320px|desno|mini|John Dee i Edward Kelley prizivaju duhove. Nekromancija (grč. νεκρομαντία), oblik magije pri kojem praktičar zaziva duše mrtvaca radi proricanja.
Od razdoblja renesanse nekromancija je ozloglašena kao oblik crne magije, pripisujući joj kao glavni cilj prizivanje demona. Odatle je nastao izraz nigromancija u značenju crna magija.Encyclopedia of Occultism and Parapsichology, str. 1095. U starijoj hrvatskoj književnosti riječ negromant označavala je čarobnjaka općenito.Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 225.
Iz nekromantske prakse razvio se tijekom 19. stoljeća moderni spiritizam.Havens, Nigel, str. 70.
Povijest
Stari vijek
Nekromancija je bila poznata mnogim narodima u antici; od Perzije i Babilona do Egipta. Vještina prizivanja mrtvih spominje se i u grčko-rimskom vremenu.Catholic Encyclopedia
Najstariji literarni zapis o nekromanciji nalazi se u grčkom epu Odiseja, u dijelu u kojem Odisej odlazi u Had i priziva duše umrlih na način kako mu je objasnila Kirka.
Postoji i više spomena o nekromanciji u Bibliji. Jedan od takvih spomena je i starozavjetna priča o židovskom kralju Šaulu koji odlazi kod vještice iz Endora da mu pomogne prizvati duh preminulog Samuela (1 Sam 28-28,25).Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, str. 285.-286. Nadalje, u Ponovljenom zakonu (Pnz 18,9-12) navodi se zabrana vračanja i nekromancijeBiblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, str. 185.:
Grčki geograf Strabon (63. pr. Kr.-19.pos.Kr.) zapisao je da je nekromancija kod Perzijanaca jedan od zastupljenijih vidova proricanja. Istovjetni običaji zabilježeni su i kod Kaldejaca, Babilonaca i Etruščana. U Grčkoj i Rimu evokacije mrtvih odvijale su se u pećinama, te u blizini vulkana, rijeka i jezera.
Prema grčkom povjesničaru Herodotu (490. – 430. pr. Kr.), korintski tiranin Perijandar zatražio je od proročišta na rijeci Akeron da mu prizovu preminulu suprugu Melisu i pitaju je gdje je stavila polog jedne osobe.
I kod Rimljana nailazimo na spomen nekromancije, primjerice kod pjesnika Horacija (65. – 8. pr. Kr.) ili kod znamenitog govornika Cicerona (106. – 43. pr. Kr.) koji je zapisao da je njegov prijatelj Apije prakticirao nekromanciju. Slične interese imali su, prema tvrdnjama rimskih povjesničara i neki rimski carevi, poput Nerona (37. – 68.) i Karakale (188. – 217.).
Srednji vijek
Kršćanski oci u prvim stoljećima kršćanstva ukazuju na raširenost nekromancije kod poganskih naroda i zalažu se protiv takve prakse. S vremenom se pojam nekromancija sve više poistovječuje s ostalim praksama vještičarstva i crne magije, pa se primjerice, Tertulijan protivio toj praksi tvrdeći da se prizivačima umjesto duša umrlih zapravo prikazuju demoni koji ih žele obmaniti.
Premda je nekromancija etiketirana i združena s "crnim umijećem" zajedno s alkemijom, magijom i vještičarstvom, ipak je donekle preživjela kao oblik proricanja tijekom srednjeg vijeka. Nekromancija je tada bila shvaćana kao oblik crne magije. Provodila se izvršavajući strogo određene pripreme i rituale, a prema tradicionalnom vjerovanju, veza s onostranim uspostavljala se uz pomoć demona kojeg bi nekromant prizvao. Obred je uključivao pronalazak prikladnog mjesta za izvođenje radnje, poput pećine, središta guste šume, samotnog cestovnog raskrižja ili ruševina dvoraca, opatija i samostana ili na grobljima.Encyclopedia of Occultism & Parapsychology, vol. 2., str. 1096.
Renesansa
Pojavom renesanse i revitalizacijom novoplatonističke filozofije, oživljavaju svi oblici okultne prakse, tako i nekromancija. Čuveni renesansni okultist Cornelius Agrippa (1486. – 1535.) je u svojoj knjizi De occulta philosophia opisivao magične obrede potrebne za prizivanje duša umrlih.
Suvremeno doba
Od 19. stoljeća oblikuje se suvremeni vid nekromancije, spiritizam, vještina prizivanja umrlih osoba uz pomoć duhovnih medija. Jedan od najpoznatijih tradicionalnih pokušaja evokacije mrtvih, zabilježio je francuski okultist Eliphas Lévi u svojoj knjizi Dogma i Ritual Visoke Magije iz 1856. godine.Lévi, Eliphas, str. 125.-127. Događaj se zbio za vrijeme Lévijeva boravka u Londonu u ljeto 1854. godine. Na zamolbu neke engleske dame, Lévi je izveo obred nekromancije i, prema njegovom uvjerenju, prizvao duh Apolonija iz Tijane.
Vidi još Magija Demonologija
Bilješke
Literatura
Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb, 2007. Encyclopedia of Occultism & Parapsichology, vol. 2, Farmington Hills, 2001. Havens, Nigel, Tradicija čarobnjaštva, Nova Arka, Zagreb, 1996. Lévi, Eliphas, Transcendentalna magija, Esotheria, Beograd, 2004. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. XIV., Zagreb, 2007.
Vanjske poveznice Occultopedia o nekromanciji Catholic Encyclopedia - Nekromancija
Kategorija:Ezoterija Kategorija:Proricanje Kategorija:Okultizam
ja:ネクロマンシー