mini|Žalosni starac ('Na vratima vječnosti'), Vincent van Gogh (1890) Depresija je danas najčešći i ozbiljan psihički poremećaj, koji nepovoljno utječe na osjećaje, razmišljanje i ponašanje čovjeka. Depresija može pogoditi svakoga, a uzrokuje gotovo stalan osjećaj tuge i/ili gubitak interesa za aktivnosti u kojima je osoba nekada uživala. Može dovesti do niza emocionalnih i psihičkih teškoća te utjecati na sniženu mogućnost funkcioniranja osobe u poslovnom i privatnom okruženju. Abnormalnosti i defekti mnogih moždanih struktura implicirane su u depresiji te su neka od tih bioloških obilježja stalna, odnosno ne ovise o trenutnom stanju pacijenta.Promjene moždanih struktura u osoba s depresijom
Uglavnom prevladavaju osjećaji beznadnosti i bespomoćnosti koji, povezani s nedostatkom koncentracije, mogu značajno otežati provođenje svakodnevnih aktivnosti. Ovi osjećaji mogu biti vrlo intenzivni i mogu trajati duže vremensko razdoblje. Depresiju prate i tjelesni simptomi poput umora, iscrpljenosti te poremećaja sna i apetita. Depresija se razlikuje od tuge i žalovanja koji su uobičajeni u ljudskom funkcioniranju, kao odgovor na gubitke.
Depresija je stvarna bolest koja se može izliječiti. Pomoću ispravne dijagnoze i terapije većina ljudi prevlada depresivni poremećaj. Osobe koje imaju simptome depresije obraćaju se za pomoć obiteljskom liječniku, psihijatru ili psihoterapeutu.
Ne postoji laboratorijski test kojim bi se potvrdilo postojanje velikog depresivnog poremećaja, ali laboratorijskim se testiranjem mogu isključiti fizički poremećaji koji mogu uzrokovati slične simptome. Dijagnozu velikog depresivnog poremećaja donose psihijatri kroz provođenje kliničkog intervjua, često u suradnji sa psiholozima koji provode psihodijagnostičko testiranje osobe.
Najčešća terapija osoba oboljelih od depresije je savjetovanje i/ili terapija lijekovima. Hospitalizacija može biti nužna za osobe koje imaju visoki rizik od samoozljeđivanja i osobe s visokim rizikom od suicida.
Uzrocima depresije pristupa se kroz biopsihosocijalni model. Ne postoji jedan čimbenik koji uzrokuje depresiju već do nje dolazi kompleksnom kombinacijom genetskih, bioloških, okolinskih i psiholoških čimbenika.
U društvu je, zbog neznanja, prisutna stigmatizacija osoba oboljelih od depresije, što dovodi do smanjene spremnosti traženja pomoći i javljanja liječniku, psihijatru ili psihoterapeutu. Iako manje od jedne polovine oboljelih osoba traži pomoć, depresija se može uspješno liječiti.
Osim velike depresivne epizode, prema klasifikaciji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne bolesti, peto izdanje (DSM-V), kategoriji depresivnih poremećaja pripadaju i disruptivni poremećaj disregulacije raspoloženja, prezistentni depresivni poremećaj (distimija), predmenstrualni disforični poremećaj, depresivni poremećaj raspoloženja prouzročen psihoaktivnom tvari/lijekom, depresivni poremećaj zbog drugog zdravstvenog stanja, drugi specificirani depresivni poremećaj i nespecificirani depresivni poremećaj.
Simptomi Najčešći su simptomi depresije:
potištenost, turobno, depresivno raspoloženje, navala crnih misli i sjećanja gubitak interesa/zadovoljstva, nesposobnost uživanja u ranije ugodnim stvarima ili aktivnostima (anhedonija) ("ništa me više ne veseli") intenzivna tuga, samosažaljenje, napadaji plača osjetljivost, ranjivost, razdražljivost ("sve me smeta") strah, tjeskoba, zabrinutost, strepnja ("nešto strašno će se dogoditi") pesimizam, beznađe i bespomoćnost ("nema mi spasa", "nikad mi neće biti bolje") osjećaj bezvrijednosti, krivnje i suvišnosti ("nitko me ne voli", "nitko me ne treba") osamljenost, osjećaj nepripadanja ili nezaštićenosti ("potpuno sam sam na svijetu") bezvoljnost, letargija ("ništa mi se ne da") oslabljena koncentracija i poremećaj pamćenja umor, iscrpljenost, manjak energije značajno smanjen ili povećan apetit nesanica ili prevelika potreba za snom tjelesni bolovi koji nemaju tjelesne uzroke razmišljanja o smrti, želja za smrću ili planiranje samoubojstva ("ne mogu više izdržati", "bolje da me nema") psihomotorni nemir ili psihomotorna usporenost smanjenje seksualne želje
Prema DSM-V kako bi se utvrdila prisutnost velikog depresivnog poremećaja depresivno raspoloženje ili gubitak interesa te najmanje četiri druga simptoma trebaju biti prisutni gotovo svaki dan, tijekom većeg dijela dana, u periodu od najmanje 2 tjedna. Depresivna epizoda najčešće traje puno dulje od dva tjedna. Simptomi depresije uzrokuju klinički značajan distres ili oštećenje socijalnog, obiteljskog i radnog funkcioniranja.
Simptome depresije možemo podijeliti u nekoliko općenitijih skupina: emocionalni simptomi, simptomi vezani uz volju i motivaciju, simptomi vezani uz način razmišljanja, simptomi vezani uz socijalno ponašanje, tjelesni simptomi i suicidalni rizik.
Emocionalni simptomi Osobe koje doživljavaju veliku depresivnu epizodu izvještavaju o nizu neugodnih osjećaja. Raspoloženje često opisuju kao depresivno, tužno, beznadno, obeshrabreno ili utučeno. Neke se osobe tuže na osjećaj ispraznosti. Mnoge osobe navode ili pokazuju pojačanu razdražljivost (npr. trajna srdžba, sklonost da se na događaje reagira izljevima bijesa ili kriveći druge, ili pretjerani osjećaj frustriranosti zbog sitnica, osobi sve ide na živce). Smanjeno je proživljavanje pozitivnih emocija.
Simptomi vezani uz volju I motivaciju Osobe mogu navoditi osjećaj gubitka interesa za hobije, „više ih nije briga“, ili gubitak uživanja u aktivnostima koje su nekoć smatrali ugodnima. Članovi obitelji obično primjećuju zanemarivanje ugodnih aktivnosti (npr. dijete koja je uživalo u nogometu pronalazi razloge da više ne igra). U nekih osoba, zamjetno je značajno smanjenje seksualnog interesa ili želje u odnosu na prijašnje.
Osobe često iskazuju smanjenje energije i interesa za većinu stvari, sve se čini prenapornim. Učinkovitost kojom se zadaci izvršavaju može biti smanjena. Primjerice, osoba se može žaliti kako ju jutarnje umivanje i odijevanje iscrpljuju i iziskuju dvostruko više vremena nego obično.
Simptomi vezani uz način razmišljanja Prisutna je takozvana kognitivna trijada, koja se sastoji od negativnog doživljavanja sebe, okoline i budućnosti. Osobe svoje neuspjehe pripisuju vlastitim neadekvatnostima, uvjerene su da im nedostaju kvalitete koje su potrebne za postizanje sreće te se vide manje vrijednima. Skloni su mišljenju kako se stalno javljaju prepreke iz okoline koje je nemoguće savladati. Treća komponenta trijade je beznadni pogled na budućnost u kojoj osobni napori neće biti dostatni da bi promijenili tijek svojeg života.
Osobe često same sebe doživljavaju bezvrijednima te mogu biti zaokupljene krivnjom ili stalnim razmišljanjem o neuspjesima iz prošlosti. Te osobe obično pogrešno interpretiraju neutralne ili beznačajne svakodnevne događaje kako dokaz osobnih nedostataka te imaju pretjeran osjećaj odgovornosti za nepovoljne događaje. Samookrivljavanje zbog bolesti i neispunjavanja radnih i međuljudskih obveza je vrlo često.
Mnoge osobe navode oštećenu sposobnost razmišljanja, koncentriranja ili donošenja, čak i manjih, odluka. Lako ih se može omesti ili se žale na probleme s pamćenjem. Oni koji se bave intelektualno zahtjevnim poslovima, najčešće nisu sposobni funkcionirati. U djece, nagli pad u školskom uspjehu može biti posljedica slabe koncentracije. U starijih osoba, problemi s pamćenjem mogu biti osnovna pritužba te tako mogu biti krivo interpretirani kao rani znakovi demecije.
Osobe koje pate od depresivnih poremećaja češće se dosjećaju, uočavaju i bolje pamte neugodne događaje, iskustava i emocije, dok je narušeno dosjećanje, uočavanje i pamćenje ugodnih događaja, iskustava i emocija.
Simptomi vezani uz socijalno ponašanje Osobe iz okoline često izvještavaju da se osobe koje boluju od depresije povlače od drugih ljudi, žale se te dolazi do sukoba.
Tjelesni simptomi Tijekom velikog depresivnog poremećaja mogu se javiti smetnje spavanja u obliku nesanice ili prekomjernog spavanja. Pri nesanicama često se spava premalo zbog preranog buđenja, češćeg buđenja noću ili težeg uspavljivanja. Kod prekomjernog spavanja, osoba se i nakon sna ne osjeća odmoreno te osjeća umor i nedostatak energije.
Apetit može biti smanjen ili jako povećan, što može utjecati na znatnije sniženje ili povišenje tjelesne težine. Neke depresivne osobe navode kako se moraju prisiliti jesti. Drugi pak navode kako mogu više jesti, žuditi za određenom vrstom hrane (npr. slatkišima).
Psihomotorne smetnje uključuju nemir (npr. nemogućnost mirnog sjedenja, koračanje, kršenje prstiju, ili čupkanje ili trljanje kože, odjeće ili drugih predmeta) ili usporenost (npr. usporeni govor, razmišljanje te pokreti tijela; siromaštvo sadržaja govora ili potpuni mutizam).
Suicidalni rizik Razmišljanje o smrti, suicidalna promišljanja ili pokušaji suicida su česti. Oni mogu varirati od pasivne želje osobe da se ujutro ne probudi ili uvjerenja kako bi drugima bilo bolje da je nema, do prolaznih, ali opetovanih misli o suicidu, te do specifičnog suicidalnog plana. Znatno teže suicidalne osobe mogu unaprijed srediti svoje poslove (npr. ažurirati oporuku, riješiti dugovanja), nabaviti potrebne predmete te izabrati mjesto i vrijeme za realizaciju suicida. Motivacija za suicid može uključivati uvjerenje da ne postoji nikakva nada za promjenom, intenzivnu želju za prekidom mučnog i bolnog emocionalnog stanja, nemogućnost predviđanja bilo kakvog životnog zadovoljstva ili pak želja da se ne bude teret drugima.
Vjerojatnost suicidalnog ponašanja postoji tijekom čitavog trajanja velike depresivne epizode. Čimbenik koji ukazuje na visoki rizik je postojanje prijašnjeg pokušaja suicida ili prijetnje suicidom, ali bi trebalo imati na umu da većini počinjenih suicida nisu prethodili neuspješni suicidalni pokušaji. Drugi čimbenici povezani s povećanim rizikom za suicid uključuju muški spol, status samca ili samački život, snažan osjećaj beznađa i prisutnost graničnog poremećaja ličnosti.
Simptomi kod djece i adolescenata Uobičajeni simptomi depresije kod djece i adolescenata slični su onima u odraslih osoba, no mogu se javiti neke razlike.
Kod djece i adolescenata može prevladavati razdražljivo raspoloženje i ljutnja, a ne tužno i depresivno raspoloženje. Moguća je pojava odbijanja odlaska u školu, čestih izostanka s nastave te se može dogoditi gubitak na težini. Adolescenti mogu iskazivati da nemaju osjećaj da ih itko razumije, povećana je osjetljivost te je povećan rizik od korištenja alkohola, droga i samoozljeđivanja.
Rizični čimbenici za razvoj depresije Uzroci depresije su mnogobrojni i složeni. Pristupa im se kroz biopsihosocijalni model. Ne postoji jedan čimbenik koji uzrokuje depresiju već do nje dolazi kompleksnom kombinacijom genetskih, bioloških, okolinskih i psiholoških čimbenika, koji su u međusobnoj interakciji.
Genetski čimbenici Rođaci u prvom koljenu osoba s velikim depresivnim poremećajem imaju rizik za razvoj velikog depresivnog poremećaja dva do četiri puta viši nego u općoj populaciji. Nasljednost je oko 40%. No, nije otkriven jedan gen za depresiju ili određena skupina gena koji se nasljeđuju.
Ranjivost može biti povezana i s temperamentom osobe, što se odnosi na onaj dio ličnosti osobe koji nastaje nasljeđivanjem i razvija se kroz interakciju s okolinom. Primjerice, postoje ljudi s melankoličnim temperamentom, koji su od malena skloniji povlačenju, češćem proživljavanju tuge, straha i tjeskobe. Iako oni nikada ne moraju razviti depresivni ili anksiozni poremećaj, ipak su im pojačano skloni.
Biološki čimbenici