mini|Katedrala sv. Dujma u Splitu Split je drugi najveći grad u Hrvatskoj i najznačajnije političko, društveno, kulturno i gospodarsko središte Dalmacije. Grad je sjedište splitsko-dalmatinske županije, Hrvatske ratne mornarice i nadbiskupije. Dan grada Splita slavi se 7. svibnja, na dan gradskog patrona sv. Dujma. Split je proslavio 1700 godina svoga postojanja, a kao nadnevak za jubilej uzima se godina početka gradnje Dioklecijanove palače (295.). Međutim, arheološki nalazi potvrđuju da je na mjestu današnjeg grada postojalo još starije ilirsko i grčko naselje.
Grad Split utemeljen je kao grčka kolonija Aspálathos (Aσπάλαθος) u 3. ili 2. stoljeću pr. n. e. Postao je važna naseobina oko 650. godine kad je preuzeo primat od Salone, do tad glavnog grada rimske provincije Dalmacije – nakon razaranja Salone od Avara i Slavena dobro utvrđena Dioklecijanova palača je naseljena od rimskih izbjeglica. Split tada postaje Bizantski grad da bi kasnije polako prešao pod sferu utjecaja Mletačke Republike i Kraljevine Hrvatske, dok je Bizant zadržao samo nominalnu vladavinu.
Tijekom srednjeg vijeka Split je bio autonomna komuna, često mijenjajući vrhovne gospodare u borbi za prevlast nad dalmatinskim gradovima između Venecije i Kraljevine Ugarske. Od 1420. do 1797. godine bio je pod vrhovništvom Mletaka, a tijekom 16. i 17. stoljeća bio je izložen osmanskim napadima. Zaleđe je osigurano od Osmanlija nakon Morejskog rata 1699. g., a poslije pada Mletačke Republike (1797.), Split dolazi prvo pod austrijsku, zatim kratkotrajnu francusku, a potom 1815. godine ponovno pod austrijsku vlast u sastavu koje ostaje, kao dio Kraljevine Dalmacije i nakon preustroja u Austro-Ugarsku, u austrijskom dijelu monarhije, do 1918. godine.
Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije, zajedno s većim dijelom Dalmacije, združio se s Hrvatskom u sastavu Kraljevine SHS (Jugoslavije). Veći razvitak grad ostvaruje nakon Prvog svjetskog rata, ponajviše zbog statusa glavne luke Kraljevine Jugoslavije, jer su se Zadar, Rijeka i Pula nalazili pod talijanskom upravom, a hrvatski gospodarstvenici iz tih triju gradova kao i iz Trsta su nakon raspada Austro-Ugarske prebacili svoje poslove u Split.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata grad su aneksirali Talijani da bi ga odmah nakon kapitulacije Italije 1943. g. oslobodili partizani. Ponovo su ga okupirali Nijemci koji su ga ustupili svojoj marionetskoj tvorevini NDH. Grad je konačeno oslobođen 1944. i uključen je u sastav SFRJ, kao dio Socijalističke Republike Hrvatske nakon čega doživljava intenzivniji gospodarski, urbanistički i populacijski razvoj. Nakon raspada Jugoslavije i Domovinskog rata Hrvatska je proglasila neovisnost pa Split 1991. postaje dijelom suvremene demokratske Republike Hrvatske.
Pretpovijest
Najstariji tragovi naselja na području grada Splita su nađeni na gradskom predjelu Gripe gdje su pronađeni bakreni i zlatni predmeti iz bakrenog doba (kraj 3. tisućljeća pr. Kr.). Također, na području uvale Kašjuni, koja se nalazi na južnoj strani Marjana, otkriveni su ostatci pretpovijesne utvrde.http://www.dalmacija.hr/OŽupaniji/Općipodaci/Povijest/tabid/61/Default.aspx
Stari vijek Predio Splita na kojemu je poslije podignut starorimski Spalatum, nastao prije Palače, naziva se Manuš. Smatra se da je ponio ime po "ilirskom, odnosno grčkom, plemenu Manejcima".Eda Vujević. Razgovor s Radoslavom Bužančićem: U temeljima Splita prije Splita pronađen mozaik iz 6. stoljeća: tu je vrlo vjerojatno pogubljen mučenik iz kruga sv. Dujma, ime Sukoišan navodi na Kasijana Slobodna Dalmacija. 4. ožujka 2019.. Pristupljeno 10. listopada 2020.
Novija arheološka istraživanja na nekoliko lokacija u širem središtu grada potvrđuju teoriju da se na ovom području i prije gradnje Dioklecijanove palače (295. – 305.godine), nalazilo urbano naselje. Među brojnim nalazima ističu se sakralni objekti, amfiteatar i luka na sjevernoj strani Marjana. Moguće je da je tu bila smještena jedna od grčkih kolonija, a zbog povoljnog zemljopisnog položaja vjerojatno i prethodno ilirsko naselje. Zabilježen je grčki toponim Aspalathos, koji se objašnjava imenom neke ljekovite biljke ili brnistre (žuke), dok je na znamenitoj Tabuli Peutingeriani (4. st.) zapisano ime Spalato.Novak, Grga, povijest Splita I, str. 16. Još 1897. je povjesničar i arheolog Luka Jelić zaključio da je na toj lokaciji postojalo to naselje, Spalatum. Do zakljuka je došao prema nalazima arhitekture i grobova iz 2. ili početka 3. stoljeća, pronađenima za vrijeme iskapanja usjeka željezničke pruge kod ljetnikovaca Bulat i Thara te kod vinograda Girometta. Stava je bio da mu je jezgra bila na Manušu, uz cestu je iz Solina (onda Salone) vodila u splitsku uvalu. Pokazalo se poslije da je doista na Manušu i Dobrome, s obje strane Solinske ceste (danas Ulice Domovinskog rata i sjevernog dijela Livanjske), ima ostataka arhitekture i grobova koji se mogu datirati u razdoblje od I. do VI. stoljeća. U sljedećim istraživanjima otkrilo se je unutar tradicijskih kuća temelje i donje dijelove zidova kasnoantičkih građevina, što je dalo nove podatke o rasprostiranju i urbanističkoj shemi Spalatuma. Na prijelazu 20. u 21. stoljeće pronašlo se na Manušu ostatke za koje se je mislilo iz prve da je odeon ili amfiteatar, zbog nalaza krstionice, a po pokretnim nalazima datirali su u 1./2. stoljeće. 2013. godine istraživalo se zapadno od te lokacije, ispod Ulice Domovinskog rata. Ustanovilo se da se kružni zidovi nastavljaju dalje ka istoku pa se onda pretpostavilo da nije teatar, nego amfiteatar. Rane jeseni 2020. otkrilo se da je to veliki kasnoantički macellum, t.j. zatvorena tržnica živežnih namirnica, što osim zemljišnih nalaza i zidina, govore pokretni nalazi. Ne može se s pouzdanošću datirati, ali se pretpostavlja da bi inicijator gradnje spalatumskog macelluma mogao biti baš car Dioklecijan.Damir Šarac: Arheološka senzacija u Splitu: na Manušu nije bio Dioklecijanov teatar ni amfiteatar nego veliki pazar! Slobodna Dalmacija. 9. listopada 2020.. Pristupljeno 10. listopada 2020.
Godine 295. na južnoj strani splitskog poluotoka uz obalu, a nedaleko od Salone, provincijskog središta provincije Dalmacije, dao je rimski car Dioklecijan sagraditi monumentalnu palaču kako bi u njoj proveo umirovljeničke dane ( vidi više pod Dioklecijanova palača). Krajem 4. stoljeća u njoj se spominje radionica sukna za potrebe vojske (gynaeceum). Dioklecijanova palača najveća je i najbolje sačuvana kasnoantička palača na svijetu. Istočni i zapadni zid dugački su 216 m, južni 181 m, a sjeverni 175 m. U sjevernom dijelu palače bila je smještena posluga i vojska dok su južno bile same careve odaje. U upotrebi je bio vodovod koji dovodi vodu s izvora rijeke Jadro, a koristi se jednim dijelom i danas. Najnovija od teorija tvrdi da Dioklecijanova palača nikad nije bila samo mjesto za odmor, nego prava tvornica za preradu vune. Godine 480. u palači je otrovan posljednji zakoniti car Zapadnog Rimskog Carstva Julije Nepot (često navođeni Romul Augustul 'vladao' je samo Italijom). Jedna ulica današnjega Splita nosi njegovo ime. Danas su od kompleksa sačuvane zidine, 4 vrata (Zlatna – Porta Aurea, Srebrna – Porta Argentea, Željezna – Porta Ferrea i Mjedena – Porta Aenea), carev mauzolej (danas Katedrala sv. Dujma), kutne kule, Jupiterov hram ili Hram svih bogova, središnji trg – Peristil, te neposredno na jug od Peristila, Vestibul.
Palača je povremeno bila i utočište visokih carskih dostojanstvenika. Godine 424. tu je bila prognana Galla Placidija, kći cara Teodozija, a tu se 461. nastanio i Marcelin, koji se proglasio za kralja Dalmacije. Godine 480. u palači je ubijen posljednji zakoniti car Zapadnog Rimskog Carstva Julije Nepot.
Arheolozi su 1954. pronašli pod vodstvom dr. Duje Rendića-Miočevića dio bazilike iz 5./6. stoljeća na lokalitetu Ad basilicas pictas. Konzervatori i arheolozi smatraju da je na prostoru buduće bazilike pogubljen neki veliki mučenik s područja Splita. Sv. Dujam, sv. Staš i sv. Feliks nisu, a moguće je, da bi to mogao biti Kasijan, što neki autori izvode iz toponima Sukoišan.
Ovo je područje preživjelo avarsko-starohrvatsko razaranje Salone, kako je zabilježio Toma Arhiđakon u svojoj kronici. Preživjele dvije kršćanske crkve i krsni zdenac srušili su osmanski napadači.Sandi Vidulić: Na ovom mjestu nalaze se tragovi Splita prije izgradnje palače. Ono što Hrvati nisu uništili kad su stigli u sedmom stoljeću, sada će dovršiti njihovi potomci Slobodna Dalmacija. 13. siječnja 2019.. Pristupljeno 10. listopada 2020.
Srednji vijek
Kada je zbog opasnosti od slavensko-avarskih provala, stanovništvo Salone oko 640. napustilo taj grad, jedan dio njih naselio se među sigurnije zidine drevne palače, što označava početak razvoja srednjovjekovnog grada. Prema splitskoj kronici, izbjegli Salonitanci uselili su se u Palaču pod vodstvom Severa Velikog.
U otprilike to vrijeme, prema predaji prvi je splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin (8. stoljeće) pretvorio carev mauzolej u crkvu čisteći ga od poganskih znakova i tu je prenio relikvije kršćanskih mučenika sv. Dujma i sv. Anastazija. Istodobno, Jupiterov hram pretvoren je u krstionicu, dio stražarskog mjesta na sjevernim zidinama poviše ulaza u crkvicu sv. Martina, a provedeni su i daljnji urbanistički zahvati unatar palače kako bi postala pogodna za život građana. Prvotno stasnovništvo grada naselilo se u podrumskim prostorijama palače, dok su odličnici zauzeli kule i gornje carske odaje. Splitski kroničar Toma Arhiđakon (o.1200. – 1268.) zabilježio je da je Sever Veliki ustupio jugoistočnu kulu splitskom nadbiskupu.
Split je po doseljenju Hrvata, ostao romanski grad, a veći stupanj pohrvaćenja bilježi od 11. stoljeća kada brojni gradski odličnici imaju hrvatska imena.
Godine 803. Split zajedno s bizantskom temom Dalmacijom i Hrvatskom pada pod franačku vlast,Novak, Grga, povijest Splita I, str. 45. ali se već 812. mirom u Aachenu vraća pod vlast Bizanta. Tijekom ranog srednjeg vijeka Split je bio uglavnom u sastavu bizantske teme Dalmacije, a povremeno je dolazio i pod kontrolu hrvatskih knezova i kraljeva.
U 10. stoljeću održani su u Splitu ključni crkveni sabori, na kojima je potvrđena odluka o crkvenom preustroju Dalmacije i Hrvatske. Tom prilikom je splitski nadbiskup uzvišen na status metropolita čitave Crkve području bizantskog temata, ali i Kraljevstva Hrvatske. Provincijska crkvena sinoda održana je 1185. "kod oslikanih bazilika".
Od 11. stoljeća, bizantsku vlast u Splitu nastavljaju različiti vladari (normanski, ugarski, mletački), a grad sve do 15. stoljeća djeluje kao samostalna komuna, s vlastitim Vijećem i gradskim Statutom iz 1312. godine i pravom kovanja novca. Statut grada Splita i Libro d`oro ili Zlatna knjiga čine jedinstvenu cjelinu i dragocjeno su vrelo za upoznavanje pravno-političkog i uopće društvenog života grada od 13. stoljeća do propasti Mletačke Republike 1797. godine. Prvi statut nazvan Capitularium iz 1240. godine nije se sačuvao. Sastavljen je za prvog potestata Gargana de Arscindisa, koji je pozvan iz Ankone za gradonačelnika po ideji Tome Arhiđakona. Novu kodifikaciju splitskog prava načinio je Perceval, sin Ivana, iz Ferma, također iz talijanske regije Marche 1312. godine i pisan je kako je tada bilo uobičajeno u Europi, latinskim jezikom. Postoje razni prijepisi. U periodima ugarske vlasti nad gradom, dužnosti gradskog kneza obnašaju različiti članovi istaknutih hrvatskih velikaških obitelji. Na poluotočiću zapadno od Gradske luke se u srednjem vijeku nalazio benediktinski samostan sv. Stipana pod borima (San Stephanus de Pinis, sub pinis). Po istome je taj poluotočić i nazvan – Sustipan. Najpoznatiji zaređenik tog samostana je bio sin hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira, Stjepan. Osnivač tog samostana je bio splitski nadbiskup Lovre, inače prijatelj kralja Zvonimira. Izvori spominju ovaj samostan prvi put 1020.