200px|mini|Znak Organizacije ukrajinskih nacionalista (M) Organizacija ukrajinskih nacionalista (ukr. Організація українських націоналістів), skraćeno OUN, ukrajinski je politički pokret stvoren 1929. godine u tada istočnoj Poljskoj, danas zapadnoj Ukrajini. Organizacija je u samom početku prihvatila metode nasilja čime je vrlo rano stekla status terorističke organizacije. Njezini ciljevi na samom početku su bili revanšizam prema poljskoj i ruskoj hegemoniji te zaštita ukrajinskog stanovništva od višegodišnje poljske političke i društvene represije. OUN se tijekom godina formirao i usavršavao te je postao primjerna organizacija s ciljem uspostavljana neovisne ukrajinske države. Pojam nacionalizam je od samog početka poistovjećivan s pojmom patriotizam i nije bio istoznačan s terminom nacionalizam u zapadnom društvu.
Jedan od istaknutih ukrajinskih nacionalista je bio Stepan Bandera, koji je ukrajinski nacionalizam okarakteritzirao sljedećim riječima: «Ideja ukrajinskog nacionaliste, nacionalističkog pokreta, nije istoznačna terminu sa Zapada. Ukrajinski nacionalni pokret nema ništa zajedničko s nacizmom, fašizmom ili nacional-socijalizmom. Ukrajinski nacionalizam se bori protiv imperijalizma, protiv totalitarizma, protiv rasizma i bilo kojeg oblika diktature te zagovaranja nasilja. Termin ukrajinski nacionalist istovjetan je s terminom ukrajinski patriot, koji je spreman boriti se za slobodu svoga naroda i žrtvovati sve za svoj narod, žrtvovati sve što posjeduje, ...» (Stepan Bandera)
Sukobljavanje OUN-a s poljskim vlastima
Represivni povijesni odnosi između Poljaka i Ukrajinaca su u velikoj mjeri obilježili Drugi svjetski rat na području zapadne Ukrajine. Bili su i jedni i drugi pod njemačkom okupacijom te nije bilo ni poljske ni ukrajinske države slične primjeru NDH, ali su postojale poljske i ukrajinske vojne formacije. Poljaci su imali vojsku pod imenom Armia Krajowa. Riječ «armija» označava vojsku, a riječ «kraj» na poljskom znači «zemlja», slično kao i na ukrajinskom jeziku (Ukrajinci za zemlju odnosno državu kažu «krajina», a «ukrajina» bi prema tome bila «rodna zemlja» ili «domovina» (u-zemlji, za razliku od nečega što je izvan-zemlje). «Kraj ojczysty» je poljski naziv za «domovinu», iz čega bi se naziv Armia Krajowa u slobodnijem prijevodu mogao prevesti kao «Domovinska Armija».
Armia Krajowa (sinonim: Oružane Snage u Domovini) je bila tajna vojna organizacija koja je djelovala na teritoriju pod njemačkom okupacijom. Bila je pod zapovjedništvom vođe koji je bio u Londonu i podređena poljskoj vladi u emigraciji. Nastala je u Varšavi 27. rujna 1939. od Službe Poljske Pobjede (SZP), koja je u siječnju 1940. preimenovana u Savez Oružane Borbe (ZWZ). ZWZ je u početku primao vojne i druge naredbe iz Francuske. Nakon okupacije Francuske i prelaska vlade u Veliku Britaniju, vojska se našla pod zapovjedništvom generala W. Sikorskog.
U 1942. godini ZWZ je preimenovana u Armiju Krajowu (AK). AK je vodila borbu protiv Nijemaca. U početku je bila koncentrirana na razne akcije kao što su sabotaže i diverzije. Tek 1943. godine, kad je došlo do preokreta rata nakon njemačkog poraza u Staljingradu, AK je organizirala partizanske jedinice koje su djelovale s antinjemačkih, antikomunističkih i antiukrajinskih pozicija. Zbog toga je vodila borbe ne samo s Nijemcima već i sa sovjetskim partizanima te Ukrajinskom Ustaničkom Armijom (UPA) tj. ukrajinskim antinjemačkim i antisovjetskim partizanima. Ujedno se sukobila i s poljskim komunističkim partizanima.
Vezano za poljsko-ukrajinski sukob koji ima višestoljetnu povijest, u novijem razdoblju sukob je ponovno eskalirao nakon Prvog svjetskog rata kada je Europa manipulativnim metodama dodijelila Poljskoj istočnu Galiciju odnosno zapadnu Ukrajinu, na kojoj je tada živjelo oko 7,000,000 Ukrajinaca. Poljska se obavezala pred međunarodnim organizacijama da će poštovati nacionalna prava mnogobrojnih Ukrajinaca, međutim ništa od dogovorenog se nije ispoštovalo što je među ukrajinskom populacijom stvorilo snažan revolt prema poljskoj vlasti, ali i lokalnom poljskom stanovništvu te je predstavljalo temelj formiranja Organizacije ukrajinskih nacionlista. Poljske vlasti su na razne načine pokušale asimilirati ukrajinsko stanovništvo, što su jednim dijelom i uspjeli. Mnoge organizacije i ukrajinske obrazovne ustanove koje su postojale iz vremena austro-ugarske vladavine u Galiciji su ukinute.
Poljska je otišla toliko daleko da je osnovala koncentracione logore za Ukrajince. Tvrdilo se da su Rusini (prijašnji naziv za Ukrajince u Poljskoj) ustvari Poljaci pravoslavnog obreda te ih treba povratiti na poljsku nacionalnost. Poljaci nisu poštovali ni ukrajinsku Grkokatoličku Crkvu koju je Rimski Papa priznavao kao ravnopravnu s Rimokatoličkom Crkvom. Poljaci su često bezrazložno pritvarali mnogobrojne ugledne ukrajinske intelektualce pa čak ukrajinskog humanistu mitropolita grofa Andrija Šeptickog. Minirali su i palili ukrajinske pravoslavne i grkokatoličke crkve te su često raseljavali ukrajinsko stanovništvo širom Poljske kako bi se što prije asimiliralo s poljskim stanovništvom.
Ukrajinci su ugroženi takvim sustavnim oblicima nasilja u 1929. godini osnovali tajnu organizaciju pod nazivom Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN), ali pojam nacionalist od samog početka se poistovjećivao s pojmom ukrajinskog patriota. Mlad i neiskusan OUN se odmah u početku radikalno suprotstavio Poljacima izvršivši niz ubojstava poljskih političara i generala. Izvršene su razne sabotažne akcije koje su trebale otvoriti ukrajinsko pitanje i pitanje političkih i drugih prava Ukrajinaca u istoj državi. Poljska je zatim poštrila svoje represivne mjere te je masovno naseljavala poljske koloniste u Galiciju s namjerom da promjeni etničku sliku stanovništva. S druge strane, OUN je i dalje spaljivala poljske usjeve i poljska imanja, stvarala je nepoželjne uvjete kako bi se poljski kolonijalisti iselili iz Zapadne Ukrajine. OUN i poljska tajna policija bile su za javnost u pravom prikrivenom ratu i nijedna strana nije imala namjeru popustiti u tim sukobima.
Formiranje i aktivnost UPA vojske
Istovremeno je sovjetski Narodni Komisariat Unutrašnjih Poslova - NKVD vodio tajni rat protiv OUN-a, jer je OUN počela djelovati i na teritoriju sovjetske Ukrajine, s ciljem stvaranja nezavisne ukrajinske države. (Rusi su naposljetku ubili i vođu OUN-a pukovnika Eugena Konovalca, podmetnuvši mu «poklon knjigu» u kojoj je bila aktivnirana bomba. Kad su Nijemci okupirali Poljsku, a sovjetske trupe Zapadnu Ukrajinu, OUN je nastavila borbu protiv NKVD-a, ali bezuspješno jer nije imala puno iskustva s novim protivnikom. Sovjetska tajna policija je uspjela potaknuti i stvaranje dvije različite političke struje u samom vrhu OUN-a, koji je uskoro podijelio na OUN-A i OUN-B. Jednu organizaciju je predvodio pukovnik Andrij Meljnik, a drugu Stepan Bandera. Više diplomatskog svjetonazora i evidentno manje radikalna OUN-A Andrija Meljnika nije imala mnogo pristalica u Zapadnoj Ukrajini, niti Ukrajini u cjelini. Ona je držala pod svojim zapovjedništvom vrlo razvijenu špijunsku mrežu OUN-a koja je diplomatskim i drugim metodama djelovala u brojnim zemljama od Australije pa do Finske i Švedske, na svim kontinentima. Više radikalna OUN-B Stepana Bandere je djelovala na ukrajinskim zemljama, posebno među mladim Ukrajincima, studentima i seljacima.
Pred napad Njemačke na SSSR u Njemačkoj je formiran jedan bataljun ukrajinskih dragovoljaca iz Ukrajine. Nijemci su Ukrajince često pridobili jakom propagandom i uvjeravanjem da će svojim radikalnim istupima pomoći brže stvaranje nezavisne Ukrajine. Nakon strašnog terora i žrtava koje su Ukrajinci pretrpjeli u Sovjetskoj Ukrajini tijekom tridesetih godina, mnogi su željeli vjerovati u nagađanja i očekivali su oslobođenje od represije pod njemačkim pokroviteljstvom. Isti bataljon u kojemu su sudjelovali Ukrajinci je prešao sovjetsko njemačku granicu i prvi ušao u Ljviv 30. lipnja 1941. godine. U Ljvivu je zatečena strašna slika. Uoči povlačenja NKVD-a, strijeljani su svi pritvoreni Ukrajinci (i pojedini Poljaci) kod kojih je u policijskim domukmentima bio ispisano «u slučaju rata - strijeljati». Radilo se o nekoliko tisuća ljudi; uglavnom inteligencija, svećenstvo i politički disidenti te sumnjivi društveni aktivisti. Ista situacija se dogodila u svim gradovima Zapadne Ukrajine, odakle se NKVD-e povlačio.
Dana 30. lipnja 1941., u Ljvivu su Ukrajinci pod rukovodstvom OUN-a sazvali ukrajinski parlament Radu i jednostrano proglasili obnovu nezavisne Ukrajine. S obzirom na to da je nezavisnost proglašena bez konzultacija s Nijemcima, njemački Gestapo je odmah pozatvarao sve vodeće ukrajinske političare i vojne zapovjednike. Neki su strijeljani odmah, a dio njih od veće važnosti je otpremljen u koncentracione logore. Pritvoren je i Stepan Bandera. Od njega se tražilo da se sazove nova Rada i pritom opozove proglašenje nezavisnosti Ukrajine. Bandera nije pristao na takve ucjene te je otpremljen u koncentracioni logor Saksenhauzen. Uhićena su i njegova dva brata te su likvidirani u Auschwitzu. Po Ukrajini su počela masovna uhićenja i strijeljanja ukrajinskih nacionalista koji su propagirali neovisnost Ukrajine. U probleme su došli i Ukrajinci koji su se u to vrijeme našli u NDH. Oni su pripadali OUN-B grupaciji kojom je zapovjedao pukovnik Andrij Meljnik, i u saglasnosti s Ante Pavelićem, namjeravali su aktivirati antisovjetsku Ukrajinsku legiju za Istočni front. Iz Berlina je Zagreb primio depešu o zabrani upućivanja ukrajinskih nacionalista na Istočni front. Ta Legija nikada nije upućena u Ukrajinu, a pritvoreni su i neki važni Ukrajinci iz Zagreba, koji su na kraju otpremljeni za koncentracioni logor.
Ukrajinski bataljon koji je stigao s Nijemcima u Zapadnu Ukrajinu je povučen u Njemačku i odmah je raspušten. Bio je to brzi razlaz Ukrajinaca i Nijemaca, a njemačka antiukrajinska politika koja nije dozvolila stvaranje ogromne države, ovdje je poprimila svoje jasne crte koje su Ukrajincima dale nove jasne smjernice u Drugom svjetskom ratu. Generalno govoreći, suradnja je trajala svega prvih sedam dana i nikad se više nije obnovila. Progonjena Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) je u 1942. počela ponovo organizirano djelovati. Počelo se sa stvaranjem Ukrajinske Ustaničke Armije (UPA). Na čelo UPA-e je postavljen general Roman Šuhevič, čiji stric je jedno vrijeme prebivao u Zagrebu, a potom u Beogradu. Prvi problem se iskristalizirao u nedostatku oružija, koje se prikupljalo na razne načine, često i preko šverca te otimanja od njemačke policije i njemačkih vojnih formacija.
Broj vojnika UPA je vrlo brzo rastao te je u kratkom razdoblju prešao broj od stotinu tisuća. Na terenu Zapadne Ukrajine, kad se pojavila i Armia Krajowa, ukrajinska UPA je ponudila suradnju u borbi protiv nacističkih i sovjetskih okupatora, ali su Poljaci odbili takvu ponudu. Veliki broj poljskih kolonista i Poljaka uopće, već je služio u njemačkim policijskim jedinicama koje su Nijemci paradoksalno nazvali «Ukrajinska policija». To je s Ukrajinom bilo vezano samo kao sa zemljopisnim pojmom, ali ne i etničkim. Sastav su osim Poljaka činili i Folksdojčeri iz Ukrajine, a Ukrajinaca je bilo svega pojedinačno. Napadajući njemačke policijske jedinice, UPA je došla u sukob s Armiom Krajowom, koja se pojavila kao zaštitnik poljskih kolonista. UPA je napadala poljska sela s namjerom da protjera Poljake iz Zapadne Ukrajine prilikom čega su stradali i mnogi nedužni civili. Poljaci iz njemačke policije i Armie Krajowe (razdvojeno) su napadali ukrajinska sela. Vršeni su strašni pokolji na jednoj i drugoj strani. Najpogubniji sukobi su se dogodili u zapadnoukrajinskoj ukrajinskoj regiji Volinija.