Osijek je grad u istočnoj Hrvatskoj. Smješten je u ravnici na desnoj obali rijeke Drave između 16. i 24. kilometra od ušća u Dunav.
Najveći je grad u Slavoniji, četvrti po veličini grad u Hrvatskoj, te je upravno, akademsko, sudsko, kulturno i industrijsko središte Osječko-baranjske županije.
Osijek je grad s najviše zelenila i zelenih površina u Hrvatskoj; na području grada nalazi se 17 parkova u ukupnoj površini od 394 000 m².
Zemljopis Zemljopisni položaj grada: Regija: Slavonija sjeverna širina 45º 32' istočna dužina 18º 44' Nadmorska visina 90 m Površina grada 171 km^2
Prosječna temperatura je 11 °C:
proljeće: 11° ljeto: 21 °C jesen: 11,8 °C zima: 0,2 °C
Naselja u sastavu Grada Osijeka Grad Osijek osim samoga naselja Osijek obuhvaća 10 naselja u sastavu Grada. To su: Brijest Briješće Josipovac Klisa Nemetin Podravlje Sarvaš Tenja Tvrđavica Višnjevac
Gradske četvrti i mjesni odbori u Gradu Osijeku Grad Osijek je (uključujući sva naselja) administrativno podijeljen na 7 gradskih četvrti koje se uglavnom nalaze na području samog naselja Osijek i 8 mjesnih odbora koji se nalaze na područjima ostalih naselja u sastavu Grada Osijeka.
Gradske četvrti su:
Retfala Gornji grad Industrijska četvrt Tvrđa Novi grad Jug II Donji grad (uključujući naselje Nemetin)
Mjesni odbori su:
Josipovac Višnjevac Brijest Tenja Klisa Sarvaš Cvjetno naselje (uključujući naselje Briješće) Lijeva obala (naselja Tvrđavica i Podravlje te dio Osijeka uz Biljsku cestu između njih)
Demografija U samome naselju Osijeku živi 75 916 stanovnika, a na području administrativnoga Grada Osijeka 96 848 stanovnika (Popis stanovništva iz 2021. godine).
Prema podatcima o nacionalnosti iz 2011. god. 96 746 (89,54 %), stanovnika Osijeka su Hrvati; 6 751 (6,25 %) Srbi; 979 (0,91 %) Mađari; 263 (0,24 %) Nijemci i dr.Državni zavod za statistiku, STANOVNIŠTVO PREMA NARODNOSTI PO GRADOVIMA/OPĆINAMA, POPIS 2011., Osječko-baranjska županija, pristupljeno 24. studenoga 2015.
Osijek ima deset katoličkih župa: sv. Petar i Pavao (Gornji grad – Osijek 1), sv. Mihael, arkanđeo (Tvrđa – Osijek 2), Preslavno Ime Marijino (Donji grad – Osijek 3), sv. Obitelj (Jug II – Osijek 4), sv. Josip Radnik (Industrijska četvrt – Osijek 5), Uzvišenje sv. Križa (Retfala – Osijek 6), sv. Leopold Bogdan Mandić (Cvjetno naselje – Osijek 7), sv. Osječki mučenici (Tvrđavica – Osijek 8), sv. Ćiril i Metod (Novi grad – Osijek 9) i Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja (Brijest – Osijek 10). Osim katoličkih župa, nalaze se i jedna evangelistička, dvije pravoslavne parohije, baptistička, te adventistička crkva, Evanđeoski teološki fakultet, Židovska općina, muški samostani franjevaca Reda manje braće (OFM) u Tvrđi i franjevaca kapucina (OFMCAP) u Gornjem gradu te rezidencije Družbe Isusove također u Gornjem gradu.
Povijest Stari vijek alt=|mini|lijevo|Bitka kod Osijeka, odigrana 11. kolovoza 1685. između habsburške carske vojske pod zapovjedništvom Jamesa, 2. grofa Leslieja, i Turaka , rezultirala je pobjedom Habsburgovaca.
Na tlu današnjeg grada bilo je više ilirskih i andizetskih naselja, a najveću je važnost imala keltska Mursa. Nalazom, između ostalog, keltskog svetišta iz 2. st. pr. Kr. potvrđeno je da se nalazila na području današnjeg Donjeg Grada. Rimski vojni logor iz vremena osvajanja Panonije potvrđen je nalazom tegula VII Legije. Dvostruki opkopi i očuvani zemljani nasipi bedema logora bili su vidljivi na površini sve do sredine 18. stoljeća. Tada im je položaj na zapadnoj strani zabilježen i u kartografskim prikazima, a nestali su širenjem Donjeg Grada. Standardni pravokutni legijski Castrum imao je prema Dravi utvrđen dodatak koji je štitio luku i most preko Drave. Ostatci njegovih temeljnih kamenih stubova još su uvijek vidljivi za niskog vodostaja rijeke. Na most se s druge strane Drave nastavljao dugačak nasip ili sustav mostova preko močvara, vjerojatno prema Kopačevu. To je svojevrsna preteča kasnijeg slavnog osječkog mosta do Darde sultana Sulejmana. alt=|mini|lijevo|Bastion u Tvrđi.
U vrijeme cara Hadrijana, rimska Mursa uzdignuta je u status kolonije Colonia Aelia Mursa (124. ili 133. g.), a grad se razvio u velikoj ekstenziji i izvan zidina nekadašnjeg Castruma s njegove zapadne strane. Središnji dio te zapadne ekstenzije kontinuirano i opsežno se istražuje od 2001. pod vodstvom Slavice Filipović (voditeljica antičkog odjela Muzeja Slavonije). Otkrivena je vjerojatno središnja ulica u pravcu istok – zapad (Decumanus Maximus) s kolovozom širokim 3 m te dubokim odvodnim jarcima s obje strane ulice. (s jarcima njena širina narasta na 8 m). Nađeni su i široki trijemovi na obje strane. Brojne baze stupova trijemova kao i kapiteli nađeni su obrušeni u jarcima. Ulica je otkrivena u dužini od oko 150 m, a uz nju s jedne i druge strane iza trijemova i brojne građevine nekadašnjeg gradskog tkiva od kojih se ističu tabernae, veliko svetište boga Silvana s 5 žrtvenika i ostacima zidova i trijema oko njih (dim. 57x34m) i jedne veće građevine (površine 1600 m2) s osobito reprezentativnim pročeljem itd.
Na temelju navoda grčkog povjesničara Zosima pretpostavlja se postojanje građevine amfiteatra izvan jugozapadnog dijela obrambenih zidina rimske Murse. Također ing. Franjetić spominje jednu depresiju koja se može odčitati na karti iz 18. st. blizu spomenutog ugla Castruma, koja po svoj vjerojatnosti predstavlja indicirani ostatak građevine rimskog amfiteatra.
Godine 351. odigrala se pred zidinama Murse velika bitka između cara Konstancija II., sina i nasljednika cara Konstantina Velikog i uzurpatora Magnencija, bitka između suprotstavljenih rimskih vojski istočne i zapadne strane Carstva, jedna od najkrvavijih međusobnih sudara rimske vojske u povijesti Rimskog carstva. Nakon pobjede, koju je Konstancije dočekao u molitvi u arijanskoj crkvi sv. Mučenika na groblju izvan zidina Murse, Konstancije je u Mursi podigao i trijumfalni slavoluk (čiji ostaci još nisu pronađeni). U bitci je poginulo preko 40 000 ljudi, a tijela poginulih su se nalazila sve do današnje Trpinje.
Grad su konačno 441. g. razorili Huni.
Srednji vijek mini|desno|Osječka konkatedrala sv. Petra i Pavla iz 19. stoljeća. Na slici: posveta konkatedrale u Osijeku. U hrvatskoj historiografiji postoji tumačenje da su ime Osijek Hrvati naselju dali zbog ponešto povišenog mjesta od okolih voda, mjesto gdje je oseka, te je suho i pogodno za izgradnju nastambi. Takvo tumačenje treba uzeti s dozom opreza, kao i pitanje etničkog identiteta prvih stanovnika, s obzirom na to da o tome nemamo nikakvih pisanih ili arheoloških tragova. U srednjovjekovnim dokumentima pisanim latinskim jezikom pod utjecajem mađarskog jezika javlja se kao Eszek ili Ezeek. Kasnije su varijante, Essegg, njemačka ili Essec, latinska, samo varijante imena Osijek.
Najraniji spomen Osijeka u povijesnim izvorima datira iz 1196. godine. Radi se o ispravi kralja Emerika (1196. – 1204.), kojom se cistercitskom cikadorskom samostanu potvrđuje pravo ubiranja pristojbi od carina i trgovine te skelarine preko rijeke pošto je Osijek je bio poznat prijelaz preko rijeke Drave.Ive Mažuran, Srednjovjekovni i turski Osijek, Osijek 1994, str. 50. Taj dokument je vrlo važan jer svjedoči o tome da je Osijek već u 12. stoljeću bio važno trgovačko mjesto na trasi stare rimske ceste koja je povezivala jugoistok Europe s panonskom nizinom. Nažalost, pisani izvori za povijest Osijeka u 13. stoljeću nisu sačuvani, tek gabariti romaničkog sloja temelja, najvjerojatnije, župne crkve Sv. Trojstva mogu svjedočiti ponešto o veličini i značaj grada u to doba. Temelji su pronađeni u dvorištu današnjeg franjevačkog samostana. Kasnijom gotičkom dogradnjom, vjerojatno u 15. stoljeću, Osijek je dobio razmjerno veliku trobrodnu crkvu u kojoj su pokapani i pripadnici plemićke obitelji Korogy, u čijem se vlasništvu duže vrijeme gard nalazio. Znamo da se u Osijeku nalazio i augustinski samostan, što je dodatna potvrda urbanog statusa mjesta. alt=|mini|lijevo|Europska avenija u Osijeku u periodu od 1910. – 1920.
Osijek je kroz čitavi kasni srednji vijek bio u vlasništu plemićkih obitelji i crkvenih ustanova. Kakva je feudalna prava imala opatija Cikador, osim ubiranja spomenutih taksi, nije poznato. Međutim, zna se da su u 14. stoljeću vlasnici grada vrlo utjecajna plemićka obitelj Korogy. Oni su ujedno i najzaslužniji za činjenicu da se Osijek razvio u jedno od značajnijih mjesta u donjem međuriječju. U 14. stoljeću spominje se županijski sajam. Budući da su vlastelini nerijetko vršili dužnosti župana i bana Mačve, Osijek je tada imao ulogu i važnog upravnog središta. O razvijenom gradskom životu svjedoči i porezni popis Osijeka i okolice iz 1469. godine iz kojeg se može iščitati i ustrojstvo gradske općine te ekonomska i demografska struktura građana. To je ujedno i jedini dokument gdje se Osijek navodi kao grad (civitas), dok ga ostali izvori spominju kao trgovište (oppidum). Treba reći da je prema ovom izvoru Osijek tipičan srednjovjekovni gradić trgovaca i obrtnika, a prevladava mađarsko stanovništvo. Neki povjesničari misle da je u vrijeme Korođskih Osijek bio opasan bedemima, ali oko toga nema suglasja u literaturi jer se gradske zidine izravno spominju tek u vrelima iz vremena osmanske vlasti. Gotovo je sigurno da su Korođski u gradu podigli mali kaštel koji je bio njihova rezidencija. Nakon što su Korođski izumrli 1472. godine, kralj Matija njihove posjede daruje Ivanu Ungoru i Nikoli Csuporu. Potom se Osijek navodi kao posjed budimskog kaptola Blažene Djevice Marije. Godine 1490. bio je posjed Petra Gereba, a 1517. je ponovo u vlasništvu budimskog kaptola. alt=|mini|right|Panorama grada Osijeka 1904.
Jedna zanimljivost je da je na samom kraju srednjega vijeka kralj Ludovik II. (1516. – 1526.) odobrio bosanskom biskupu Mihovilu Keserűu i dvorskom komorniku Ivanu Szerecsenyu u Osijeku otvoriti kovnicu novca na godinu dana.
Novi vijek alt=|mini|lijevo|KBC Osijek – stara kirurgija Osvajači Osmanskoga Carstva u grad su stigli 14. kolovoza 1526. kad je Osijek predan bez borbe, no kažu da ga je Ibrahim-paša do temelja razorio. Kasnije ga Sulejman Veličanstveni potpuno obnavlja te gradi čuveni pontonski most preko Drave i obližnjih močvara do mjesta Darda u ukupnoj dužini od 8 km. Osijek kasnije opet postaje čuven po obrtu, trgovini i velikim sajmovima.
Grad je ostao pod Turcima više od 160 godina. Nalazio se u sklopu Požeškoga sandžakata. Snage Svete lige oslobodile su Osijek na Miholjdan, 29. rujna 1687., no, od 1690. Osijek je opet pod turskom opsadom, biva potpuno porušen, ipak ovoga puta ne i osvojen.
Od 1687. Osijek i istočno područje današnje Hrvatske nalazili su se u okviru Habsburške Monarhije. Zbog strateškog položaja grada, nove su vlasti na obali Drave izgradile vojnu utvrdu, koje čini današnju Tvrđu, (1712. – 1721.). Unutar bedema nastao je grad građanskih kuća u baroknom stilu. Stanovništvo se zbog vojnih razloga naseljavalo zapadno i istočno te su tako nastale nove četvrti. Na zapadu, uzvodno uz Dravu Gornji grad te nizvodno od Tvrđe Donji grad. alt=|mini|Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku