postus, dominus > domnus), gubitak završnih /k/ i /m/, palatalizaciju...
Kao izvori o jeziku ovoga doba služe glosari i tekstovi na latinskom u kojima se mogu naći tragovi govorenoga jezika. U poznatije izvore na vernakularu pripadaju Strazburške prisege (franc.: les serments de Strasbourg, oks.: los Sarments d'Estrasborg) iz 842. koje se smatraju prvim zapisima na francuskom (točna vremenska klasifikacija drži da je to kasni galoromanski, rani starofrancuski).
Najvažnije fonološke promjene koje je jezik prošao prije pojave prvih starofrancuskih tekstova uključuju potpunu sinkopu u proparoksitonama, gubitak završnog nenaglašenog samoglasnika i diftongizaciju naglašenih samoglasnika (postaju dvoglasi).
Starofrancuski jezik
mini|246x246px|Strazburške prisege U vrijeme Prvoga križarskog rata 1095. južnjake se naziva Provansalcima s obzirom na to da su sjeverni i južni govori već bili različiti, termine lingua d'oïl i lingua d'oc spominje se tek 1291., a kasnije ih rabi i Dante. Čini se da su imena postojala i ranije.
Treba napomenuti da granice jezika i dijalekata nisu čiste i postoji puno prijelaznih oblika. Znanstvenici dogovorno uzimaju retenciju (očuvanje) naglašenog /a/ u svim pozicijama kao obilježje okcitanskog. U oilskim jezicima ono postaje /ɛ/ ili /e/ u mnogim slučajevima: latinski mātrem postaje francuski mère /mɛʁ/, a cantāre daje moderno chanter /ʃɑ̃.te/.
Poseban su slučaj govori frankoprovansalskog koji su odvojeni od obiju grupa.
Utjecaj na ovu podjelu neki pripisuju galskomu supstratu (jezik pokorenih Galā), a drugi germanskomu superstratu (jeziku Germanskih napadača). Ipak, velike promjene na sjeveru uzrokovane su dobrim dijelom njegovom odvojenošću od ostatka rimskoga svijeta, a potom germanskim migracijama.
Do 12. stoljeća počinje se pojavljivati veći broj djela pisanih vernakularnim jezikom, to jest raznim oilskim jezicima. Roger Bacon u 1260-ima razlikuje četiri inačice oilskoga: pikardijski, normanski, burgundski i pariški.
Na sjeverozapadu je u upotrebi pikardijski, u Engleskoj anglonormanski francuski, a u Île-de-France rabio se francijski (francien). Pikardijski, normanski i šampanjski razvili su književne jezike još u 11. i 12. stoljeću. Francijski se počeo zapisivati u 13. stoljeću, ali na ostale je dijalekte utjecao i stoljeće ranije iako su drugi bili prestižniji. Od dvanaestoga stoljeća nadalje od njega će se, uz dodatke iz drugih dijalekata, razvijati moderni standardni francuski.
U vrijeme starofrancuskog oblikovan je sustav s dvama padežima (nominativom koji se upotrebljavao samo za subjekt glagola i akuzativom koji se rabio za sve ostalo), dvama brojevima (jednina i množina) te trima deklinacijama.Frans Plank: The functional basis of case systems and declension classes: from Latin to Old French, Linguistics No 17., 1979.
U trinaestome stoljeću nastali su /j/, /w/ i /ɥ/ koji i danas postoje, a originalni /t͡s/, /t͡ʃ/, /d͡z/, /d͡ʒ/ postali su /s/, /z/, /ʃ/, /ʒ/.
Srednjofrancuski jezik Srednjofrancuski jezik odnosi se na razdoblje od sredine 14. do 17. stoljeća, otprilike označeno početkom Stogodišnjeg rata 1337. i krajem Francuskih religioznih ratova 1598. godine. Označuje razdoblje kada je francuski prošao kroz mnoge promjene postajući jasno odijeljen standard.
U 14. i 15. stoljeću jedinstveni pisani i književni jezik na osnovici francijskog širio se Francuskom te polako istiskivao lokalne govore kako se širila moć francuskih kraljeva.
Naredbom Villers-Cotterêtsa iz 15. kolovoza 1539. kralja Françoisa I. francuski je uspostavljen kao jedini službeni jezik u administrativnim dokumentima kako bi se olakšala komunikacija. Iako u početku samo u administraciji, u kasnome srednjovjekovlju francuski se izdvojio kao jezik edukacije od uspostave Collège de France 1530. godine.
U vrijeme srednjofrancuskog nestao je sustav dvaju padeža, a fonologiju je označilo pojednostavljenje starih dvoglasa. U ovo vrijeme dogodile su se mnoge promjene koje su označile moderni jezik.
Moderni francuski Francuski je počeo zamjenjivati lokalne dijalekte i s vremenom se istaknuo kao pravilan jezik. U 17. i 18. proširio se europskim plemstvom i građanstvom kao jezik kulture, a prestižan status jezika diplomacije ostat će mu do Drugoga svjetskog rata.
U 17. i 18. stoljeću još je bio rezerviran za elitu (te stanovnike Pariza i okolice koji opet nisu govorili standardnim čistim jezikom). Većina države bila je ruralna živeći u malenim zajednicama koje nisu bile u prevelikom kontaktu s ostatkom svijeta. Jezik se polako širio iz viših slojeva u niže, prvo među pripadnicima viših klasa koji su željeli biti poput pariške elite. Ipak, tek je u 19. stoljeću uspostavljen u čitavoj Francuskoj.
Kolonijalno širenje
mini|311x311px|Zemljovid Francuskoga Kolonijalnoga carstva Francusko Kolonijalno Carstvo nastajalo je od 17. stoljeća (to jest od otkrićā u 16. stoljeću), a raspalo se do kraja 20. stoljeća. Prostiralo se dobrim dijelom sjevera i zapada Afrike, Oceanijom i Indijskim Oceanom.
Naredba Villers-Cotterêtsa vrijedila je za sve posjede Francuske, pa tako i za kolonije, a prvi dokaz širenja naredbe u afričkim kolonijama jest iz 1826. godine pri uspostavljanju djevojačke škole u Saint-Louisu u Senegalu.Eyamba G. Bokamba: French colonial language policy in Africa and its legacies (Part I), Studies In the Linguistic Sciences, 14./2., jesen 1984.
Uporaba afričkih lokalnih jezika bila je zabranjena u školstvu i administraciji jer su sprečavali kulturnu asimilaciju afričke populacije u francusku.
Moderni status Iako je drugi po broju govornika među romanskim jezicima (iza španjolskog), francuski jezik je i dalje, geopolitički gledano, jedan od najznačajnijih jezika. I dok je još u 19. stoljeću (i na početku 20. stoljeća) uživao status glavnog svjetskog jezika, tijekom 20. stoljeća francuski je drastično izgubio na važnosti, do te razine da ga se katkada zna svoditi samo na jezik kulture i diplomacije.