thumb|right|220px|Karta putova američke željeznice Santa Fe u "Grain Dealers and Shippers Gazetteer" iz 1891. godine. Geografski leksikon je rječnik geografskih imena, važna referencija za informacije o mjestima i mjesnim imenima (Vidi: Toponomastika), te se obično koristi skupa s kartom ili atlasom. Obično sadržava informacije o geografiji neke države, egije ili kontinenta kao i socijalnu statistiku i fizička obilježja poput planina, rijeka ili prometnica. Informacije koje se mogu pronaći u geografskom leksikonu jesu npr. lokacija mjesta, dimenzije fizičkih obilježja, stanovništvo, BDP, stopa pismenosti, itd. Informacije su općenito podijeljene u glavne teme s natuknicama razvrstanima po abecednom redu.
Geografski leksikoni antičke Grčke nastali su prije helenističke ere. Prvi poznati kineski geografski leksikon pojavio se u 1. stoljeću, a raširena uporaba i stvaranje geografskih leksikona išla je paralelno s otkrićem tiskanih medija tako da je u Kini do 9. stoljeća kinesko plemstvo započelo ulagati u stvaranje geografskih leksikona namijenjenih lokalnim područjima. Iako su geografski leksikoni prvenstveno bili izvor informacija, oni su ujedno pokazivali i lokalni ponos. Geograf Stefan iz Bizantija napisao je u 6. stoljeću geografski rječnik koji se do danas sačuvao samo u fragmentima, a koji je utjecao na kasnije europske urednike geografskih leksikona sve do 16. stoljeća. Moderni geografski leksikoni mogu se pronaći u referentnim odsjecima većine knjižnica kao i na webu.
Nazivi u drugim jezicima Pojam geografski leksikon ne koristi se u svim jezicima jednako. U njemačkom jeziku koristi se geographisches Lexikon što odgovara hrvatskoj inačici. Francuski jezik za geografski leksikon koristi izraz répertoir géographique, dok u engleskom jeziku postoji zasebna riječ sa specifičnom etimologijom, gazetteer. Oxford English Dictionary definira "gazetteer" kao "geografski indeks ili rječnik". Kao primjer naziva navodi djelo britanskog povjesničara Laurencea Echarda iz 1693. s naslovom "The Gazetteer's: or Newsman's Interpreter: Being a Geographical Index". Echard je napisao kako mu je naslov "Gazetteer's" predložila "vrlo istaknuta osoba" čije ime nije htio otkriti. Za drugi dio svojeg djela objavljenog 1704. koristio je za naslov knjige "the Gazeteer' simply". Time je uvedena riječ 'gazetteer' u engleski jezik. Povjesničar Robert C. White pretpostavlja kako je Echardova "vrlo istaknuta osoba" bio njegov kolega Edmund Bohun, a kao razlog neotkrivanja njegova imena naveo je Bohunovu povezanost s jakobitskim pokretom.
Od 18. stoljeća engleski izraz "gazetteer" dobio je dodatno značenje uz ono tradicionalno (tj. značenje geografskog rječnika), te je počeo označavati dnevne novine kao što je London Gazetteer.
Tipovi i organizacija Geografski leksikoni često se kategoriziraju po vrsti, opsegu i prikazanoj informaciji. Svjetski geografski leksikoni obično se sastoje od abecednog popisa država s relevantnim statističkim podacima za svaku od njih, a neki geografski leksikoni čak popisuju informacije o pojedinim gradovima, selima i ostalim naseljima različitih veličina. Kratki geografski leksikoni često udruženi s računalnom izradom karata i GIS-om mogu jednostavno sadržavati popis naziva mjesta zajedno s njihovim lokacijama određenima geografskom širinom i dužinom ili drugim prostornim referencijalnim sustavom (npr. British National Grid). Kratki geografski leksikoni pojavljuju se u obliku toponimskih indeksa na kraju većih objavljenih atlasa. Deskriptivni geografski leksikoni mogu uključivati dugačke tekstualne opise mjesta koja navode, uključujući objašnjavanje industrija, vlasti i geografije zajedno s povijesnim perspektivama, kartama i/ili fotografijama. Tematski geografski leksikoni popisuju mjesta ili geografska obilježja prema temi; primjerice ribarske luke, nuklearne elektrane ili povijesne građevine. Njihov zajednički element je geografska lokacija kao važan atribut popisanih obilježja.
Urednici geografskih leksikona sakupljaju činjenice i ostale informacije iz službenih vladinih izvješća, popisa stanovništva i trgovačkih komora zajedno s mnogim drugim izvorima, te ih organiziraju u prikladnom obliku.
Povijest
Zapadni svijet Helenistička i grčko-rimska era thumb|right|200px|Manuskriptna kopija Ptolomejeve karte svijeta iz 15. stoljeća, preuzeta iz Ptolomejeve Geografije (oko 150.), a na kojoj se nalaze "Serica" i "Sinae" (Kina) krajnje desno, iza otoka "Taprobane" (Šri Lanka, pretjerane veličine) i "Aurea Chersonesus" (Malajski poluotok). thumb|200px|Karta Londona Johna Nordena izdana 1593. godine thumb|right|200px|Karta Bedforda Johna Speeda iz njegova djela Theatre of the Empire of Great Britaine izdanog 1611. thumb|right|200px|"Prevailing Religions of the British Indian Empire", objavljeno u Imperial Gazetteer of India, Oxford University Press, 1909 thumb|right|200px|"A New Map of North America Shewing all the New Discoveries" američkog geografa Jedidiaha Morsea objavljena u njegovom geografskom leksikonu 1797. U svojem novinskom časopisu "Alexander and the Ganges" (1923), povjesničar W.W. Tarn govori o listi i opisu satrapija u Aleksandrovu Carstvu koji su napisani negdje između 324. i 323. pr. Kr. u obliku geografskog leksikona. Tarn bilježi kako dokument ne bi smio biti stariji od lipnja 323. pr. Kr. jer prikazuje Babilon kojeg još nisu razdijelili Aleksandrovi generali. Dokument je revidirao grčki povjesničar Diodor Sikul u 1. stoljeću pr. Kr. U 1. stoljeću pr. Kr. Dionizije iz Halikarnasa spominje pisanje logografa u obliku kronika u razdoblju prije pojave osnivača grčke historiografske tradicije Herodota (tj. prije 480-ih pr. Kr.), govoreći kako "oni nisu pisali povezane zapise, već su ih razdijelili prema narodima i gradovima, uzimajući svakog posebno". Povjesničar Truesdell S. Brown tvrdi kako bi se ono što Dionizije opisuje u svojem citatu o logografima trebalo kategorizirati ne kao prava "povijest" već radije kao geografski leksikon. U raspravi o grčkoj koncepciji riječne delte u starogrčkoj književnosti Francis Celoria bilježi kako su Ptolomej i Pauzanije u 2. stoljeću po. Kr. dali geografskom leksikonu informacije o geografskim pojmovima.
Možda su grčkim geografskim leksikonima prethodili staroegipatski. Iako ne označuje dokument specifično kao geografski leksikon, Penelop Wison (PhD, predavačica na Odjelu za arhitekturu na Sveučilištu u Durhamu) opisuje staroegipatski papirus pronađen na lokalitetu Tanis, Egipat (grad osnovan tijekom Dvanaeste egipatske dinastije) koji daje sljedeći prikaz za svako administrativno područje Egipta u to vrijeme:
…ime prijestolnice noma, njezine svete barke, njezinog svetog stabla, njezinog groblja, datum njezina festivala, imena zabranjenih objekata, lokalnog gradskog boga, zemlje i jezera. Ova zanimljiva kodifikacija podataka koju je vjerojatno izradio svećenik paralelena je vrlo sličnim izdanjima podataka na zidovima hrama u Edfuu, primjerice.
Srednjovjekovno i rano moderno doba Domesday Book koji je 1086. inicirao Vilim I. Osvajač bio je vladin elaborat o administrativnim grofovijama Engleske. Koristio se za procjenu imovine seoskih gospodarstava i zemljoposjednika radi učinkovitog prikupljanja poreza. U elaboratu su popisani brojni engleski dvorci. Znanstvenici raspravljaju o točnom broju koji je zapravo referenciran u knjizi. Kako god bilo, Domesday Book sadrži detaljnu činjenicu da je uništeno 3.558 registriranih kuća u 112 različitih okruga na popisu, a 410 uništenih kuća bilo je izravna posljedica izgradnje i širenja dvoraca. Edward II. od Engleske inicirao je 1316. izradu elaborata Nomina Villarum. To je popis svih administrativnih podjedinica u Engleskoj koje je država mogla iskoristiti radi procjene koliko se mnogo vojnih snaga moglo regrutirati i pozvati iz svake regije. Engleski kartograf i topograf iz tudorske ere John Norden (1548–1625) napisao je Speculum Britanniae (1596), djelo koje sadrži abecedni popis mjesta u Engleskoj s naslovima koji pokazuju njihove administrativne stotine i referencirani su na karte u privitku. Theatre of the Empire of Great Britaine Johna Speeda iz 1611. sadrži geografske leksikone za sve grofovije u Engleskoj s ilustriranim kartama, kratkom lokalnom poviješću, popisom administrativnih stotina, indeksom župa i koordinatama geografske dužine i širine za gradove u grofoviji. Pojedinačne župe u Engleskoj započele su sastavljati od 1662. godine Hearth Tax Returns koji su sadržavali i karte lokalnog područja u privitku, a parice njihovih zapisa slali su se u središnje vladine urede državne riznice. Kako bi dopunio svoju 'novu veliku Kartu Engleske' iz 1677. godine, engleski kartograf John Adams sastavio je 1680. opsežan geografski časopis "Index Villaris" koji je sadržavao 24.000 mjesta popisanih s geografskim koordinatama podudarnih s kartom. "Geographical Dictionary" Edmunda Bohuna objavljen je 1688. u Londonu, a sastojao se od 806 stranica s 8.500 zapisa. U svojem djelu Edmund Bohun je pripisao prvi poznati zapadnjački geografski leksikon geografu Stefanu iz Bizantija (6. stoljeće) dok je također zabilježio utjecaj u svojem djelu iz Thesaurus Geographicus (1587) belgijskog geografa Abrahama Orteliusa (1527–1598), no tvrdio je kako se Orteliusovo djelo uvelike bavilo antičkom geografijom, a ne suvremenim informaicjama. Talijanski slikar Aldus Manutius u svojem je djelu iz 1502. prvi proučio djelo Ethnica (Εθνικά), jedini sačuvani fragment Stefanova geografskog rada.
Talijanski redovnik Phillippus Ferrarrius (umro 1626.) objavio je geografski rječnik "Epitome Geographicus in Quattuor Libros Divisum" u švicarskom gradu Zürichu 1605. godine. Svoje djelo podijelio je na glavne teme o gradovima, rijekama, planinama, te jezerima i močvarama. Svi toponimi, koji su navedeni na latinskom jeziku, poredani su abecednim redom unutar svakog glavnog poglavlja po geografskom tipu. Godinu dana poslije njegove smrti objavljen je njegov "Lexicon Geographicum" koji je sadržavao više od 9000 različitih zapisa geografskih mjesta. To je bio napredak u odnosu na Orteliusov rad, jer je obuhvaćao moderne toponime i mjesta koja su otkrivena nakon Orteliusova vremena.
Pierre Duval (1618. – 1683.), nećak francuskog kartografa Nicolasa Sansona, napisao je različite geografske rječnike. Među njih spadaju rječnik o opatijama u Francuskoj, rječnik o antičkim lokalitetima Asiraca, Perzijanaca, Grka i Rimljana s njihovim modernim ekvivalentnim imenima, te djelo objavljeno 1651. u Parizu koje je istovremeno bilo prvi univerzalni i vernakularni geografski rječnik Europe. Postupnim širenjem geografskog leksikona Laurencea Echarda iz 1693. i ovo je djelo također postalo univerzalni geografski rječnik koji je preveden na španjolski 1750. godine, na francuski 1809. godine, te na talijanski 1810. godine.