Morejski rat (tal. Guerra di Morea) – poznat kao i Šesti osmansko-mletački rat – vodio se između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva od 1684. do 1699. kao dio Velikog turskog rata. Vojne operacije kretale su se od Dalmacije (tada pod mletačkom upravom) do Egejskog mora, ali glavna ratna kampanja bila je mletačko osvajanje poluotoka Moreje (Peloponeza) u današnjoj južnoj Grčkoj. Na mletačkoj strani rat se vodio zbog osvete za gubitak Krete u Kadnijskom ratu (1645. – 1669.). To se dogodilo dok su Osmanlije bile upletene u svoju sjevernu borbu protiv Habsburške Monarhije – počevši s neuspjelim osmanskim pokušajem osvajanja Beča, prijestolnice Habsburške Monarhije i Svetog Rimskog Carstva, završavajući tako što su Habsburgovci osvojili Budim i cijelu Ugarsku, ostavljajući Osmansko Carstvo nesposobnim koncentrirati svoje snage protiv Mlečana. Kao takav, Morejski rat bio je jedini osmansko-mletački sukob iz kojeg je Mletačka Republika izašla kao pobjednik, osvojivši značajan teritorij.
Pozadina sukoba Mletačka Republika držala je nekoliko strateški vrlo važnih otoka u Egejskom i Jonskom moru, uz dobro smještene utvrde duž obale grčkog kopna, po padu i komadanju Bizanta nakon Četvrtog križarskog rata.
Međutim rastom moći Osmanskog Carstva, tijekom 16. i ranog 17. stoljeća, oni su izgubili većinu levantskih posjeda, poput Cipra i Eubeje (Vojvodstvo Negropont) koji su pali pod Turke.
Između 1645. i 1669. Mlečani i Osmanlije ratovali su međusobno u dugom i skupom ratu za Kretu za posljednji veliki mletački posjed u Egejskom moru - Kretu.
Tijekom Kandijskog rata, mletački zapovjednik budući dužd Francesco Morosini, došao je u kontakt s grčkim ustanicima iz Moreje (Peloponez) - Maniotima, i počeo dogovore za zajedničke vojne akcije u Moreji. 1659. godine Morosini se iskrcao u Moreji, i zajedno s Maniotima, zauzeo grad Kalamatu. Međutim, vrlo brzo je bio prisiljen pobjeći na Kretu, tako da taj prvi Morejski pothvat nije uspio.
Kada je 1683. godine buknuo Veliki turski rat između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, velika osmanska vojska uputila se u pohod na Beč. Kao odgovor na tu prijetnju osnovana je druga Sveta liga 1684. Nakon velikog poraza što ga je doživjela osmanska vojska u bitki kod Beča 1683., Mlečani su htjeli iskoristiti ukazanu im priliku i napasti s juga oslabljeno i dezorganizirano Osmansko Carstvo. Zato je 25. travnja 1684. Presvijetla Republika objavila rat Osmanskom CarstvuFinlay, str. 205–206.
Mlečani su bili svjesni činjenice da će se morati oslanjati na svoje vlastite snage u tom sukobu. U pripremama za rat Mletačka je Republika osigurala financijsku i vojnu pomoć u posadama i brodovima od saveznika: Savojsko Vojvodstvo, Papinska država i Red sv. Stjepana.
Pored toga, Mletačka Republika je organizirala veliku regrutaciju plaćenika po Italiji i njemačkim zemljama.Vladari Saske i Braunschweiga preuzeli su u studenome 1684. na sebe obavezu, da opreme po 2400 vojnika, i to svaki ponaosob. Ove snage, 2500 Hanoveranaca i 3300 Sasa, stigli su u Grčku 1685. Finlay, str. 210–211.
Mletačka ofenziva Vojne operacije u Jonskom moru Sredinom srpnja 1684. snažna mletačka flota isplovila je iz Jadrana i dojedrila do svojih utvrda na Jonskim otocima.
Prvi cilj flote bio je zauzeće otoka Lefkade (Santo Mauro), kojeg su Mlečani zauzeli nakon kraće opsade od 16 dana, 6. kolovoza 1684.
Mlečani su se tada uz pomoć grčkih ustanika otpočeli akcije na grčkom ozemlju, iskrcali su se na nasuprot Lefkadi u Akarniji. Ubrzo je većina toga kraja bila pod mletačkom kontrolom, a krajem rujna uspjeli su zauzeti i posljednje turske utvrde u Preveza i Vonitsa.Finlay, str. 209. Ovi početni uspjesi bili su važni za Mlečana ne samo iz psiholoških razloga, zbog pouzdanja, već i zato što su tako osigurali svoju komunikaciju s Mletcima, i odbili mogućnost da Turci ugroze Jonske otoke i preko zapadne Grčke dopreme nove snage na Peloponez. Ovi uspjesi ohrabrili su i mjesne Grke da se otvorenije pridruže Mlečanima u borbi protiv Turaka.
Zauzeće Moreje Nakon što si je dobro osigurao pozadinu tijekom prethodne godine, Morosini je počeo uspostavljati svoju mrežu doušnika po Peloponezu, među grčkim stanovništvom, posebice Maniotima, koji su se već stali otvoreno buniti protiv osmanske vlasti i tražili suradnju s Morosinijem, obećavši mu svoju pomoć.
Ismail paša, novi vojni zapovjednik Moreje, saznao je za te namjere i prodro na poluotok Mani (na Peloponezu) s 10.000 novih boraca osvježivši tako snage u tri glavna morejska garnizona, usput je natjerao grčke Maniote da mu predaju vlastite taoce da osigura njihovu lojalnost u budućim sukobima.Finlay, str. 211–212.
Zbog toga su Manioti suzdržani do 25. lipnja 1685., kad se snažni mletački odred od 8100 vojnika iskrcao pored bivše mletačke utvrde Koroni i napala na nju. Utvrda se predala nakon 49 dana opsade 11. kolovoza, a posada je masakrirana. Nakon tog uspjeha, Morosini se sa svojim vojnicima iskrcao kod grada
Kalamate, u cilju poticanja Maniota na pobunu. Mletačka vojska ovaj put ojačana s 3300 saksonskih vojnika pod zapovjedništvom generala Degenfelda, porazila je turske snage od oko 10.000 ljudi kod Kalamate 14. rujna 1685., te je do kraja mjeseca, cijeli poluotok Mani i velik dio poluotoka Mesenija bili su pod mletačkom kontrolom.History of the Hellenic Nation, str. 23.
mini|desno|300px|Nauplion ili kako su ga Mlečani zvali Napoli di Romagna (sredinom 16 st.) U listopadu 1685. godine mletačka vojska povukla se Jonske otoke da prezimi (tad se tako ratovalo), tada je izbila kuga među posadom, kuga je bila redovita pojava i nekoliko sljedećih godina, i uzela je veliki danak u mletačkoj vojsci, posebice među vojnicima iz njemačkih zemalja. U travnju sljedeće godine, Mlečani su uspjeli zaustaviti turski napad koji je zaprijetio poluotoku, uz pomoć pojačanja koja su došla od Papinskih zemalja i Toskane.
Švedski najamnik maršal Wilhelm Otto Königsmarck imenovan je zapovjednikom kopnene snage mletačke vojske, dok je Morosini zadržao zapovjedništvo nad flotom.
Dne 3. lipnja 1686. maršal Königsmarck zauzeo je Pilos, i nastavio opsjedati utvrdu Navarin. Turske snage poslane u pomoć posadi Navarina pod komandom Ismail paše poražene su u bitci 16. lipnja, a već sljedeći dan predala se turska posada Navarina. Turskoj posadi i stanovništvu dopušteno je da se povuče u nedaleki Tripoli.Finlay, str. 215–216.
Mlečani su tada usmjerili svoje napade prema Argu i Nauplion, koji je tada bio najvažniji grad na Peloponezu. Mletačka vojska od skoro 12.000 ljudi, iskrcala se je kod Naupliona između 30. srpnja i 4. kolovoz 1686. Königsmarck je odmah poveo napad na neutvrđeno brdo Palamidi, koje je dominiralo nad gradom. I pored toga što su Mlečani zauzeli strateški važno brdo Palamidi, njihov položaj je ozbiljno ugrozio dolazak 7000 svježih turskih vojnika pod komandom Ismail paše u obližnji Arg.
To nije obeshrabrilo Mlečane, oni su odlučno napali na tursku vojsku poslanu upomoć i uspjeli zauzeti Arg i prisiliti Ismail pašu na povlačenje u Korint. Sljedeća dva tjedna, od 16. kolovoza 1686. ,Königsmarckove trupe bile su prisiljene na odbijanje stalnih napada Ismail pašinih snaga, te na borbe sa zaostalim opkoljenim otomanskim garnizonima, ali i protiv najgoreg neprijatelja novih epidemija kuge.
Dne 29. kolovoza 1686. Ismail paša napao je na mletački logor, ali je teško poražen. Ovaj poraz pričuvnih snaga turske vojske prisilio je posadu Naupliona na predaju 3. rujna 1686.Finlay, str. 218.
Vijest o ovoj velikoj pobjedi dočekana je u Mletcima velikom radošću i slavljem. Nauplion je postao glavna mletačka utvrda, a vojska Ismail paše povukla se u Ahaju, turski garnizon u Korintu bitno je osnažen jer je on kontrolirao prolaz u središnju Grčku.
Unatoč velikim gubitcima u ljudstvu zbog epidemija kuge tijekom jeseni i zime 1686., Morosinijeve snage su popunjene dolaskom novih njemačkih plaćenika iz Hannovera u proljeće 1687. S tim pojačanjem Morosini je mogao poduzeti napade na posljednje veće osmanske utvrde na Peloponezu, grad Patras i utvrde na ulazu u Korintski zaljev Rion i Antirion.
Dne 22. srpnja 1687., Morosini se s posadom od 14.000 ljudi iskrcao kod Patrasa, gdje se ustoličio novi otomanski zapovjednik Mehmed paša, koji je imao odred otprilike jednake veličine. Odmah po iskrcavanju napao je Mlečane, ne želivši im dati priliku da se priberu, ali je u borbi poražen i prisiljen na povlačenje. Tad se u turskim redovima raširila panika, te su Mlečani u svega par dana zauzeli sve značajnije utvrde; Patras, Rion, Antirion i Nafpaktos (Lepant) bez ikakvog otpora jer su ih njihove posade u panici napustile.
Ovaj novi vojni uspjeh izazvao toliku radost u Mletcima, da su Morosiniju i njegovim časnicima iskazane brojne počasti. Morosini je data titula Peloponnesiacus, a njegova brončana bista izložena je Velikoj dvorani Duždeve palače, što je bila počast koja se nikad do tada nije ukazala nekom još živućem sugrađanu.Finlay, str. 220.
Mlečani su nakon ovih uspjeha nastavili uništavati osmanske utvrde po Peloponezu, među posljednjima se predala ona u Korintu, 7. kolovoza, te ona u Mistri ( u Mesaniji), koja se predala nakon mjesec dana otpora. Tako je Peloponez bio pod potpunom Mletačkom kontrolom, osim utvrde Monemvasije na jugoistoku (Lakonija) koja se još uvijek opirala sve do 1690. godine.
Napad na Atenu i Negropont mini|lijevo|300px|Gravura koja oslikava mletačku opsadu Atene Nakon svih ovih pobjeda kojima je očišćen Peloponez od Turaka, Morosini je odlučio napasti središnju Grčku, usredočivši svoje napore na dvije ključne turske utvrde Tebu i Halkidu (Negropont).
Dne 21. rujna 1687. Königsmarck se sa snažnim odredom od 10.750 ludi iskrcao u Eleusinu, dok je mletačka flota ušla u luku Pirej.
Pritisnuti s dviju strana Turci su vrlo brzo evakuirali grad Atene, ali garnizon i velik dio stanovništva povukao se na drevnu Akropolu. Mletačka vojska započela je s opsadom akropole, koja je trajala svega šest dana (od 23. – 29. rujna) ali koja je donijela teška razaranja antičkih spomenika.
Turci su porušili Hram Atene Nike da bi na to mjesto postavili topovsku bitnicu, ali najveća šteta bila je razaranje Partenona. Turci su hram pretvorili u skladište baruta, te kada je uvečer 26. rujna 1687., ne baš bog zna koliko razorna granata iz mletačkog mužara pogodila zgradu, rezultat je bila strahovita eksplozija, koja je potpuno raznijela krov hrama, dobar dio zidova i kiparske dekoracije hrama. I pored gubitka gotovo 200 ljudi samo u toj eksploziji, Turci su se i dalje uporno branili sve dok im nije propao pokušaj spajanja s pomoćnim snagama koje su upućene iz Tebe, a koje su Mlečani odbili 28. rujna 1687. Nakon te vijesti turski garnizon se predao, pod uvjetom da mu se dopusti slobodan prolaz do maloazijske Smirne.
Unatoč zaposjedanja Atene, Morosinijev položaj nije bio siguran. Turci su ojačali svoj garnizon u Tebi, a njihova konjica učinkovito je kontrolirala čitavu Atiku, ograničavajući mletačko kretanje na okolicu Atene. U prosincu 1687. godine povukao se snažni Hannoveranski odred od 1400 ljudi, a nova epidemija kuge koja je izbila tijekom zime, bitno je oslabila njegove snage.Finlay, str. 224.
Zbog svih tih razloga Mlečani su bili prisiljeni da se povuku na sigurniji Peloponez u travnju 1688. godine. Prilikom povlačenja opljačkali su zatečene spomenike poput kipa Pirejskog lava, koji i danas krasi ulaz u mletački Arsenal. S Morosinijevim povlačenjem, povuklo se i nekoliko tisuća Grka, koji su se bojali turske odmazde te su prebjegli na Peloponez i na susjedne otokeHistory of the Hellenic Nation, str. 29. mini|lijevo|300px|Mletačka medalja iz 1688. izdana u čast izbora Morosinija za dužda. U srpnju 1688. godine Morosini, ali ovaj put kao novoizabrani dužd, iskrcao se je na otok Eubeju i otpočeo opsadu grada Halkide (Negroponta). Mlečani su imali znatne snage od 13.000 vojnika i još 10.000 ludi na brodovima, protiv Otomanskog garnizona od 6000 ljudi koji su pružali otpor.