mini|250px|desno|Granice Makedonije i Odrinske Trakije 1913.
VMRO, odnosno Vnatrešna makedonska revolucionerna organizacija (makedonski: Внатрешна Македонска Револуционерна Организација, bugarski: Вътрешна Македоно-Одринска Революционна Организация) tajna je politička organizacija koja je djelovala od kraja XIX. stoljeća i početkom XX. stoljeća. Encyclopedia Britannica – online edition, Internal Macedonian Revolutionary Organization., pristupljeno 16. travnja 2015. Početni cilj organizacije bio je ishođenje autonomije za Makedoniju i Odrinski vilajet koje su tada bile još ostale u okviru Osmanskog Carstva. Kasnije je VMRO sve više postajao sredstvo za Bugarske ciljeve na Balkanu. VMRO je nakon Prvoga svjetskog rata slovio kao teroristička organizacija, koja je krajnjim sredstvima i oružanim terorom željela izmijeniti tadašnje granice europskog jugoistoka. Terrorist Transformations: IMRO and the Politics of Violence. Keith Brown. Brown University, The Watson Institute for International Studies. U svojoj povijesti organizacija je više puta mijenjala ime.
Danas pod imenom VMRO djeluju dvije značajnije političke organizacije, u Bugarskoj djeluje desna politička organizacija od 1990. – VMRO, dok u Sjevernoj Makedoniji djeluje također od 1990. – VMRO-DPMNE.
VMRO za osmanskog razdoblja Podrijetlo i ciljevi organizacije
Organizacija je osnovana 1893. godine u tada osmanskom gradu Solunu u kojemu je živio značajan broj makedonsko-bugarskog stanovništva. VMRO je osnovala male grupe makedonsko-bugarskih nacionalista koji su prvenstveno bili protiv osmanske vlasti i za slobodu Makedonije koju su držali nedjeljivim teritorijem i njezine su stanovnike zvali Makedoncima bez obzira na njihovu nacionalnost.The Balkans. From Constantinople to Communism. Dennis P Hupchik, str. 299. To je bila tajna revolucionarna organizacija. Encyclopaedia Britannica – online, Internal Macedonian Revolutionary Organization, pristupljeno 16. travnja 2015. VMRO je s vremenom mijenjao svoje ciljeve: ispočetka je to bila autonomija, kasnije se razmišljalo o preoblikovanju Balkana kao federacije s Makedonijom kao jednom od federalnih jedinica.The Times, (London), 16. rujan 1924. str. 9. An interview with Todor Alexandrov.
Organizaciju su osnovali Hristo Tatarčev, Dame Gruev, Petar Pop-Arsov, Andon Dimitrov, Hristo Batandžijev i Ivan Hadžinikolov. Većina ih je bila (osim Ivana Hadžinikolova) blisko povezana s tadašnjom Bugarskom gimnazijom iz Soluna. Prema sjećanju Hrista Tatarčeva iz njegovih Memoara, izvorno ime organizacije bilo je Makedonska revolucionarna organizacija (MRO). Statut organizacije bio je kolektivni rad, a kao uzor poslužio im je statut Bugarske revolucionarne organizacije za nacionalno oslobođenje. Moto im je bio Implementacija zaključaka Berlinske konferencije. Osnovali su Centralni komitet Organizacije s raznim pododborima.
mini|130px|lijevo|Dame Gruev
Odrinski vilajet bila je turska upravna jedinica i ime za kraj Istočne Trakije oko grada Odrina (Jedrena) koje je dao VMRO za kraj koji je, poput Makedonije, bio još uvijek pod osmanskom vlašću, a u kojemu je živjela značajna bugarska (ali i turska i grčka) manjina. Organizirani revolucionarni pokret u Trakiji počinje od 1895. godine kada je Dame Gruev uspio pridobiti nastavnika Hrista Koceva, rođenog u Štipu, koji je tada radio u Bugarskoj gimnaziji u Odrinu (Jedrene). Kocev je kao opunomoćenik Centralnog komiteta VMRO-a uspio osnovati regionalnu organizaciju u Odrinu i velik broj podružnica u Odrinskom vilajetu.Freedom or Death, The Life of Gotsé Delchev, by Mercia MacDermott, Journeyman Press, London & West Nyack, 1978., str. 230., pristupljeno 16. travnja 2015.
Na osnovu nekih povijesnih detalja dio bugarskih, a i nekih zapadnih povjesničara vjeruje da je prvo i vjerojatno neslužbeno ime organizacije promijenjeno 1896. ili 1897. godine u Bugarski makedonsko-odrinski revolucionarni komitet (BMORK) i da je organizacija djelovala pod tim imenom sve do 1902. godine kad je promijenila ime u Tajnu makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju (TMORO). U Sjevernoj Makedoniji većina pak povjesničara drži da je ime organizacije u periodu 1896. – 1902. bilo Tajna makedonsko-odrinska revolucionarna organizacija (TMORO). Obje strane imaju dokaze za svoje tvrdnje u vidu dijelova rukopisa Statuta organizacije ili sličnih neslužbenih i teško provjerljivih dokumenata. Makedonski povjesničari za svoju tvrdnju imaju dokaz u kopiji statuta VMRO-a koja se čuva u Londonu i koja ima nadnevak od 1898. godine, no potpuno je neprijeporno da je organizacija promijenila ime u Unutrašnju makedonsku-odrinsku revolucionarnu organizaciju (VMORO) 1905. godine.
Nakon raspuštanja organizacije za vrijeme Bugarske okupacije teritorija Makedonije za vrijeme Prvoga svjetskog rata (1915. – 1918.), organizacija je obnovljena 1920. godine pod imenom Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO) pod kojim je poznata i danas.
mini|150px|lijevo|Goce Delčev
Glavni cilj izvornog VMRO-a bio je ujedinjenje svih nezadovoljnika osmanskom vlašću u Makedoniji i Odrinskom vilajetu i nakon toga politička autonomija. VMRO se nadao podršci svih stanovnika Vlaha, Grka, pa čak i potlačenih i nezadovoljnih Turaka. VMRO je ubrzano rastao, u svega par godina vodstvo stranke uspjelo je organizirati veliku mrežu lokalnih organizacija diljem Makedonije i Odrinskog vilajeta. One su se najčešće osnivale uz tadašnje crkvene škole Bugarskog egzarhata, a učitelji su bili vođe organizacija. VMRO je i danas predmet žestokih polemika i velikih proturječnosti: je li to bio makedonski, bugarski ili čak ruski (kasnije sovjetski) pokret? Sve te proturječnosti možda najbolje ocrtava životopis Dimitra Vlahova koji je također bio jedan od ekstremno proturječnih političara i koji je jako lavirao između pan-bugarskog i pan- makedonskog nacionalizma. Bio je član lijevog krila Makedonsko-odrinske revolucionarne organizacije, kasnije bugarski zastupnik u Osmanskom parlamentu, nakon toga jedan od najviših vođa VMRO (Ujedinjenog) krila koje je bilo blisko Bugarskoj komunističkoj partiji. Čovjek koji je na kraju izabran kao Makedonac na izborima 1946. godine za potpredsjednika Prezidija FNR Jugoslavije.
VMRO u vrijeme oružane borbe protiv Osmanskog Carstva mini|lijevo|Četiri ustanika iz 1904.
Početno romantično razdoblje VMORO-a okončano je aferom Vinica kad je osmanska policija otkrila tajno skladište oružja 1897. godine blizu bugarske granice. Nakon toga zaoštrila se borba protiv VMORO-a i njegovih članova. Na to je VMORO odgovorio tako što se sve više pretvarao u militantnu gerilsku organizaciju koja je na napade odgovarala napadajući turske službene osobe ali i kaznenim akcijama protiv vlastitih osumnjičenih izdajnika. Oružane grupe VMORO-a, poznate kao "čete" (чети) nakon 1903. godine borile su se ne samo protiv turskih policajaca i vojnika, već i protiv sličnih pro-srpskih i pro-grčkih četa za vrijeme Borbe za Makedoniju.
mini|desno|280px|Ustanici VMRO-a iz Florine,1903
Neprikosnovenu vodeću ulogu VMORO-u počele su osporavati dvije nove političke organizacije Vrhoven makedono-odrinski komitet (Върховен македоно-одрински комитет) takozvani Vrhovisti iz Sofije, i jedna mala skupina umjerenjaka iz Soluna – Blgarsko Tajno Revoluciono Bratstvo. One su se kasnije, 1902. godine, stopile s VMRO-om. U proljeće 1903. godine, skupina mladih anarhista povezanih s VMRO kroz Kruga Gemidži (Bivši maturanti Bugarske gimnazije iz Soluna) otpočela je sa serijom bombaških napada po Solunu 1903. godine želivši tako privući pažnju tadašnjih Velikih sila na položaj Makedonije u Osmanskom Carstvu.
U isto vrijeme ubijen je u okršaju s turskim snagama neosporni vođa VMRO-a, Goce Delčev. Dok je Goce Delčev bio živ on se žestoko protivio podizanju nepripremljenog Ilindenskog ustanka ali odmah po njegovoj smrti tiha većina iz VMRO-a odlučila ga je podići. Nakon početnih ustaničkih uspjeha, Kruševska Republika, ustanak je doživio brzi krah.
VMRO nakon Ilindena lijevo|mini|General Cončev s ustanicima 1904.
Neuspjeh Ilindenskog ustanka iz 1903. godine doveo je do cijepanja VMRO-a na lijevo i desno krilo. Lijevo krilo (federalisti) okupljeni najviše u tadašnjim okruzima Seres i Strumica bili su protiv bugarskog nacionalizma i favorizirali su ideju stvaranja jedne Balkanske federacije s jednakim nacionalnim pravima za sve. Desno krilo (centralisti) iz tadanjih turskih okruga Selânik, Monastir i Üsküp bilo je za što bliže povezivanje s bugarskim nacionalistima. Između 1905. – 1907. zbile su se brojne teške borbe između VMRO-a i turskih snaga, ali i između VMRO-a i sve brojnijih protivničkih četa organiziranih od Grka i Srba koje su stale ulaziti u Makedoniju. Borbe su tinjale i među frakcijama VMRO, definitivni razlaz između ova dva krila zbio se nakon ubojstva Todora Panice 1907. godine, koga su ubili desni (centralistički) aktivisti Boris Sarafov i Ivan Garvanov.
Nakon Mladoturske revolucije iz 1908. godine obadvije dotad zaraćene frakcije, zaboravile su na nesuglasice i otpočele s legalnim oblicima političke borbe. Jane Sandanski i Hristo Černopejev, stupili su u kontakt s Mladoturcima i nastojali organizirati javni rad stranke, prvo su željeli osnovati Makedonsko-Odrinsku Revolucionarnu Organizaciju (MORO). Ispočetka se djelatnost organizacije svodila isključivo na promidžbu, kasnije na osnivačkoj skupštini MORO se priključio legalnoj turskoj politikoj stranci Narodnoj federativnoj stranci (Bugarski odjeljak). Uskoro je međutim Mladoturski režim promijenio svoju politiku prema nacionalističkim strankama, i zaoštrio svoj odnos prema njima, pa tako i prema VMRO-u. U siječnju 1910. godine Hristo Černopejev s pristašama osnovao je Bugarsku narodnu makedonsko-odrinsku revolucionarnu organizaciju. 1911. godine, osnovan je Centralni komitet nove stranke u koji su ušli; Todor Aleksandrov, Hristo Černopejev i Petar Čaulev. Njihov cilj bio je vratiti jedinstvo nekadašnjeg VMRO-a i osnažiti borbu protiv Turaka. Nakon pogibije Černopejeva (Poginuo je kao bugarski časnik 1915. godine za Prvoga svjetskog rata) na njegovo mjesto došao je bugarski general Aleksandar Protogerov. Za vrijeme Balkanskih ratova, bivši vođe VMRO-a, obiju frakcija, lijeve i desne ujedinili su se u Makedonske-Odrinske dobrovoljačke snage i borili na strani bugarske vojske. Nakon Balkanskih ratova, podijeljena je Makedonija i Odrinski vilajet (Istočna Trakija) između Bugarske, Grčke, Srbije i Osmanskog Carstva.
Međuratno razdoblje
Nakon potpisivanja Nejskog mirovnog sporazuma, 1919. godine Bugarskoj nije bilo dozvoljeno pripojiti dijelove Makedonije i Trakije za koje je ona držala da su njezini.
Nakon toga tadašnja jedinstvena Makedonsko-odrinska organizacija razdvojila se na dvije: Unutrašnju Tračku revolucionarnu organizaciju (bugarski: Вътрешна тракийска революционна организация) i Unutrašnju Makedonsku revolucionarnu organizaciju. Tijekom 1923. i 1924. godine VMRO je po vlastitim izvorima uspio ubaciti u Vardarsku Makedoniju 53 četa (naoružanih odreda), od kojih su 36 ubačena iz Bugarske, 12 njih bili su lokalni a 5 ih je ubačeno iz Albanije.Огнянов, Михаил. Македония – преживяна съдба, С. 2003 (2 издание), с. 143.–144. Ukupan broj članova ovih odreda bio je oko 3.245 komita (gerilskih boraca) vođenih od strane 79 vojvoda (komandanata)
mini|150px|lijevo|Nikola Pitu Gulev u uniformi borca VMRO
Šesti kongres Balkanske komunističke federacije koju je vodio bugarski komunist Vasil Kolarov kao i V. Kongres Kominterne održan u Moskvi 1923. godine, izglasali su rezolucije o potrebi osnivanja Autonomne i neovisne Makedonije i Trakije. 1924. godine VMRO otpočeo je pregovore s Kominternom o potrebi osnivanja jednog jedinstvenog makedonskog pokreta u koji bi ušli VMRO-ovci i lokalni komunisti. Sovjeti su preko VMRO-a htjeli ubrzati revolucionarna zbivanja na Balkanu, a zatim destabilizirati balkanske monarhije, te iz toga nešto postići.