Gustav Mahler (Kaliště, 7. srpnja 1860. – Beč, 18. svibnja 1911.), austrijski skladatelj i dirigent židovskog podrijetla.
Mahler je za života bio jedan od vodećih orkestralnih i opernih dirigenata. Bio je i jedan od najznačajnijih skladatelja kasnog romantizma, iako njegova glazba u glazbenim krugovima nikada nije bila potpuno prihvaćena dok je bio živ. Mahler je skladao prvenstveno simfonije i pjesme, no njegov je pristup žanru često zamagljivao granice između pjesme (njem. Lied), simfonije i orkestralne simfonijske pjesme. Mahlerova su djela i glazbeno umijeće iznimno cijenili skladatelji Druge bečke škole – Arnold Schönberg, Alban Berg i Anton Webern, a divili mu se i njegovom se glazbom nadahnjivali mnogi skladatelji 20. stoljeća, primjerice Dmitrij Šostakovič i Benjamin Britten. Godine 1955. u Beču je utemeljeno i Međunarodno društvo »Gustav Mahler« (njem. Internationale Gustav Mahler Gesellschaft).
Životopis Rani život thumb|160px|lijevo|Gustav Mahler kao dječak Gustav Mahler rođen je u aškenaskoj obitelji u kojoj se govorilo njemački, u Kalištu u povijesnoj pokrajini Češkoj, tada dijelom Austrijskog Carstva, kao drugo od četrnaestero djece od kojih je samo šest preživjelo rano djetinjstvo.Franklin, Grove online Njegovi roditelji uskoro se sele u Jihlavu u Moravskoj gdje Mahler provodi djetinjstvo. Primijetivši dječakov glazbeni talent u ranoj dobi, započinje sviranje glasovira kada mu je bilo šest godina.
Mahler je 1875. godine kao 15-godišnji dječak primljen na Bečki konzervatorij gdje je učio glasovir s Juliusom Epsteinom, harmoniju s Robertom Fuchsom i kompoziciju s Franzom Krennom. Tri godine poslije studira na Bečkom sveučilištu, gdje je tada predavao Anton Bruckner. Tamo uz glazbu studira povijest i filozofiju. U to vrijeme radio je kao učitelj glazbe i ostvario prve važne pokušaje u kompoziciji kantatom Das klagende Lied. Ta je skladba ušla u natjecanje – žirijem je predsjedavao Johannes Brahms – ali nije osvojila nagradu.
Rastući ugled Mahler počinje dirigentsku karijeru 1880. godine u ljetnom kazalištu u Bad Hallu. Narednih godina radio je u mnogim poznatim opernim kućama: 1881. godine u Ljubljani, 1882. u Olomoucu, 1883. u Beču, 1883. u Kasselu, 1885. u Pragu, 1886. u Leipzigu, te 1888. u Budimpešti. Dirigiranje Wagnerovog opernog ciklusa Prsten Nibelunga preuzeo je 1887. od bolesnog Arthura Nikischa, čvrsto uspostavljajući reputaciju i kod kritike i publike. Godinu poslije izveo je potpunu inačicu nedovršene komične opere Die Drei Pintos Carla Marie von Webera, čiji mu uspjeh donosi financijsko olakšanje i rastuću slavu. Brahms je bio vrlo impresioniran njegovim dirigiranjem Mozartove opere Don Giovanni. Njegovo prvo duže zaposlenje bilo je u hamburškoj operi gdje je radio od 1891. do 1897. Od 1893. do 1896. odlazi na odmore u Steinbach am Attersee u Gornjoj Austriji gdje revidira Simfoniju br. 1 (praizvedena 1889.), napisao Simfoniju br. 2, skicirao Simfoniju br. 3, i napisao većinu pjesama iz zbirke Lieder aus des Knaben Wunderhorn (Dječakov čarobni rog), skladanih prema poznatoj istoimenoj zbirci narodnih pjesama.
Godine 1897., tada 37-godišnjem Mahleru ponuđeno je vođenje Bečke državne opere, najprestižnije glazbene službe u Austrijskom Carstvu. To je bio 'carski' položaj koji po austro-ugarskom zakonu nisu mogli obavljati Židovi. Mahler, koji nije prakticirao svoju religiju, nakon priprema je prešao na katolicizam. Kao dijete je pjevao u katoličkom crkvenom zboru gdje je od zborovođe učio i glasovir. Kako su godine prolazile, Mahlera je katolicizam privlačio pa je katolički utjecaj vidljiv i u njegovoj glazbi, npr. u himnu Veni Creator Spiritus (O dođi, Stvorče, Duše svet), prvom stavku Osme simfonije.Sydney Symphony – Gustav Mahler: Symphony of a Thousand , pristupljeno 20. ožujka 2014.Youtube – Mahler: Simfonija br. 8 / Bečki filharmoničari, dir. Bernstein, pristupljeno 20. ožujka 2014.
U deset godina djelovanja u Bečkoj operi, Mahler transformira njen repertoar i podiže umjetničke standarde, pokoravajući i izvođače i slušatelje svojoj volji. Kada je preuzeo Operu, najpopularnije su bile izvedbe opera Lohengrin, Manon i Cavalleria rusticana; kao novi ravnatelj koncentrirao se na izvođenje klasičnih opera Christopha Willibalda Glucka i Wolfganga Amadeusa Mozarta, a u suradnji sa slikarem Alfredom Rollerom stvorio je sjenovite i očaravajuće produkcije opera Fidelio, Tristan i Izolda i Prsten Nibelunga.
U Mahlerovo je vrijeme Beč bio jednim od najvećih svjetskih gradova, kao i metropola velikog carstva u Srednjoj Europi. Bio je dom živoj umjetničkoj i intelektualnoj sceni, kao i poznatim slikarima poput Gustava Klimta i Egona Schielea, mnoge od kojih je Mahler i osobno poznavao.
Mahler je svake godine u Operi radio devet mjeseci, pa je samo ljeta mogao koristiti za skladanje glazbe. Provodio ih je uglavnom u mjestu Maiernigg na jezeru Wörthersee. U tom idiličnom okruženju skladao je simfonije od pete do osme, cikluse pjesama Rückert Lieder i Kindertotenlieder (Pjesme mrtvoj djeci), oba prema poeziji Friedricha Rückerta, te Der Tamboursg'sell, posljednji u ciklusu Dječakov čarobni rog.
Kasnije godine thumb|180px|lijevo|Gustav Mahler (1898.) U lipnju 1901., seli se u novu vilu na jezeru u Maierniggu u Koruškoj.www.gustav-mahler.at – Gustav Mahler Komponierhäuschen , pristupljeno 20. ožujka 2014. 9. ožujka 1902. ženi se dvadeset godina mlađom Almom Schindler (1879. –1964.), pokćerkom bečkog slikara Carla Molla. Alma je bila glazbenica i skladateljica, ali joj je Mahler zabranio kreativni rad: no ipak je često uredno prepisivala njegove rukopise. Alma i Gustav imali su dvije kćeri, Mariu Annu ('Putzi'; 1902. – 1907.), koja je sa samo četiri godine umrla od difterije, i Annu ('Gucki'; 1904. – 1988.), koja je kasnije postala kiparica.
Smrt prve kćeri duboko je pogodila Mahlera, ali to je bio tek početak. Iste godine otkrio je da ima srčanu bolest (infektivni endokarditis), pa je stoga bio primoran ograničiti tjelovježbu, te brojiti korake pedometrom. U Operi je zbog tvrdoglavosti imao sve više neprijatelja, a bio je i sve češćom metom napada u antisemitskim krugovima, naročito preko tiskovina. Ostavka na mjesto ravnatelja opere 1907. bila je očekivana. Utjecaj tjeskobne realnosti toga vremena naročito je vidljiv u njegovoj Devetoj simfoniji.
Mahlerova je glazba kod kritičara pobuđivala protivljenje, jer su ju pretežno primali kao zbrku pomiješanih tema, uzetih iz "disparatnih" razdoblja i tradicija. Mahlerovo međusobno suprotstavljanje materijala iz "vrijednih" kao i "manje vrijednih" kultura, te miješanje različitih etničkih tradicija često su konzervativne kritičare dovodile do bijesa, osobito u doba kada su masovne radničke organizacije naglo rasle, a sukobi između Nijemaca, Čeha, Mađara i Židova u Austro-Ugarskoj stvarali sve jači osjećaj napetosti i nestabilnosti. No, na svojoj je strani uvijek imao i strastvene pobornike. Zadnjih godina života Mahler je počeo postizati uspjehe i kod šire publike, od kojih je među važnijima izvedba Druge simfonije 1900. godine u Münchenu, s prvom potpunom izvedbom Treće simfonije u Krefeldu 1902., kao i oproštajno izvođenje Druge simfonije u Beču 1907., te prije svega minhenska praizvedba velebne Osme simfonije 1910. Glazba koju je nakon toga skladao nije izvođena za njegova života.
Posljednji povod za Mahlerov odlazak iz Beča bila je bogata ponuda njujorške operne kuće Metropolitan, gdje je dirigirao jednu sezonu. Iako je bio iznimno popularan i kod kritike i publike, pao je u nemilost vodstva operne kuće te su za njegova nasljednika angažirali Artura Toscaninija. Istovremeno, brak mu zalazi u krizu kad je otkrivena nevjera njegove supruge Alme. Mahler je 1910. imao i jednu vrlo korisnu konzultaciju sa Sigmundom Freudom.
Potpisavši ugovor i preuzevši mjesto šefa-dirigenta Njujorškog filharmonijskog orkestra, Mahler s obitelji ponovo seli u Sjedinjene Države. Tamo dovršava Das Lied von der Erde (Pjesma o zemlji), i Devetu simfoniju, koja će ostati njegovim posljednjim dovršenim djelom. U veljači 1911., tijekom duge i zahtjevne sezone Mahler u New Yorku obolijeva od streptokokne infekcije i svoj posljednji koncert dirigira u groznice (program je uključivao svjetsku praizvedbu Berceuse élégiaque Ferruccia Busonija). Povratkom u Europu, vode ga u Pariz gdje je upravo bio razvijen novi serum. Terapija nije pomogla i na vlastiti ga zahtjev voze natrag u Beč. Tamo, shrvan bolešću, umire 18. svibnja 1911. u dobi od 50 godina, ostavljajući svoju Desetu simfoniju nedovršenom.
Vjeruje se da je njegova posljednja riječ bila "Mozartl" ('Mozartić'). Po vlastitoj je želji pokopan pokraj svoje rano preminule kćeri na groblju u bečkom Grinzingu. Prema posljednjim željama, pogreb je protekao u tišini, a na njegovom nadgrobnom spomeniku stoji samo ime "Gustav Mahler". Mahlerov dobar prijatelj Bruno Walter ovako opisuje sprovod: "18. svibnja 1911. je umro. Sljedeće večeri polegli smo lijes na groblju u Grinzingu, prolomila se oluja s takvim naletima kiše da je bilo gotovo nemoguće nastaviti. Ogromna gomila ljudi u mrtvoj tišini slijedila je mrtvačka kola. U trenutku kada je lijes spušten, sunce se prolomilo kroz oblake".Walter 1957., 73.
Alma Mahler citira Gustava: "Ja sam triput beskućnik: kao Čeh u Austriji, kao Austrijanac među Nijemcima i kao Židov u cijelom svijetu. Svugdje uljez, nigdje dobrodošao." To je vrlo slično izreci koju je 1860. ili 1870. zapisao Anton Rubinstein, a zbog prikladnosti vjerojatno preuzeo Mahler (ili Alma).
Alma je nadživjela Gustava za 50 godina i sve do smrti je aktivno sudjelovala u objavljivanju materijala o Mahlerovu životu i glazbi. No njena kazivanja napadana su kao nepouzdana, lažna i varljiva. Korigirala je i korespondenciju pa je u njenim publikacijama Gustav često prikazivan negativnije nego bi neki povjesničari željeli.Carr 1999.
Glazba Mahler je u nizu bečkih simfoničara Prve bečke škole, koji se proteže od Josepha Haydna, Wolfganga Amadeusa Mozarta, Ludwiga van Beethovena, Franza Schuberta, te romantičara Antona Brucknera i Johannesa Brahmsa, bio posljednji. Također je u svoja djela uključivao i ideje ne-bečkih romantičnih skladatelja poput Roberta Schumanna i Felixa Mendelssohna. No znatan utjecaj na njega izvršio je Richard Wagner koji je, po Mahlerovu mišljenju, jedini skladatelj nakon Beethovena čija se glazba temelji na tematskoj razvojnosti (vidi Sonata).
Mahler i žanr
Nakon Klavirskog kvinteta, rane kantate Das Klagende Lied i skladbe Totenfeier, Mahler se u potpunosti posvećuje skladanju simfonija i solo-pjesama. Osim završenih devet numeriranih simfonija, njegovi glavni radovi postaju ciklusi pjesama Lieder eines fahrenden Gesellen (hrv. Pjesme putujućeg djetića, doslovan prijevod glasi "Pjesme suputnika"), kao i Kindertotenlieder ("Pjesme mrtvoj djeci"), te Das Lied von der Erde (Pjesma o zemlji, sinteza simfonije i solo-pjesme).
Stil Duh solo-popijevke stalan je u Mahlerovu djelu. U razvoju ciklusa pjesama slijedi Franza Schuberta i Roberta Schumanna, ali ih radije orkestrira, nego da ih sklada samo s klavirskom pratnjom. "Pjesme putujućeg djetića" ciklus je od četiri pjesme čiji je glavni lik odbačeni ljubavnik koji usamljen luta zemljom. Mahler je tekst napisao sam, nadahnut nesretnom ljubavlju s pjevačicom koju je sreo za boravka u Kasselu.
Iznimno svjestan mogućnosti i mnogih boja zvuka orkestra, Mahler svoje simfonije puni tečnim melodijama i ekspresivnom harmonijom, postižući izbistrenu kakvoću melodijskih pasaža. Među ostalim njegovim inovacijama su izražajno kombiniranje raznih glazbala u većem ili manjem opsegu, kao i veća uporaba udaraljki te sjedinjenje glasa i zbora sa simfonijskom formom. Njegov je orkestralni stil često zasnovan na kontrapunktu: dvije melodije počinju naizgled istovremeno, razvijajući bistrinu nasuprot masovnoj orgiji zvuka.